Opera „Rajnino zlato“ Richarda Wagnera izvedena je prvi put u Rijeci, 155 godina nakon praizvedbe u Münchenu. S jedne strane, Wagner je skladatelj koji je revolucionizirao operu kao formu, njegova djela ne nalazimo često na repertoarima kazališta jer zahtjeva ništa doli izuzetnosti. S druge strane, Wagner je najdraži Hitlerov skladatelj. Ne samo da je u djelima veličao germansku mitologiju i superiornost Njemačkog naroda već je bio i otvoreni antisemit, autor je nekoliko eseja koji su sadržavali antisemitističke ideje, najpoznatiji među njima je „Židovstvo u glazbi” („Das Judenthum in der Musik“) iz 1850. godine. U njemu je Wagner iznio svoje tvrdnje da su Židovi nesposobni za stvaranje istinske umjetnosti. Njegove ideje i glazba kasnije su bile zloupotrebljene od strane nacističkog režima u Njemačkoj, koji je Wagnerovu glazbu koristio kao dio svoje propagande o arijskoj superiornosti. Naravno, diljem svijeta, nacionalizam se pokušava odvojiti od stvaralaštva. Tako se u „Zajcu“ ( kao što se izvodi diljem svijeta) izvodila drama Luigija Pirandella koji je svoju Nobelovu nagradu posvetio fašistima. Svjedočili smo velikom primitivizmu kada se diljem Europe, čak i u Lisinskom, pozivalo na bojkot ruskih umjetnika na početku rusko-ukrajinskog rata. Takvi slučajevi podsjećaju na složenost odnosa između umjetnosti i politike te na potrebu za kritičkim promišljanjem o tome kako pristupamo djelima i njihovim stvaraocima. Trebali li umjetnost gledati odvojeno od stvaratelja ili brisati velika umjetnička djela zbog nacionalnosti i političkih pogleda umjetnika?

Zašto baš Wagner?

Postoji kazalište u Bavarskoj specijalizirano isključivo za Wagnerove opere; Festspielhaus Bayreuth. Njegovo samo postojanje odraz je složenosti i kompleksnosti Wagnerove glazbe. Svih 1937 sjedala postavljeno je u izravnoj liniji pogleda na pozornicu, a nad strmo uzdižućim redovima gledališta proteže se iluzionistički sunčano jedro grčkog kazališta. Izvrsnu reputaciju Festspielhaus duguje drvenoj konstrukciji i jedinstvenoj akustici. Također i zbog do 12 metara duboke orkestralne jame koja na neizravan način dovodi zvuk skrivenog orkestra u gledalište. Posljednje, ali ne manje važno i zbog samog orkestra koji se smatra najboljim Wagnerovim orkestrom na svijetu, zajedno s najboljim glazbenicima iz velikih njemačkih orkestara. Meki, duboki zvuk operne kuće proizlazi ne samo iz orkestralne jame, već i iz samog mita o Wagneru. Zbog posebne arhitekture, pjevači se čuju jasnije nego bilo gdje drugdje.

Richard Wagner: „Rajnino zlato“, HNK Ivan pl. Zajc

Kada kazalište postavlja Wagnera, riječ je o svojevrsnom dokazivanju. Životopisi redatelja i dirigenta, instrumentalista i pjevača postaju puno cjenjeniji, kazalište upisuje u svoj vijek izvođenje Wagnera što dokazuju izvrsnost, kako izvođača, tako i Uprave. Iako je Wagner „Rajnino zlato“ nazvao „samo“ prologom, djelo traje oko dva sata i trideset minuta te se izvodi bez pauze. Radnja je spora, glazba je kompleksna i zahtjeva punu koncentraciju slušatelja. Zbog lajtmotiva u Wagnerovim operama važan je svaki ton, fraza koja se veže za određenog lika ili radnju svaki put mora biti izvedena jednako. Pjevanje Wagnerovih opera smatra se jednim od najzahtjevnijih zadataka u svijetu operne glazbe. Wagnerovski pjevači moraju posjedovati posebne vokalne kvalitete, izuzetnu tehniku i fizičku izdržljivost kako bi mogli izvesti njegove složene i često dugotrajne uloge. Zbog iznimnih vokalnih i fizičkih zahtjeva, pjevači specijalizirani za Wagnerove opere često imaju kraću karijeru. Mnogi pjevači mogu izvoditi Wagnera samo 10 do 15 godina prije nego što njihov glas postane previše iscrpljen. Riječku publiku na premijeri sačinjavali su uglavnom kritičari, djelatnici kazališta koji nisu sudjelovali u izvedbi te operni pjevači. Izvrsna izvedba zadovoljila je sve profesionalce, no kazalište koje nije bilo puno na premijeri dokaz je da je Wagner u Rijeci i dalje primamljiv pojedincima, a ne širokoj masi. Isto tako, većinu uloga su iznijeli gosti. Je li umjetnost u službi larpurlartizma ili je njezin smisao humanizam?

