CCA 40-tak (i jednu) godina od prvotnog teksta i govora Urbi & Orbi (Ouroboros!) – 1982. – 2023., izrečenog u Zagrebu (na Filozofskom faksu), a objavljenog u riječkom časopisu „Dometi“ (VI. 1982.), te zabilježenog iste godine u „Bibliografiji“ tog časopisa (iz pera Velida Đekića), osjećam „kiničku“, ne „ciničnu“ potrebu da iznova pokušam „istrčati“ isti govor/tekst, pošto ga proteklo vrijeme nipošto nije demantiralo, štoviše – uvijek iznova (immer wieder) ga čini istodobno „nesuvremenim“ (u značenju Nietzscheova „tehničkog termina“!) i aktualnim, čak i više nego „postmodernističkih“ i „novovalnih“ ranih ’80-ih. Tih su godina osvanuli (Osvit, Jutarnje Rumenilo, Nietzsche opet!) „Laibach“ (začetak slovenskog retroavangardizma, Neue Slovenische Kunst -a), bend „Grč“ u Rijeci (Zoran Štajdohar Zoff et…), a „Praxis“ je još djelovao (nakon otoka Korčule na otoku Visu, u Komiži, „Dani Ante Fiamenga“!). Usprkos Hegelu i „mladohegelovcima“ (Kierkegaard, Marx …) odlučio sam bio – onda – da na simpoziju „Čovjek i svijet“ na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu ne polemiziram s Hegelom, Marxom, Praxis-om, već da, jednostavno, izložim javnosti („filozofima“, „sociolozima“ i „laicima“) neka vlastita razmišljanja o Nietzscheovom konceptu „stvaratelja budućnosti“ kao „iskupitelja svega što je bilo“.
U doba „Slike Svijeta“ (Heidegger) i napora za kreiranjem „kulturnih strategija“ (2023. – 2030.), nema druge nego se prisjetiti Heraklita Mračnog, Solomona Mudrog (Biblije!) i – last but not least – Nietzschea (Osvit, Tako je govorio Zaratustra i druga djela). I, da ne zaboravim – Diogena iz Sinope, starogrčkog „kinika“, „psa koji laje i ujeda“. Koči nas, naime, zabluda dekadnog računanja vremena (J. L. Borges), 1920. – 1930., 1923. – 1933., 2020. – 2030., 2023. – 2033., kao da su nastupila neka Neo-weimarska vremena, na početku „ludih 20-ih“ i „Nove Normalnosti“ (’22, ’23 )!? Neka Neue-Neue Sachlichkeit, nakon Otta Dix-a, Georga Grosza i povijesnih avangardista od prije stotinjak i više godina, iz „prošlog tisućljeća“?
Zbog takvih okolnosti nužno je osvrnuti se na „nesuvremena“, Nietzscheova i moja, razmišljanja o „vječnom vraćanju istog“ – povezana s konceptom „iskupljenja svega što je bilo“: primjerice, iskupljenja kontroverzne „2020“, „EPK Rijeke 2020“, zar ne? „Doba moći“ (Season Of Power“) s tolikim dugovima, repovima, sjenama, kreditima – onkraj ’20-te (lude, jasno),’21,’22,’23!
Iz sućuti i obzira prema „pjesnikinjama i pjesnicima“ jednostavno ću, lakonski, preskočiti desetak vlastitih stranica „davne prošlosti“ iz ranih ’80-ih (dok je svijet, navodno, još bio „mlad i lijep“), te usmjeriti pozornost i tekst na neke stare, „Zaratustrine“, misli i savjete „stvarateljima budućnosti“.
„Zaratustra“ (Nietzscheov) je, naime, „stideći se što još mora biti pjesnik“, prikazao svoj stari doživljaj nastajanja svega u svijetu kao „ples i nestašluk bogova“, kao „vječno samo-bježanje i ponovno nalaženje mnogih bogova“, kao blaženo sebi – proturječenje, ponovno sebe – slušanje, ponovno sebi-pripadanje mnogih bogova… kao suradnju i rat, stapanje i razdvajanje „apolonskih“ i „dionizijskih“ tendencija, u vječitoj preobrazbi, protejskom preobrtanju i revolucijama različitih bogova.
Zaratustra se, kao što znamo, našao okružen starim, razbijenim pločama, pa i novim napola ispisanim, usred metafizičke praznine. Ali, prije svog zalaska, stigao je još stvarateljima dati savjet kako ispuniti prazninu koja je zinula, ispuniti je sve do budućeg obilja, crpeći iz izvorne potpunosti svoga bića i stvaralački preoblikujući zahvaćeno.
Osjećajući pritom i sam božanske trudove, poučio ih je kako da u sebi rode „boga plesača“, jedinog kojeg bi on poštovao. Mogao je tako nešto navijestiti, jer on je na Zapadu veleuvaženu predodžbu o ireverzibilnoj strijeli vremena, kojoj sve ostaje za repom gubeći se u nepovrat, dok ona prolijeće kroz metafizičku prazninu, ako ne odbacio, tada oplodio mišlju o vječnom vraćanju svega kroz vrata trenutka:
Gledaj, rekao je duhu težine, ovaj trenutak! Od ovih vrata koja se zovu „Trenutak“ vodi duga vječna cesta unazad: iza nas leži vječnost.
Nije li moralo već jednom pretrčati ovu cestu uopće sve što može trčati? Nije li se uopće sve što se može zbiti već jednom moralo zbiti, svršiti, prijeći?
A ako je sve već jednom ovdje bilo: što držiš ti, patuljče, o ovom trenutku? Nisu li morala i ova vrata već – jednom biti?
