Za koliko lokacija u Rijeci možete reći da ih se uistinu može povezati s Mediteranom, da imaju u sebi onaj nekakav stari mediteranski patos, što je postao sve udaljeniji i nama koji smo jednim malenim dijelom možda i mogli uživati u njemu, a kojega nikada nisu imale prigode upoznati generacije što su došle za nama, o onima što će tek doći da se i ne govori.
Ma koliko se trudio sjetiti svih riječkih mjesta dostojnih nekakvog željenog mediteranskog štiha, samo mi jedno uporno dolazi u misli – Lučica na Kantridi. U čuvenom Portiću i dalje vrijeme kao da stoji, neka mi ne zamjere sve one atraktivne riječke lokacije, ali šarm Mediterana kakav je uz obalu nekad bio ne možete doživjeti nigdje kao u Lučici na Kantridi.
Ovo živopisno mjesto odiše onom nekom jednostavnošću za kojom svakodnevno čeznemo, svi oni koji su se i slučajno zatekli na tom mjestu jednostavno se moraju prepustiti tom nekom čudnom romantičnom zanosu, dovoljno je samo na trenutak odvojiti misli od svakodnevnih problema da bi se otvorio portal u jedan novi i svima nama naoko nedohvatljivi svijet, koji je u stvari uvijek tu, ali ga mi nikad nismo prepoznali.
Ali ipak postoje ljudi koji znaju tajnu Portića, svakodnevno je tu nekoliko generacija riječkih ribara, a tu je i Nenad Krneta Krki sa svojom ekipom i – Krkilandom. Krki je gradonačelnik Krkilanda, a Krkiland nije, ako je to netko slučajno pomislio, nikakva privremena autonomna zona, premda bi se i o tome dalo razgovarati. To je zona dobrih ljudi, druženja, dobre glazbe, zona u kojoj nije bitno tko si, što si, niti kakvo je tvoje materijalno stanje, samo je bitno da imaš volje odvojiti nekoliko trenutaka za sebe i za drage ljude.
Gdje se drugdje na svijetu može, primjerice, napraviti marunada od samo jednog kilograma maruna ubranih po cijeni od sedam eura? Pogađate, jedino u Krkilandu! Jesen je, dakle, došla u Portić, s jeseni i prva povijesna marunada. Nebitno što nije bilo medijske pompe, nebitno što nisu potrošeni milijuni na organizaciju, pripreme, planove, dogovore, pregovore, nagovore, presice, promocije… Bitno je samo da je bilo maruna, doduše jedan kilogram, da je bilo i parizera, što je potpuno nebitno za ovu priču, i da su bili dobri, obični, jednostavni ljudi.
Život kakav je nekad bio. Jedino u Lučici na Kantridi, jedino u Portiću i jedino u Krkilandu!
Svi vi koji mislite da bi ova lokacija trebala postati neko novo moderno zdanje, mondeno okupljalište bonkulovića sumnjivo stečenog kapitala, znajte da ćete protiv sebe imati baš te obične ljude i nećete ih se tek tako olako riješiti!