Wagnerova revolucija

U mnogim svojim teorijskim spisima, poput „Die Kunst und die Religion” („Umjetnost i religija“ iz 1849. godine), „Das Kunstwerk der Zukunft” („Umjetničko djelo budućnosti“ iz 1849. godine) i „Oper und Drama” („Opera i drama“ iz 1852. godine), Wagner je razvio koncept „Gesamtkunstwerka“,odnosno, cjelovitog umjetničkog djela koji je postao ključan za njegove skladbe. Wagner je tvrdio da je „Zersplitterung der Kűste“ (razlaz između umjetnosti) započeo u grčkoj antici, kada su riječ, glazba i ples prvotno postojali u savršenom skladu. U savršenoj grčkoj državi, tragedija je utjelovila ovaj sklad, no s padom atenskog polisa, umjetnosti su se razdvojile. Wagner je, nadahnut revolucionarnim duhom 1848. godine, smatrao da treba težiti stvaranju društva gdje bi se savršeni sklad umjetničkog djela mogao ponovno ostvariti. Posebno se fokusirajući na operu, kritizirao je tradicionalne operne librete zbog njihove grube konstrukcije radnje koja je postojala samo radi slabe razrade patetičnih situacija, te je isticao potrebu za ponovnim spajanjem opere i drame, gdje bi sva osjetila djelovala u skladu, potičući dublje uvažavanje i iskustvo. Tu povezanost učinio je mogućom lajtmotivima. Lajtmotiv je glazbeni termin koji se odnosi na kratku, prepoznatljivu melodijsku, harmonsku ili ritmičku frazu koja je povezana s određenom osobom, mjestom, predmetom ili idejom unutar opernog ili simfonijskog djela. “Prstena Nibelunga” (Der Ring des Nibelungen) je djelo u kojemu to posebno dolazi do izražaja. Svaki lajtmotiv može biti variran, transponiran, sekvenciran i kombiniran s drugim motivima kako bi reflektirao razvoj priče ili unutarnje stanja likova. Na primjer, lajtmotiv Valhalle (dom bogova) prolazi kroz različite transformacije, reflektirajući promjene u značenju i sudbini tog mjesta kroz operu. Dok su raniji skladatelji koristili tematske prepoznatljivosti, Wagner je lajtmotiv koristio kao integralni dio dramske strukture. Njegovi lajtmotivi ne samo da označavaju prisutnost ili misao određenog lika, već i komentiraju radnju, predviđaju događaje i povezuju različite dijelove naracije. U „Prstenu Nibelunga”, Wagner koristi stotine lajtmotiva, od kojih svaki ima specifično značenje. Primjerice, lajtmotiv Prstena. Ovaj motiv je prvi put predstavljen u „Rajninu zlatu” i povezan je sa zlatom koje daje apsolutnu moć. Kroz ciklus, ovaj motiv varira kako bi reflektirao različite aspekte moći i prokletstva prstena. Lajtmotiv Albericha je povezan s patuljkom Alberichom, motiv se koristi za označavanje njegove prisutnosti i njegovih planova, ali također evoluira kako bi reflektirao njegovu transformaciju i utjecaj na priču. Lajtmotiv Siegfrieda koristi se u različitim kontekstima kako bi reflektirao njegovu hrabrost, nevinost, ali i sudbinski predodređeni tragični završetak. Wagnerova inovacija s lajtmotivima imala je ogroman utjecaj na kasnije skladatelje i filmsku glazbu. Njegova tehnika korištenja glazbenih fraza za označavanje likova i njihovih emocija postala je standard u opernoj praksi, a kasnije je prešla i u filmsku industriju, gdje skladatelji poput Johna Williamsa koriste slične tehnike za stvaranje povezanih glazbenih tema u filmskim sagama poput “Ratova zvijezda”.