I nisu li već u tolikoj mjeri čvrsto sve stvari međusobno povezane, da ovaj trenutak za sobom povlači sve stvari što dolaze? Dakle – i sam sebe ?
Jer, svaka stvar što može trčati i izići napolje po ovoj dugoj cesti – mora još jednom trčati!
Putevi koji međusobno proturječe, sukobljuju se, sastaju se na vratima trenutka. Vječna cesta koja vodi unazad i druga vječnost koja stremi naviše, sustiču se u trenutku koji sam sebe ponavlja u vječnost.
Htijenje koje hoće samo „prema naprijed“ nije riješilo zagonetku volje za moć, sve dok se ne nauči „htijenju prema nazad“, smatra Nietzscheov Zaratustra. Tajna se skriva u paradoksu da svako htijenje koje stremi naprijed ujedno hoće i izvjesno određeno „nazad“; odnosno – ono što je bilo hoće natrag ovamo.
Onaj tko se u prosuđivanju stvari oslanja na načelo proturječnosti, iznalazi „kontradikcije“ u Nietzscheovim mislima. Interpretatori i kritičari Nietzscheove filozofije rado zaboravljaju da primjedbe o „proturječju“ Nietzscheu ne znače baš mnogo. Na jednom mjestu u „Volji za moć“ Nietzsche pokazuje kako princip proturječnosti nije nikakav „kriterij istine“, već izvjesno logičko mjerilo i zapovijed, za koju on sam ne haje previše, barem ne na uobičajen način. Nietzsche smatra lažnim stajalište da se nečemu stvarnom „ne smiju pripisati suprotni atributi“. U samom protuslovlju i suprotnostima leži nešto bitno, i on na tome inzistira.
Paradoks stoji u osnovi stvari. Ono što Nietzsche hoće je da se prizna i prihvati simultana prisutnost mnogih i raznovrsnih zbivanja, te beskonačnu mogućnost različitih tumačenja svijeta, od kojih je svako simptom nečeg prisutnog u doživljavanju i stvaranju svijeta. Ne poricati zagonetni i obespokojavajući karakter svijeta, savjetuje Nietzsche. Osim na ovaj ili onaj način shvaćenog kauzaliteta u sukcesivnosti zbivanja, on zahtijeva da se obrati pozornost na mogućnost drugačijih odnosa stvari „jedne pored druge i jedne s drugom“. I ističe da „ovdje nije riječ o smjenjivanju, nego o uzajamnom preplitanju, o procesu na kome se pojedini momenti koji slijede jedan za drugim ne uvjetuju kao uzroci i posljedice“ .
U Nietzscheovu djelu „Tako je govorio Zaratustra“, u poglavlju „O prikazi i zagonetki“, Zaratustra pokazuje „vrata trenutka“ kroz koja puca vizija vječnog vraćanja i ponavljanja. Dok u poglavlju „O starim i novim pločama“ govori o stvaranju budućnosti kao iskupljenju svega što je bilo. „Zaratustra“ povezuje misao o vječnom povratku i ponavljanju svega s onim što je nazvao stvaralačkim iskupljenjem.
„Učio sam ih svim svojim mislima i nastojanjima: da u jedno zgusnu i sastave sve ono što je na čovjeku razlomljeno, što je zagonetka i grozovit slučaj.“
– kao tvorac, odgonetač i iskupitelj slučaja učio sam ih stvarati budućnost, i sve što je bilo – stvarajući iskupiti.
Iskupiti na čovjeku ono prošlo i preobraziti sve „bilo je“, sve dok volja ne kaže „Tako sam i htjela! Tako ću to htjeti“. – to sam im nazivao iskupljenjem, samo to sam ih učio da zovu iskupljenjem.“
DEVA – LAV – DIJETE
Persone koje se dočepaju vladajućih pozicija u društvu/državi tašto umišljaju da su „lavovi“, a sve potčinjene, porobljene i eksploatirane u svrhu tobožnje realizacije „lavovskih“ vizija (to jest sumanutih fiktivnih „planova“ bez ikakva pokrića u stvarnosti ), (mal-)tretiraju poput „deva“ na čijim grbačama, u stvari, jašu. O bijedi takvih „lavova“ govori Zaratustra (O prikazi i zagonetki).
Čovjek – deva treba proći kroz preobražaj, ali bi trebao i bahati „lav“. Pošto nije nikakav ideal samoostvarenja. Čovjek se ne bi smio zadovoljiti time da proživi svoj život kao „deva“ – da dobro natovarene glave i leđa, pogrbljen šepesa pustinjom, držeći to svojom dužnošću… Niti time da hrani svoju sujetu gordeći se zbog toga što mu se čini da svi uzmiču pred njegovom nepodnošljivom „lavljom“ rikom. Čak ne smije biti zadovoljan niti s dosadašnjim i sadašnjim, „suvremenim“ čovještvom. Sve to zajedno treba se preobraziti („Tri preobražaja“) u čovjeka rađajući božansko dijete, da bi sloboda i moć imali smisla.
Zaratustra, nadajući se tom Djetetu, rođenom putem preobražaja čovjeka kao takvog, čovjeka čiju „trudnoću“ u sebi osjeća, čekajući da se iz njega/nas nešto bolje „rodi“, govori o tom nutarnjem plodu ovako:
„Dijete je nevinost i zaborav, stalno otpočinjanje, igra, kotač koji se iz samog sebe okreće, prvi pokret, sveto kazivanje DA.“
#Branko Cerovac #Doba moći #Nietzsche #Riječki cinik #Zaratustra
