Umjetničke tendencije 90-tih godina 20. stoljeća, odnosno prvoga desetljeća 21. stoljeća, u Hrvatskoj su velikim dijelom uvjetovane političko-ideološkim te gospodarskim kontekstom, ujedno promjenama na nacionalnoj, regionalnoj i globalnoj razini: raspadom SFRJ, Domovinskim ratom, osamostaljenjem RH, nadalje i kulturološko-tehnološki uvjetovanim strahovima milenijskog prijelaza. Kao direktnim odgovorima na tranziciju, privatizaciju, neželjene migracije, siromaštvo, korupciju i cenzuru, hrvatska je suvremena umjetnička scena u znatnoj mjeri obilježena aktivističkim djelovanjem, diverzijom, subverzijom i provokativnošću. Upravo u tom razdoblju, razvija se generacija značajnih autorica i autora riječkog kruga, danas priznatih na međunarodnoj izlagačkoj sceni, a čijemu su razvoju i jačanju, u okviru institucionalnih praksi i nezavisne scene, uvelike doprinijeli individualni napori partikularnih kulturnih djelatnika/-ica odnosno umjetnika/-ica.
U okviru institucionalne likovne medijacije 90-tih, poznato je djelovanje Moderne galerije, danas Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, kao i rad njenih djelatnika/-ica, ravnatelja Berislava Valušeka (ravnatelj od 1990.-1998.), kustosa Branka Cerovca, kustosica Milice Đilas i Daine Glavočić te ravnateljice Ljubice Dujmović Kosovac (ravnateljica od 1998.- 2004.) i kustosice Nataše Ivančević. U tom kontekstu, u Rijeci su institucionalne izlagačke prakse devedesetih, obilježene s nekoliko ključnih međunarodnih manifestacija u okviru rada Moderne galerije – 16. bijenalom mladih jugoslavenskih umjetnika iz 1991. godine (a čija je specifičnost upravo činjenica da se tijekom njegova trajanja, Jugoslavija raspala pa kao takav, sam po sebi simbolizira bitnu prekretnicu u daljnjem razvoju nacionalne i regionalne umjetničke scene), nadalje Bijenalima mladih umjetnika europskog Mediterana (1995., 1997.) te naposljetku bijenalnim, a potom trijenalnim izložbama originalnog crteža (1998. – 2008.). Zapamćena je i skupna izložba „Suvremeni riječki umjetnici – Dio nove hrvatske umjetnosti”, u konceptu kustosa Branka Cerovca u Malom Salonu 1995. godine, u sklopu koje je održana i tribina, s inicijalnim okupljanjem osnivačke jezgre „Grupe mladih umjetnika”.
S Jolandom Todorović kao voditeljicom galerije, od 1997. godine započinje sa svojim djelovanjem i Galerija Kortil, otvarajući prostor ujedno i mladim umjetnicima/-icama, a pojavljuje se i Umjetnička agencija „Kopart”, prezentirajući u prostoru Kortila značajne autore/-ice „avangardističkih i postmodernističkih tendencija”[1], pretežito etabliranih umjetnika/-ica iz Zagreba i zagrebačkog kruga.
U domaćoj likovnoj produkciji, podsjetimo se, umjetnik je duže mlad nego li je to uobičajeno razumjeti na polju drugih vrsta stvaralaštva.
Nataša Lah, Devedesete, u: Riječke devedesete, 2006., Kratis, Rijeka, 15.
U kontekstu medijacije generacijskog presjeka „mlade” suvremene riječke scene, stimulativan je projekt Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, u konceptu kustosice Nataše Ivančević, bila izložba „Emerging artists – riječka situacija” (2003.), okupivši devetero umjetnika/-ica Rijeke i riječkog kruga – Melindu Kostelac, Nikolu Ukića, Davida Maljkovića, Damira Stojnića, Tomislava Ćurkovića, Dejana Kljuna, Igora Eškinju i Dunju Sablić, koji po prvi put izlažu u muzejskom prostoru u okviru skupne izložbe kao svjedočanstva „nove riječke struje”, odnosno nove riječke likovne „scene”, što se konceptualno, razlikuje od bijenalnih tendencija Moderne galerije.
