U utorak, 4. lipnja, u Galeriji Juraj Klović otvorena je izložba „Samo vrijeme zna – a i ja“, umjetnika Želimira Hladnika. U izložbenom prostoru HDLU Rijeka predstavljena je tematska izložba koju sačinjava novi ciklus radova, slika i prostornih objekata, napravljenih u kombiniranoj tehnici.
– Hladnik je nekada bio kipar, koji je radio u kamenu i drvu, uspoređivali su ga s (Brankom) Ružićem, a znamo kako je Ružić radio – čvrste, masivne i jednostavne oblike. Sjećam se i Želimirovih crteža, to su papiri velikih dimenzija s monolitnim i moćnim oblicima, koji su imali svoje odnose i svoju voluminoznost. Ova izložba je pretežno slikarska, ali kako je Hladnik kipar, ipak ima nekoliko izloženih objekata u prostoru, kazao je Ervin Dubrović, autor predgovora izložbe.
– Hladnik uvijek ostaje blizak formi, uvijek vidi neku estetsku dimenziju, ali nije konceptualist u onom doslovnom smislu, nego i dalje ostaje u formi. Namjerno se vidi trivijalnost, koju treba uzeti s aspekta postmodernizma kada je svijet poprimio različite nijanse – nešto vidimo, nešto znamo, a nešto osjećamo. Ono što je važno reći jest da je Hladnik kreativan čovjek koji uvijek nešto smišlja, ne ponavlja staro, nastavio je Dubrović.
Uz prostorne objekte, galerijom dominira slikarski ciklus koji ugrubo možemo podijeliti na sekciju radova bogatog kolorita te na monokromne kompozicije. U pojedinim radovima autor koristi razne predmete kojima postiže reljefno oblikovanje dvodimenzionalne površine, što se može prepoznati u detalju koji podsjeća na pramac broda/barke kako izlazi iz platna. Nijanse ljubičaste i plave kombinirane su s komadima mrežice za armaturu, pukotinama u boji i ponekim površinskim rezom na platnu.
– Naravno sve stoji što je gospodin Dubrović rekao, međutim, u najavi ove izložbe, mojom omaškom nije spomenuto ime Berislava Valušeka. Naime, uz Branka Cerovca i Ervina Dubrovića, Berislav Valušek je bio jedan od prvih kritičara u Rijeci, koji su još od studentskih dana prosuđivali i zapravo je s pravom istaknuo različitost i trajanje u različitosti. Ova izložba je nastala u kratkom vremenu, u specifičnim uvjetima i baš zato je bila, ne otežavajuća, nego motivirajuća, jer tražiti sebe, a ne ponavljati sebe, je zapravo najteže. U toj konstataciji se može kriti i jedna zamka, koja vodi k egzibicionizmu. Međutim, mislim da se ipak ne radi o nečemu što može biti „svaštarenjem“, u smislu značenja, materijala i pristupa, već se traži likovni znak, koji uvijek može biti kvaliteta koju, možda čak, i netko drugi posvoji. Što se tiče naziva, možda je malo mistificiran. Znamo svi da je vrijeme mjerna jedinica i jedina konstanta, a ono što ja znam – ne znam znam li, zaključio je Želimir Hladnik, autor izložbe.
Riječkoj publici predstavljena je doza enformela kakvu dugo nismo imali prilike vidjeti u gradu. Samim izlaganjem slikarskog ciklusa, za razliku od možda očekivanog „čistog“ kiparskog iskaza, Hladnik je potvrdio da su promjene unutar umjetničkog opusa potvrda kontinuiteta i stilskog promišljanja.
Izložba ostaje otvorena do 18. lipnja 2024.
Fotografije: Aleš Suk
