Devedesete su Berlinu dodijelile loše karte. Nakon ujedinjenja Njemačke, stanovnici Istočnog Berlina su masovno prebjegli u zapadnu Njemačku. Nekadašnja istočnonjemačka komunalna poduzeća i državne tvrtke su zatvorene. Velika industrija (kao što su Siemens i Lufthansa), koja se iselila kad je Berlinski zid podignut, nije se vratila u grad. Snovi o velikim stranim ulaganjima i brzom gospodarskom procvatu nisu se ostvarili. Na brzinu izgrađene poslovne zgrade ostale su stajati prazne. Bez ikakve održive ekonomije, grad je 2001. bankrotirao.

Jedini resurs koji je Berlin imao bili su zapušteni prostori. Sada ujedinjeni grad imao je dupliciranu, ponekad i tripliciranu infrastrukturu: dva željeznička sustava, dva vodovoda, dvije elektroprivrede, tri zračne luke – sve ovo za grad od 3 milijuna ljudi!

Nakon ujedinjenja, većina suvišnih komunalnih usluga je zatvorena. Gradu je ostao golemi niz praznih zgrada, uglavnom industrijskih, uglavnom vrlo velikih. Bankrotirani grad nije bio privlačan za ulaganja, a novi vlasnici nisu žurili s razvojem svojih na brzinu stečenih nekretnina. Kupljene za siću, sada su stajale neiskorištene, čekajući bolja ekonomska vremena.

Praksa privremenog korištenja razvila se kao rješenje problema očuvanja ovih zgrada od propadanja dok čekaju obnovu. Poticaj je s jedne strane došao iz duge povijesti građanskog djelovanja u Berlinu, gdje je postojala (i još uvijek postoji) netolerancija prema neiskorištenim zgradama u gradu. A s druge strane postojale su i očite ekonomske prednosti za vlasnike.

Neiskorištena zgrada brzo propada. Imati stanara znači imati nekoga tko će održavati i voditi računa o zgradi. Štedi se na zaštiti i osiguranju, na računima za komunalne usluge. Privremeni korisnici, čak i ako plaćaju samo simboličnu stanarinu, pokrit će račune i režije, a mogu napraviti i male popravke na nekretnini.

Snađi-se-druže urbanizam

Godine 2007. skupina istraživača oko Tehničkog sveučilišta u Berlinu objavila je prvu studiju o takozvanim „urbanim pionirima”, opisujući neformalni urbanizam koji se do tada već proširio Berlinom. U svakom kutku grada nicali su deseci uradi-sam urbanih projekata: glazbene studije u bivšim tvornicama, klubovi u podrumima stambenih zgrada, urbani vrtovi na bivšim kolodvorima, stambene zadruge u napuštenim robnim kućama, barovi na krovovima trgovačkih centara ili na pustarama iznajmljenim od gradskog vodovoda za simboličnu naknadu. Deseci industrijskih zgrada pretvoreni su u male kreativne četvrti s galerijama, barovima, uredima i stanovima za umjetnike.

Gradu je, iskreno govoreći, bilo neugodno zbog tog divljeg paralelnog grada koji se nije uklapao u investicijske brošure. Snađi-se-druže urbanizam se 2007. nije spominjao potencijalnim investitorima. No, istraživači s Tehničkog sveučilišta zaključili su da ovi jeftini prostori izravno pomažu razvoju rastuće start-up i poduzetničke scene u gradu; niska najamnina znači mali poslovni rizik.

Do 2010-ih postalo je očito da ovi mikroklasteri privremene namjene zapravo služe kao inkubatori za novu kreativnu ekonomiju.

Mnogi od klubova su već ozbiljno zarađivali. Petkom su mladi Europljani, tzv. ‘EasyJetset’, stizali jeftinim letovima u Berlin kako bi proveli vikend u Berghainu ili Baru25 (prvi je klub u napuštenoj energani za koji se smatralo da ima najbolju akustiku na svijetu, drugi je na parceli uz obalu koju je tijekom ljetnih mjeseci iznajmljivao od gradskog vodovoda i svake jeseni je opet napuštao). Već početkom 2010-ih se gradska uprava u svojim brošurama hvalila ovim klubovima.

Što je privremeno korištenje?

