Prošlo je tri godine od pokretanja Poetkulta, projekta koji objedinjuje čitanje i objavljivanje poezije, a u Rijeci stvara slobodan, neformalni prostor u kojem svoje mjesto mogu pronaći svi koji stihove vole ili stvaraju.
Pokretači Poetkulta, Eliana Katarina Polić i Filip Kralj, upoznali su se upravo kroz rad na portalu ArtKvart, gdje je proizašla ideja za organizacijom večeri poezije. S vremenom im se pridružila i Sonja Jeremić, te su nam svo troje povodom izlaska novog broja fanzina Poetkult ispričali što točno stoji iza ideje, koja je njena vizija za budućnost, i zašto se mogla ostvariti baš u Rijeci.
Prva večer Poetkulta održala se na jesen 2023. godine u baru Boćar, a mladi su kreativci kroz posljednje tri godine organizirali desetke susreta koji obično obuhvaćaju otvoreni mikrofon i popratni jam session. Večeri tako uvijek rezultiraju poticajnom energijom, slobodnim razmišljanjem i prihvaćanjem svakoga tko se odvaži, po prvi ili deseti put, pročitati nešto svoje. Poezija je često vrlo intimna stvar, a među sveprisutnim digitalnim sadržajima i općenito užurbanom tempu svakodnevice, profiltrirati misli i osjećaje kroz riječi dolazi kao osvježenje, ali i potreba. A dijeljenje napisanog s drugima, stvaranje dovodi na neku drugu razinu.
– Na blef smo počeli s Poetkultom, i otad se nismo obazirali, prisjeća se Filip Kralj, student povijesti i engleskog jezika na Filozofskom fakultetu u Rijeci. – Dobivenu smo priliku znali dobro iskoristiti, i tako se nešto ne bi moglo dogoditi da nije u Rijeci. Mislim da Rijeka iznimno puno toga dopušta, i dopušta veliku slobodu bilo kome tko se želi upustiti u organizaciju kulturnih evenata. Rijeka je po tom pitanju svjetlo na kraju tunela za hrvatske standarde.
S Filipovim se stavom o Rijeci složila i Eliana Katarina Polić, inače iz Beograda, koja posljednje dvije i pol godine živi u Rijeci. Završila je psihologiju i antropologiju, trenutačno radi s mladima i djecom, a osim što poeziju piše, organizira i radionice poezije.
– To je jedan od razloga zašto sam ostala u Rijeci. Primarno sam došla ovdje na par mjeseci i shvatila da su svi željni i voljni otvoriti ti vrata i dati ti moment da stvoriš što želiš. To stvarno pomaže Poetkultu. No razlog zašto je opstalo i postalo veće je zato što takvog nečeg u tom trenutku nije bilo u Rijeci. Večeri poezije ima uvijek, ali mislim da je ovo malo drugačije. Postoji ta neka opuštena atmosfera koju pokušavamo napraviti na večerima, gdje stvaramo kolektiv ljudi koji zajedno djeluje i okuplja se, i gdje podržavamo jedni druge. Nema hijerarhijske razlike, ne postoji profesionalaca, svi smo na istoj razini, i mislim da to ljudi osjećaju i nastavljaju dolaziti, ispričala je Eliana.
– Slične večeri postoje u Zagrebu i Beogradu, i jedno sam vrijeme dok sam živjela u Beogradu stalno nastupala, pa mi je u Rijeci nedostajao ovakav tip večeri, kazala je Sonja Jeremić, koja je završila Japanologiju u Puli, te radi u školi tečajeva i predaje japanski jezik za djecu. Poeziju piše od srednje škole, ima jednu objavljenu zbirku, a druga će izaći krajem godine. – Publika ovdje nije naviknuta na to da je poezija zabavna, jer poezija može biti i jedna vrsta kvalitetnog izlaska, nešto što se može pretvoriti čak i u poetski clubbing, ako se publika nauči doći i slušati. Trudimo se da Poetkult bude siguran prostor za sve, da nema greške, da ljudi probaju prvi put, šapuću ako treba.