Kako navodi dr.sc. Nataša Lah u tekstu „Devedesete”, „[p]rostori namijenjeni izložbeno galerijskoj djelatnosti, nikada nisu bili jača strana ovoga grada”, konstatirajući kako su kontrapunktom takve „prostorne nevolje”, bile „privatne inicijative koje uglavnom ne potiču iz strukovnog miljea”, istaknuvši djelatnost galerije „Arh” te nadalje, djelatnost primarno ugostiteljskog objekta „Gal”, kao žarišta ondašnje recentne produkcije istaknutih hrvatskih umjetnica i umjetnika [2].
Rad umjetničkih inicijativa, neprofitnih udruga pa u konačnici i poduzeća u kulturi, snažno je utjecalo na daljnji razvoj i afirmaciju riječke nezavisne scene. Jedna je takva inicijativa bila „Klub mladih”, kasnije formirana u Udrugu riječkih artista URA, čiju su „okosnicu” činile umjetnice i umjetnici Melita Sorola Staničić, Jasna Šikanja, Lara Badurina, Predrag Todorović, Damir Šegota i Damir Božić Pišta [3]. Njihov je interdisciplinarni umjetnički jezik u značajnoj mjeri doprinio „proširivanj[u] medija vizualne umjetnosti” [4] na lokalnoj umjetničkoj sceni, predstavljajući se unutar rubno-institucionalnih izlagačkih prostora, kao što je bilo stubište Moderne galerije, ili javnog prostora, kao što je npr. bio pothodnik riječke Piramide i Park Vladimir Nazor, gdje je 1995. održana prva „Akcija obilježavanja Dana planeta Zemlje”.
S druge strane, kasne 90-te godine 20. stoljeća, kao i rane 2000-te godine, uz institucionalnu i izvaninstitucionalnu izlagačku djelatnost, karakterizira i festivalska djelatnost, koja je promovirajući nove vizualne umjetničke prakse, bila poglavito predvođena organizacijom Multimedijalnog centra d.o.o. (1997. – 2008.).
MMC kao ‘umjetničko poduzeće’ uvijek je više polagalo na vlastiti aktivizam i produkciju no na imperativ ‘umrežavanja’ kao navodno nužnog uvjeta opstanka na ‘suvremenoj sceni’ Globalizacije.
Branko Cerovac, Deset godina MMC-a, u: Multimedijalni centar Palach (1997. – 2008.), Fantom slobode 1/2012, ur: Branko Franceschi, Zagreb, 2012., 123.
Krajem 1997., Grad Rijeka potpisao je ugovor s udrugom Otvoreni krug (koju su činili studenti/-ice psihologije riječkog Filozofskog fakulteta, riječki umjetnici/-ice i istomišljenici/-ice) [5]. Osmog svibnja 1998., otvoren je Klub Palach, kao sjecište riječke, nacionalne i regionalne alternativne scene. U okviru djelatnosti MMC-a, u prostoru omladinskog kluba Palach, na inicijativu Damira Čargonje, 1998. otvorena je Galerija O.K., a čijim je prvim kustosom bio povjesničar umjetnosti i filozof Branko Cerovac. Voditeljskom timu Čargonja-Cerovac, u proljeće 1999. priključuje se postkonceptualni umjetnik Sven Stilinović, član proslavljene zagrebačke „Grupe šestorice autora” (koja se neposredno prije njegova pristupanja, riječkoj publici predstavila u Kortilu) [6]. Galerija O.K. je kroz dinamični izlagački program postala simbolom alternativnog kulturnog pogona Hrvatske i regiona te je tijekom svog djelovanja, kao respektabilan izlagački prostor, uvrštena na popis relevantnih galerijskih prostora RH.
U Rijeci se osjetila određena nestašica/oskudica odgovarajućeg festivalskog ugođaja i movinga (…) O FESTIVALIMA suvremene umjetnosti – koji ne bi bili oktroirani/diktirani ‘odozgo’.
