Plesnom predstavom „Geometrija daha” zatvoren ovogodišnji TranziT

Četvrto izdanje europskog festivala suvremenih kazališnih praksi TranziT, na čijem su se programu zadnja tri mjeseca našle brojne i raznolike predstave suvremenog izvedbenog izričaja, radionice za publiku, umjetnička rezidencija i istraživački lab-ovi, zatvoreno je u petak, 17. studenog, u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku gostovanjem predstave suvremenog plesa. „Geometrija daha” u izvedbi Zagrebačkog plesnog ansambla premijerno je izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih 10. rujna prošle godine, a koreografkinja Laura Arís Álvarez razvijala je svoju ideju na rezidencijalnom programu u Španjolskoj te potom u Mediteranskom plesnom centru u Svetvinčentu. Predstavu izvodi nova i pomlađena postava ansambla: Margareta Firinger, Andreja Jandrić, Luna Lilek, Endi Schrotter, Linda Tarnovski i Karlo Topolovec, koji su ujedno i ko-autori predstave. Kao što sam naziv daje naslutiti, polazište i inspiracija za stvaranje crpljeni su iz prirode, i to na ontološkoj i duhovnoj razini. Dah kao izvor života i geometrija kao sveprisutna u oblicima prirode dovedeni su u odnos iz kojega se razvijao koreografski materijal. Iz prirode su preuzeti principi i obrasci – cikličnost, elementi tvari, fraktalna geometrija, transformacija energije, beskonačnost – koji su kroz pokret, rekvizite, glazbu i kostime prenešeni publici kao poetična oda svekupnosti postojanja i ljudskog mjesta u njemu.

Organski je osjet unešen na pozornicu prirodnim materijalima minimalistične scenografije koja će kasnije poslužiti i kao rekvizit: gomila oblih kamenja i po nekoliko metara dugački drveni štapovi.

Četiri plesačice i dvoje plesača odjeveni su u običnu, svakodnevnu odjeću, svatko u jednoj boji (žuta, plava, crvena, zelena, narančasta, ljubičasta) koje zajedno tvore tri primarne i tri sekundarne boje. Kromatski koncipirana kostimografija Ane Fucijaš naglašena je ‘hudicama’ koje izvođači oblače da bi potom zajedno na podu stvorili mandalu, iz čijeg se centra zrakasto šire tijela, kružeći sporim i gustim pokretima, s kapuljačama navučenim na glavu. Simbolički predstavljajući vječno kruženje tvari i energije u prirodi, vizualno efektnim prelijevanjem boja, izvođači/ce su ovom jednostavnom slikom postigli međusobno osjećanje, kretanje poput jednog kolektivnog tijela, što je uvijek zadovoljstvo gledati. Osim melodičnog murmura izvođača/ica, također i glazba Nenada Kovačića i Mire Manojlovića koja kombinira zvukove poput pjeva ptica i vodopada, te meka rasvjeta Saše Fristrića, podržavaju meditativnu atmosferu i olakšavaju nam da joj se prepustimo. Mandala se sa poda postepeno uzdiže i izvođači/ce hodom ispunjavaju cijelu pozornicu, svlačeći hudice koje si u prolazu razmjenjuju, razigranim rješenjima poput bacanja u zrak i elegantnog, suptilnog hvatanja. Kroz niz grupnih sekvenci, sola i dueta, kolektiv je zadržao zajedništvo, a osim fluidnih kretnji, spirala i okreta, valova i nizanja, vidjeli smo i neočekivano mehanički precizne i dinamične pokrete kod Karla Topolovca, koji začudno podsjećaju na kretanje kakvog kukca. Najefektniji je ipak način na koji su korišteni rekviziti – štapovi su u rukama izvođača/ica postali prostorna instalacija, dinamična i živa skulptura koja se stalnom promjenom odnosa i položaja doista poigrava geometrijom i dahom, poput predimenzioniranog mikada tvoreći razne strukture. Prizor u kojem svatko sjedi na koljenima poput redovnika i štap ispred sebe pokušava, makar nakratko, dovesti u ravnotežu kako bi stajao upravno bez držanja, smionom je koreografskom odlukom omogućio refleksivni trenutak koji podsjeća da je mirovanje privid i da je sve u stalnom kretanju. Čin skupljanja kamenja u hudice koje su poput pregače izvođači/ce svezali oko pasa, njegovo slaganje i preslagivanje na podu u razne matrice istovremeno priziva istočnjački zen, konstantnu promjenu kroz koju prolazi materija i znanstvenu preciznost. Proračunati kolektivni pokret koji svaki kamen postavlja na svoje mjesto u prostoru stvara pravilne oblike koji nestaju da bi se ponovno presložili pa, poput subatomskih čestica, izmiču stalnosti i krutosti. Predstava je svoj slojevit i bogat izričaj upotpunila i govorenjem teksta poetičnog sadržaja koji se uklopio u koncept, pogotovo na način što ga izvođačice i izvođači izgovaraju u toku, preklapajući se i nastavljajući gdje je prethodni stao, istovremeno ulazeći i izlazeći iz hudica, rotirajući se impresivnom fluidnošću. Kada su se svi našli na podu, tiho lupkanje rukama o pod postepeno se amplificiralo do energičnih skokova, poput sitne kišice koja prerasta u oluju.

„Geometrija daha“ do svoga kraja dosljedno istražuje kako procese i pojave iz prirode izraziti scenski, napose tijelom. Ovaj podsjetnik čovjeku da je stvoren od praha i zvijezda, da smo dio prirode i da je zapravo sve povezano, da je sve ‘jedno’, pokazao je mogućnost plesa da izrazi ono najdublje i najmističnije. Time je festival završio jednim univerzalnim, kozmičkim i duhovnim osjećajem koji možda nehotice u sebi nosi i ekološku poruku. Kreativni laboratorij suvremenog kazališta KRILA i njegova osnivačica, umjetnička direktorica festivala Ivana Peranić, pokretanjem TranziTa uistinu su obogatili ponudu suvremenih izvedbenih sadržaja u Rijeci, dovodeći kako strane tako i domaće autore i izvođače/ice, te stvarajući prostor razmjene i dijaloga između umjetnika i publike.

Istaknuta slika i fotografije: Dražen Šokčević

#Geometrija daha #Laura Aris Alvarez #Suvremeni ples #Tranzit #Zagrebački plesni ansambl

Nasumičan izbor

Upišite pojam za pretragu ili pritisnite ESC za povratak na stranice

Skoči na vrh