U početku nije bilo jednostavno ljudima pokazati o čemu se zapravo tu radi, te da se i sami pridruže Poetkultu, prisjećaju se Eliana, Sonja i Filip. Međutim, čak i oni koji bi isprva to zamišljali kao nešto što ih uopće ne zanima, nakon dolaska bi se nastavili vraćati.
– Drago mi je kad ljudi vide da poezija nije uokvirena, da nije ono što smo učili u akademskim danima, nego je ekspresija sebe na van drugima, u sigurnom prostoru u kojem nema predrasuda, zaključuje Eliana koja je, kao i Filip, upravo na Poetkultu prvi put drugima pročitala svoje pjesme.
Čitanje poezije u takvom kontekstu pomaže autoru/ici da shvati kako napisani stihovi zvuče, što im daje drugačiji “zvuk” i smisao nego kad su pročitani u samoći sobe. Pojedinci tek nakon dolaska na Poetkult shvate da zapravo imaju što podijeliti, i da mogu i žele pisati. Dio ljudi je stalniji, a dio se mijenja, i uvijek ima novih lica, objašnjavaju Eliana, Sonja i Filip. No ugodno ih je iznenadilo koliko ljudi zapravo piše.
I dok fanzinom stvaraju fizički zapis u digitalnom vremenu, a zajedno s poetskim večerima uživo stvaraju protutežu digitalnom svijetu, ipak nastoje balansirati jedno i drugo. Za novo izdanje fanzina dobili su veliki broj pjesama, što ih je posebno oduševilo, a nadaju se da će broj zainteresirani za fanzin rasti. Caldera Tomić je od nedavno zadužena za društvene mreže, putem kojih će sigurno više ljudi saznati za Poetkult, pa im je osim tiskanih oblika plan raditi na digitalnoj arhivi. Osim prijava na projekte, novih suradnji i digitalizacije, primarni fokus ipak ostaje kontinuitet večeri, pisanje i stvaranje kolektiva. A poezija je, svakome od njih,
– Ljudski element je uvijek bio najvažniji dio poezije, važno je da dolazi iz unutarnjeg osjećaja, bio on pozitivan ili negativan. Katarza koja se dogodi kad čovjek izrecitira nešto svoje pred drugima, a možda to nikada prije nije učinio, je važna i neprocjenjiva. Ono što svojom poezijom nastojim prenijeti je elementarni ljudski osjećaj koji nije jedinstven samo za mene. Kako će to netko doživjeti ovisi o interpretaciji, to je čar poezije, zaključuje Filip Kralj.
U svakom se izvođenju dogodi neka vrsta male smrti autora, nadodaje Sonja. Važno je da pjesma zaživi svoj život, neovisno o strahu od javnog recitiranja. Eliana se slaže da je sve to dio stvaranja, a poeziju doživljava kao pokušaj pretvaranja apstraktnog u riječi. I sama piše vrlo direktno, ali i slikovito. – Vidim to što pišem, i osjećam, imam potrebu da to fizički vidim ispred sebe i malo više razumijem što mi se događa u glavi, a to je dio kolektivne svijesti svih nas. Kod poezije je predivno što je sve napisano relevantno, koliko god je pisano iz osobnog lica, uvijek će se na kraju netko prepoznati u tome. Jedna pjesma može imati toliko različitih priča, ovisno o tome tko je sluša i kada.
Svi koji žele saznati što ljude muči, što ih veseli, o čemu razmišljaju, kako kažu Eliana, Sonja i Filip, te kako to zvuči kroz slobodnu poeziju koja ne ulazi u kalup ili očekivanja, već živi unutar kolektiva ili samo na tragovima jednog fanzina, mogu se javiti uredništvu za svoj primjerak tiskanog Poetkulta. Također, ako to već nisu, mogu se pridružiti sljedećoj večeri čitanja i u tome pronaći vlastiti pokušaj i smisao.
Istaknuta fotografija: Franka Blažić
#fanzin #intervju #poetkult #Rijeka