Branko Cerovac, Fona 03: Once Upon a Time in Fiume, u: Multimedijalni centar Palach (1997. – 2008.), Fantom slobode 1/2012, ur: Branko Franceschi, Zagreb, 2012., 316.
Tako, prvi je takav festivalski umjetnički projekti MMC-a bio „Goli otok – Novi hrvatski turizam” (2000. – 2005.) kao istraživačko-participativni i memorijalni umjetnički projekt, te nadalje „FONA – Festival nove umjetnosti” (2003. – 2007.), inicijativa čiji je cilj bio riječkim (i svjetskim) umjetnicima/-icama, riječima Branka Cerovca, omogućiti „čim bolje” izražavanje i provod “u ovome gradu i u bližoj ili daljoj okolici (Volosko, Opatija, Goli Otok, Bale, Poreč…). Kustosi su prve FONA-e bili Branko Cerovac, Branko Franceschi, Olga Majcen, Sunčica Ostojić, Ivica Župan i Krešo Kovačiček, a održavala se na disperziranim lokacijama – u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, u kompleksu bivše tvornice Torpedo, Galeriji Kortil, Galeriji Gal i Galeriji Mali salon.
U okviru djelatnosti MMC-a., nužno je istaknuti njegov značaj za status i razvoj hrvatskog performansa i aktivizma, a u ovom kontekstu, i djelovanje Kreše Kovačičeka, „‘queer’ artista, performera i i ‘free lance’ kustos/galerista”. Kovačiček 2003. postaje voditeljem Galerije O.K. te je na njegovu incijativu, osnovana multimedijska platforma „RI Performance Syndicate” – riječima Branka Cerovca, Nova riječka scena, okupljajući velik broj riječkih, opatijskih i kastavskih multimedijskih umjetnika i umjetnica [7].
MMC Palach u razdoblju milenijskog prijelaza, neosporno biva glavnim pogonom – žilom kucavicom riječke (ali i nacionalne, regionalne i međunarodne) nezavisne umjetničke scene, žarištem subverzije, diverzije i akcije.
Riječima Suzane Marjanić, autorice „Kronotopa hrvatskog performansa: od Travelera do danas”, zatvaranjem prostora Palach i gašenjem MMC-a d.o.o. 2008. godine, „djelomično je zaustavljena i aktivnost ove novomedijske scene, što je samo potvrdilo kako se simptomi dijagnoze o cinizmu odnosa između umjetnika i kustoskog tima (…) šire u ovoj državi s navodnim demokratskim pretenzijama sa svim ostalim modusima represivnih nadzora” [8].
- Galerija Kortil, Hrvatski kulturni dom na Sušaku, Galerija Kortil // Ni stijega ni bijega, dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=P3UhvB52_S0 (6. listopad 2023.)
- Nataša Lah, Devedesete, u: Riječke devedesete, 2006., Kratis, Rijeka, 10 – 11.
- Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Klub mladih Rijeka (1995. – 1999.), dostupno na: https://mmsu.hr/clanci/klub-mladih-rijeka-1995-1999/ (5.5.2022.)
- Ibid.
- Damir Čargonja, Riječke devedesete, u: Riječke devedesete, 2006., Kratis, Rijeka, str. 3.
- Branko Cerovac, Deset godina MMC-a, u: Multimedijalni centar Palach (1997. – 2008.), Fantom slobode 1/2012, ur: Branko Franceschi, Zagreb, 2012., 117.
- Ibid., 120.
- Suzana Marjanić, Deset godina MMC-a Palach, u: Multimedijalni centar Palach (1997. – 2008.), Fantom slobode 1/2012, ur: Branko Franceschi, Zagreb, 2012., 168.
Reprodukcija s naslovnice: Kružna ulica, iz arhive Damira Čargonje
#Likovna medijacija #MMC d.o.o. #Nezavisna umjetnička scena #Rijeka #Umjetnost
