Plesna predstava Simple, argentinsko-belgijanske koreografkinje Ayelen Parolin, zatvorila je ovogodišnji Festival suvremenog plesa Port of Dance. Troje plesača, publiku je pažljivo dovelo u stanje izgubljenosti, nestrpljenja, frustracije i naposljetku euforije.

Iako djeluje ležerno, Simple je pokazao veliku ozbiljnost u pristupu i procesu pravljenja izvedbenog gledanja – dvosmjernim. Osvješćivanje potrebe publike i izvođača za nagradu pljeskom, stvorilo je sat vremena nepodnošljivo ugodne igre moći u kojoj izvođači ustrajno nude izvedbene konfiguracije koje bi ga mogle zaslužiti, dok svejednako konvencijom navode publiku na povjerenje predstavi koja će im odgodom pljeska donijeti nešto više.

Pogledi plesača djelovali su kao intermezzi između plesnih sekvenci, no kvaliteta i intenzitet tih pogleda postali su spojnice koje izvedbu vode i daju razlog i ključ za svaku novu sekvencu. Ti pogledi usmjereni u publiku bili su energični, lažni, ponekad neurotični, očajni, simpatični, naporni, srčani, srditi, čak i ležerni – ali nikad nezainteresirani!
Bili su tu s jasnom željom – iskusiti pljesak, shvatiti zašto do njega ne dolazi, suočiti se sa samim sobom: Što još mogu ponuditi? Što žele vidjeti? Na što se obično plješće? Možda ako se izmorim, ako pjevam, ako ih zarazim ritmom? Da probamo nešto izgraditi na sceni? Što izaziva dovoljno zadovoljstvo za pljesak?…

Ono što u licima plesača djeluje neupitno, publika se svejedno pita – Zar je moguće da pljesak toliko znači? A ipak istovremeno osjeća neodoljivu potrebu da ga pruži. Da se zahvali na trudu, nagradi humor, dobru volju ili barem na trenutak uključi pljeskanjem u ritmu koji izvođači za nju stvaraju.

Iščekivanje, želja i jasno oprisutnjenje potrebe za pljeskom postaju sila svake scene, i razgrađuju ovu izvedbu na njene pixele. Plesači stvaraju zarazne ritmove, dižu energiju i prisilno završavaju sekvence u nadi da su „zaslužili“ i otključali dobitnu kombinaciju. Sekvence nastaju međusobnim praćenjem, preuzimanjem, rekombinacijom, inovacijom, inspiracijom…. No ono što se publici predstavlja nije samo fizički trud za koji su spremni već i stalno prisutna emocionalna investicija plesača. Ta frustracija, usredotočenost i odlučnost prelaze i na publiku te, iako predstava nije pričljiva, dolazi do jasne komunikacije i dijaloga s gledateljima. Publici je jasno da se od nje neće odustati sve dok ova plesna predstava ne „isprinta“ nešto što zaslužuje.

Vizualni aspekt predstave je onaj koji podsjeća na ideju printanja. Kostimi i scenografija djeluju kao citat Summerspacea, Mercea Cunninghama iz 1958. godine. No, pejzažni impresionistički print na trikoima i kulisi, ovdje je zamijenjen digitalnim, pikseliziranim mrljama boja iz CMYK modela koje se reflektorima kroz predstavu subtraktivno rekombiniraju. Kostimi plesača djeluju kao da su prošli kroz printer koji je na njima očistio jarke ostatke boja sa svojih četkica te su sada podložni da ih nova boja reflektora ponovno imprinta uzorkom. Novi svjetlosni cue tako postaje novi setting printer mašine u kojoj se nalazimo. To doprinosi osjećaju da ova predstava govori o procesu koji se prolazi s publikom, a ne pripremljenoj slici koja se naslikana izlaže. Dapače, pred vrhunac predstave dolazi do frustracije izrežirane malfunkcijom svjetlosnog spota koji zazuji, prestane obavljati svoj posao i preotme pažnju plesača. Tim se činom samo pojačava atmosfera u kojoj ostajemo jedan na jedan – izvođači i gledatelji.

Stalnim ogoljivanjem iskustva procesa, pokušaja, očekivanja i čekanja, elementi izvedbe se razlažu na figure. No, predstava publici ne dopušta pljesak zasebnim figurama, već ga odgađa dok se ne stvori iskustvo koje zaslužuje pljesak.

Osvješćivanje čina gledanja izvedbe usmjerava gledatelja da doživi ogoljenu simplificiranu logiku izvedbe i vidi problem i težnju izvođača na potentan i ugodan način. Naslov djela je „Jednostavno“ i predstava na jednostavan način razlaže potrebu za pljeskom. Isprva je to potreba za završetkom, potvrda svjedočenja, zadovoljavanje naša zadaće publike… No, finalni pljesak kojeg dopusti tek scenski mrak, postaje spontana nagrada, iskrena zahvala…. ali i sudjelovanje.

Nakon dugog i ustrajnog klimaksa u koji su izvođači uključili i komična pjevušenja, energičnu destrukciju rekvizita, galopni showcase i izlaženje na scenu s perkusionističkim setom… publika prije poklona dobije i poklon izvođača u obliku rasterećenog pljeskanja u ritmu koji je izvedba dotad uporno stvarala. Lijepo je oprisutniti koliko je izvođačima i autorima stalo do svojih gledatelja, kao i dokazati da ih je izvedba spremna voditi kroz neograničenu količina ideja, želje, mašte, vještine, determinacije i strasti.

Veselost, šarenost i dobroćudnost ove predstave ne trebaju zavarati. Simple je ozbiljna, opterećena i intenzivna predstava koja svoje gledatelje zatvara u koreografski printer i u njemu ih uspijeva dovesti do euforije. Uvjerava gledatelje da imaju finalnu riječ… dok na sceni priređuje senzaciju zbog koje će se pljesak istovremeno jedva čekati pružiti, ali i odgoditi – kako bi iskustvo potrajalo.

Koreografkinja: Ayelen Parolin
Autori: Baptiste Cazaux, Piet Defrancq, Daan Jaartsveld
Izvođači: Piet Defrancq, Naomi Gibson, Daan Jaartsveld
Asistentica koreografa: Julie Bougard
Dizajn svjetla: Laurence Halloy
Kostimografija: Marie Szersnovicz
Dramaturgija: Olivier Hespel
Vanjski savjetnik: Alessandro Bernardeschi

Fotografije: Tanja Kanazir/HKD na Sušaku