Sadržaj, uloge, režija, kostimografija

Opera počinje na dnu rijeke Rajne gdje tri rajnske nimfe; Voglinde (Gabriela Hrženjak), Wellgunde (Gabrijela Deglin) i Floßhilde ( Emilia Rukavina) čuvaju zlato. Patuljak Alberich (Jure Počkaj) iz naroda Nibelunga dolazi i pokušava ih zavesti, ali one ga ismijavaju. Kad nimfe napuste zlato bez nadzora, Alberich ga ukrade nakon što sazna da onaj tko se odrekne ljubavi može iskovati prsten iz zlata koji daje neograničenu moć. U skladnim gracioznim pokretima koji odražavaju njihovu povezanost s vodom, tri pjevačice su izvele su vrlo dobro svoje vokalne dionice, pogotovo u troglasjima gdje se nije čula niti jedna disonanca. Kao glavna prijetnja bogovima, Alberich je centralni negativac. Njegova glazbena dionica zahtijeva snažan glas sposoban za izražavanje velikog intenziteta. Njegove arije i recitativi često su ispunjeni ljutnjom i očajem, zahtijevajući širok dinamički raspon. Često pjeva u napetim i visokim registarskim pozicijama, što može biti fizički zahtjevno i traži izvrsnu tehniku disanja i kontrolu glasa. Jure Počkaj danas slovi za jednog od ponajboljih baritona, a to je dokazao i ovoj ulozi u kojoj je odlično i glazbeno i scenski izveo sve zahtjeve svoje uloge. Bogovi Wotan (Goran Jurić) i Fricka ( Stefany Findrik) se bude ispred novog dvorca Valhalle, koji su izgradili divovi Fasolt (Luka Ortar) i Fafner (Slavko Sekulić). Uloga Wotana u „Rajninu zlatu” je ključna jer pokreće radnju svojim moralnim dilemama i željom za moći. Basso profondo ili bas-bariton koji pjeva Wotana mora imati impozantan glas sposoban za autoritativne, ali i introspektivne momente. Wotanove arije i recitativi zahtijevaju preciznu dikciju i izvanrednu kontrolu daha. Solist Državne opere Stuttgarta; Goran Jurić svoju je ulogu izveo vrlo zrelo, snažno i glumački uvjerljivo. Mezzo-sopran koji pjeva Fricku mora imati topao i izražajan glas sposoban za prikazivanje tuge i zabrinutosti. Fricka je moralni kompas za Wotana, što zahtijeva snažnu dramsku prisutnost i sposobnost za suptilno izražavanje emocija. Stefany Findrik je nakon zapažene uloge u operi „Nozze istriane“ još jednom pokazala da posjeduje veliki pjevački, ali i glumački talent. U zamjenu za izgradnju, Wotan je obećao predati Freiu (Josipa Gvozdanić), boginju mladosti. Freia je boginja mladosti i plodnosti. Sopran koji tumači Freiu mora imati kristalno čist glas s lakoćom u višim registrima, uloga zahtijeva lijepi legato i sposobnost ispjevavanja dugih lirskih frazi. Josipa Gvozdanić je izvela svoju ulogu besprijekorno. Fasolt i Fafner dolaze po svoju nagradu, ali Wotan ne želi ispuniti obećanje. Luka Ortak (Fasolt) je u svom grubom liku izražavao nježnost i zaljubljenost Freiu, , dok je Slavko Sekulić (Fafner) vrlo uspješno utjelovio brutalnost i pohlepu. Ove uloge zahtijevaju duboke, rezonantne glasove sposobne za izražavanje i nježnosti i agresivnosti. Fricka, Wotanova supruga, inzistira da nađe način da oslobodi Freiu. Loge (Brett Sprague), bog vatre i obmane, stiže i predlaže da otmu Alberichovo zlato kako bi otkupili Freiu.