Privremeno korištenje ili privremena namjena nije samo kreativno prisvajanje prostora – riječ je također o kreativnom prisvajanju zakonodavstva

Privremena namjena NIJE prenamjena. Ne provodi se formalni proces mijenjanja urbanističkog plana. Umjesto toga, nove aktivnosti se uvode na lokaciju bez pokretanja ikakvih procesa prenamjene prostora, na način da se postojeća regulativna rješenja kreativno tumače.

Na taj se način zaobilaze dugotrajne birokratske zavrzlame, a promjene se mogu dogoditi brzo

Otvara se fleksibilan prostor za eksperimentiranje – o čemu ću više pisati uz pomoć konkretnih primjera u budućim člancima.
U Berlinu se privremeno korištenje prostora temelji na kreativnom čitanju koncepta Zwischennutzung-a ili ‘međunamjene’. Zakonski, ‘međunamjena’ dopušta mogućnost da:

ako se zakonom određena prostorna namjena lokacije ne može realizirati (npr zapuštena tvornica se ne može više staviti u pogon), a
postoji plan za preuređenje, onda
prije nego što se to preuređenje dogodi, moguće je
da se lokacija koristi za privremenu (s datumom početka i završetka) namjenu neusklađenu s urbanističkim planom; a
podrazumijeva se da je ova nova uporaba prostora vremenski ograničena i da ne dovodi do velikih građevinskih zahvata na parceli.

Korištenjem koncepta ‘međunamjene’ bilo je moguće koristiti lokaciju na način koji nije predviđen urbanističkim planom (na primjer, da ljudi žive u tvorničkim zgradama, otvaraju trgovine i urede, imaju umjetničke ateljee ili sade vrtove) bez pokretanja bilo kakvih kompliciranih procesa prenamjene. U praksi, korisnici često imaju ugovor o najmu ili s gradskom tvrtkom (npr. vodovod ili gradski ured koji je upravljao bivšom istočnonjemačkom imovinom) ili s privatnim vlasnikom. Plaćaju najamninu u rasponu od sitne do nikakve. Ugovori variraju od nekoliko mjeseci, preko sezonskih, do višegodišnjih ugovora, ali zakonski uvijek moraju biti ugovori na određeno vrijeme.

Evolucija privremenog korištenja

Praksa privremenog korištenja munjevito se proširila Europom nakon gospodarske krize 2008., koja je diljem Europe stvorila slične uvjete s kojima se Berlin borio: propale investicije, napuštene zgrade, demografski pad, i smanjenje gradskih proračuna. Odjeka je posebno našla u Nizozemskoj, te u skandinavskim i zemljama njemačkog govornog područja, gdje je prepoznata kao praktična i jeftina metoda za očuvanje grada dok se čeka obnova.

Koncept privremene uporabe uveden je u Amsterdamu kao mehanizam razvoja postindustrijskog Amsterdam-Noorda u novu hipstersku četvrt. Beč je uveo fazu privremenog korištenja u proces preuređenja tvornice KDAG. U Švicarskoj je grad Basel između 2000. i 2011. otvorio nt*areal, zonu privremenih dućana, barova i kafića, da bi privukao ljude da posjete područje sjeverno od željeznice koje je bilo u procesu prenamjene. Područje je kasnije uspješno uređeno u novu stambenu četvrt Erlenmatt.
Od tada je postalo sasvim normalno da svaki veliki projekt urbane obnove svjesno planira inicijalnu fazu (5-10 godina) privremenog korištenja. Na primjer, preuređenje bivše berlinske zračne luke Tempelhof započelo je otvorenim pozivom za privremene projekte, koji bi gradu omogućili da procijeni interes i potrebe građana za to područje, i otvorili prostor za open-source eksperimentiranje s mogućim budućim funkcijama.

U Hamburgu, jedan od najvećih infrastrukturnih i urbanističkih projekata u Europi, obnova luke HafenCity vrijedna više milijuna eura, namijenio je cijeli istočni dio luke za participativni urbanizam koji uključuje i privremenu uporabu. Trenutno hamburška agencija za privremeno korištenje upravlja s oko 24.000 m² urbanog zemljišta.