Brett Sprague bio je izuzetan u ulozi Logea koja zahtijeva tenora s fleksibilnim glasom sposobnim za brze prijelaze između različitih registara i emocionalnih stanja. Tekstualna jasnoća je ključna, jer Loge često prenosi važne informacije i koristi sofisticirane verbalne trikove, a ima mnoge zahtjevne dijelove koje zahtjevaju veliku izdržljivost. Njegova lukavost, inteligencija i manipulativne sposobnosti pokreću radnju i uvode ključne elemente koji će oblikovati ostatak ciklusa „Prsten Nibelunga”. Bree Sprague je imao energičnu i dinamičnu scensku prisutnost, izvrsnom glumom je naglašavao svoju ulogu manipulatora i posrednika. Divovi uzimaju Freiu kao taoca i dogovaraju se da će je vratiti ako im bogovi daju zlato. Wotan i Loge odlaze u podzemno kraljevstvo Nibelheim, gdje Alberich vlada pomoću prstena i magične kacige Tarnhelm. Alberich je prisilio svog brata Mimea (Marko Fortunato) da mu napravi Tarnhelm, koji mu omogućuje da se pretvori u bilo što ili postane nevidljiv. Marko Fortunato je prikazao strah, spretnost i lukavost zadržavajući vokalnu izdražajnost i preciznost. Wotan i Loge lukavo zarobe Albericha, uzimaju mu prsten i blago, te ga odvode u Valhallu. Prije nego što odu, Alberich proklinje prsten, govoreći da će donijeti smrt i nesreću svakome tko ga posjeduje. Bogovi se vraćaju s Alberichovim zlatom. Divovi Fasolt i Fafner dolaze kako bi uzeli svoje blago i oslobodili Freiu. Nakon što primaju zlato, Fasolt i Fafner se svađaju zbog podjele. Fafner ubija Fasolta i uzima cijelo blago, uključujući prokleti prsten. Dok se bogovi spremaju ući u Valhallu, Loge izražava sumnju u njihovu sudbinu, predviđajući da će prokletstvo prstena donijeti katastrofu. U međuvremenu, rajnske nimfe oplakuju gubitak zlata, moleći bogove da ga vrate, ali Wotan odbija. Dubravka Šeparović Mušović je zahvalnu ulogu Erde odradila vrlo dobro. Svaka od ovih uloga u „Rajninu zlatu” nosi svoje specifične izazove i zahtijeva od pjevača ne samo vrhunske vokalne sposobnosti nego i snažnu dramsku interpretaciju, čineći Wagnerova djela jednim od najzahtjevnijih i najprestižnijih u opernom repertoaru. Kratku zapaženu ulogu Donnera odigrao je Paweł Konik. Izuzetni su bili i glazbeno i dramski Nibelunzi; udaraljkaški ansambl „Sinkopa“ kojeg čine Laura Ćosić, Tino Kućel, Matias Belušić Gonzalez, Giulian Magagnino, Massimo Balczo i Saša Miljanović.

„Rajnino zlato” uključuje brojne scenske efekte poput stvaranja duge, podvodnih scena s rajnskim nimfama i transformacija pomoću Tarnhelma. Pomičnim led panelima i velikim pozadinskim platnom redatelj Dražen Sirišćević dočarao je apstraktni mitološki svijet. Rekviziti poput prstena i zlata su bili vizualno upečatljivi, dok su lijepi kostimi bili potpuno prilagođeni svakoj ulozi. Veliki je scenski kontrast između podzemnog svijeta Nibelheima i svijeta bogova ispred dvorca Valhalle. Odabrani su i neki dijelove kostima iz fundusa Kazališta; adaptirana suknja Freie iz „Večeras improviziramo“, preuzeti kombinezoni Erdinih pomagača iz „Šume Striborove“, preuzeta Alberichova jakna iz „Carmine burane“ apaptirana suknja Erde iz „Labuđeg jezera“.

Čestitke kazalištu, ansamblu i svima koji su učinili ovu izvedbu sjajnim iskustvom. Velika je šteta što će toliki silni trud publika moći pogledati još samo dva puta; 18. i 20. lipnja u 19 sati. Publika je kraj opere dočekala sa snažnim aplauzom i ovacijama.

Fotografije: Dražen Šokčević

#Brett Sprague #Dražen Siriščević #HNK Ivan pl. Zajc #Rajnino zlato #Richard Wagner