U Londonu se privremena aktivacija također koristi kao dio ciljane revitalizacije, na primjer s kontejnerskim trgovačkim centrima Boxpark u Shoreditchu, Croydonu i Wembleyu.
Da sažmemo: gradske vlasti diljem Europe uvelike su prihvatile privremenu uporabu kao urbanistički alat. To je zato što, osim financijskih ušteda i za vlasnika i za korisnika, privremeno korištenje donosi i zaista značajne koristi za grad. Privremeno uporaba:

čuva vrijednost nekretnina i kvartova, i sprječava propadanje čitavih gradskih zona
podiže vidljivost lokacije, stvara emocionalnu vrijednost i uspomene, u krajnjem slučaju podiže imidž i vrijednost lokacije
izuzetno je jeftina kao mehanizam razvoja – pogotovo ako se zapuštena zgrada stavi u privremenu upotrebu dok je još uvijek u relativno dobrom stanju
jednostavna je za provedbu jer privremeno korištenje po definiciji ne zahtijeva ulazak u urbanistički proces prenamjene
predstavlja veliki poticaj malom i srednjem poduzetništvu, kroz niske najamnine i uklanjanje administrativnih opterećenja, te kroz dodatnu vidljivost i promet. Time privremene četvrti postaju inkubatori kreativne, ugostiteljske, itd, scene u gradu.
kao ulaganje u grad, poticanje privremenog korištenja donosi izvrsne rezultate. Jedna australska studija o privremenom projektu Renew Newcastle (o čemu više kasnije) pokazala je da je svaki uloženi dolar rezultirao s $11 izravne koristi za grad.

Ovo posljednje moralo bi biti od posebnog interesa za postindustrijske gradove, koji moraju odlučiti o prenamjeni velikih industrijskih pogona. 1990-ih i 2000-tih vladalo je mišljenje da je ulaganje u velike nekretnine motor pokretač lokalne ekonomije. No, u međuvremenu se pokazalo da građevine zatvorenog tipa, npr konferencijske dvorane, hoteli, kazina, muzeji, sportski stadioni, itd, imaju vrlo mali pozitivni efekt na grad i gradsko gospodarstvo. Ulaganje u male zone lokalne gospodarske aktivnosti, s druge strane, ima ogromni povrat uloženih sredstava.

Kakva je situacija u Hrvatskoj?

Privremeno korištenje identificirano je u Strategiji prostornog razvoja Republike Hrvatske iz 2017. godine kao suvremeno, participativno rješenje problema velikog broja zapuštenih zgrada u zemlji, od kojih su mnoge van upotrebe već desetljećima. Strategija, međutim, ne definira kako bi privremena uporaba mogla izgledati u hrvatskom konteksu, i ne nudi posebne pravne mehanizme koji bi to olakšali. To je već kritizirano, primjerice od strane Zelene Istre, koja je napomenula da je pulski Muzil nemoguće staviti u privremeno korištenje jer u postojećem hrvatskom Zakonu o prostornom planiranju za to ne postoji regulatorni okvir. To je istina. Hrvatskom urbanizmu nedostaje vokabular za opis nekih od ovih procesa – velik dio naše urbanističke regulative vučemo iz bivše Jugoslavije, koristeći koncepte koji više ne postoje u životnoj praksi.

Ali možda nas ova priča uči upravo suprotno. Berlin nije razvio svoj snađi-se-druže urbanizam vladinim dekretom. To se dogodilo puno jednostavnije, uglavnom kreativnim zaobilaženjem postojećeg zakonodavstva i izbjegavanjem ulaska u dugotrajne procese planiranja. Privremeni urbanizam u Berlinu bio je oportunistički, fleksibilan, agilan: radio je ono što se moglo, i djelovao je brzo.
U svakom sljedećem gradu, privremeni urbanizam morao je naći svoj put kroz drugi sustav prostornog planiranja: druge oblike; druga rješenja.

Možda je pouka cijele priče da trebamo razmišljati kako očuvati resurse našeg grada u prezentu, a ne čekati neki savršeni ekonomski futur, u kojem ćemo imati savršene okolnosti za investiciju, savršen projekt, i savršenog investitora.

Trebala bi nas naučiti i da svaki grad može postići puno kad građani i gradska uprava zajedno kreativno interpretiraju postojeće zakonodavstvo da omoguće dobre promjene, umjesto da čekamo birokratske procese da postanu kreativni. To se nažalost ipak rijetko događa.

Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk