Nekada, kada su zimske noći na Krku bile duge, obitelji i prijatelji okupljali su se uz vatru. Pričali bi priče, a često bi se i zapjevalo. Takva okupljanja bila su posebno česta u vrijeme adventa, kada je toplina zajedništva donosila radost u hladne zimske večeri.
Zima je godišnje doba koje najzornije otkriva bogatstvo običaja, tradicije i kulturne baštine, kada svako mjesto oživljava svoje stare napjeve, običaje i plesove, koji često sežu unatrag nekoliko stoljeća. Prema nekim izvorima, jedna od najpoznatijih hrvatskih pučkih božićnih pjesama „Va se vrime godišća“, nastala je na Krku još u 11. stoljeću. Njen tekst zapisan je glagoljicom 1468. godine u Petrisovu zborniku Župnog ureda u Vrbniku. Jedan od napjeva otoka Krka iz Polja, „Bog se rodi v Vitliomi“ koji potječe iz 14. stoljeća uvršten je u Pariški kodeks-Code Slave 11 koji se nalazi u Nacionalnoj biblioteci u Parizu.
Slucinje, komoštranje i dubašljanski kolejani samo su neki od običaja koji su nadživjeli brojne generacije i države. No, ovaj tekst posvetit ćemo nečemu što je gotovo nestalo, napjevima koji bi vremenom iščezli da nije bilo žena koje su ih odbile prepustiti zaboravu – koledvama. Koledvama Dobrinjštine.
Posebnost krčkih koledvi leži u njihovoj melodiji
Povijest koledvi, obrednih napjeva, seže daleko unatrag, sve do predkršćanskih vremena kada su se pjevale u čast zimskog solsticija. Ovi obredi bili su usko povezani s poljoprivrednim kalendarom i ciklusima prirode. Koledve su tada služile kao molitva i zazivanje plodnosti, uspjeha u nadolazećoj godini i zaštite zajednice. Rani Slaveni i drugi europski narodi koristili su ove pjesme kao oblik komunikacije s prirodnim silama, vjerujući da mogu utjecati na sreću i blagostanje zajednice. S dolaskom kršćanstva, mnogi od tih drevnih običaja prilagodili su se novim vjerskim okvirima, a koledve su postale dio božićnih tradicija. Zadržali su svoje ritualne karakteristike, ali sada su bile povezane s Božićem i rođenjem Krista. Na otoku Krku, kao i u drugim dijelovima Hrvatske, ova se transformacija očitovala kroz suptilnu mješavinu starog i novog; koledve su postale izraz kršćanske pobožnosti, ali su i dalje nosile tragove prastarih vjerovanja.
Na Krku su se koledve pjevale u posebnim prigodama, najčešće tijekom Adventa i uoči Božića, kada bi skupine pjevača, tzv. koledari, obilazili kuće pjevajući, donoseći dobre želje domaćinima. Pjesmama su zazivali blagostanje, zdravlje i sreću, istovremeno podsjećajući na ciklus života i obnovu koju donosi svaka nova godina. Posebnost krčkih koledvi leži u njihovoj melodiji te jedinstvenoj kombinaciji lokalnog dijalekta i narodnih motiva. Tekstovi su bogati simbolikom, a melodije jednostavne, ali upečatljive, prilagođene kolektivnom pjevanju. Koledve su bile društveni događaj koji je povezivao i okupljao ljude. Na otoku, gdje su uvjeti života često bili surovi, koledve su nosile poruke nade i zajedništva. Danas se izvode rijetko.
Koledve su ponovno oživjele kroz pjevanje i igru
Da smo istraživanje o koledvama iz Dobrinja i okolice započeli prošle godine, ovaj bi tekst bio uglavnom sastavljen od sjećanja i melodija koje su se prenijele kroz usmenu tradiciju te rijetkih notnih zapisa pohranjenih u nekolicini starih knjiga. Međutim, zahvaljujući Marini Pavačić, odgajateljici u vrtiću “Katarina Frankopan”, područnom odjelu “Polje”, koledve su postale živo tkivo zajednice, revitalizirajući običaje koji su gotovo nestali. Gospođa Pavačić je svojim entuzijazmom i ljubavlju prema uspomenama iz djetinjstva najprije zarazila svoje kolegice, a zatim se taj žar ispiracije proširio i na djecu u vrtiću. U kratkom su vremenu koledve, koje su bile gotovo u potpunosti zaboravljene, ponovno oživjele kroz pjevanje i igru. Ova inicijativa rezultirala je nizom kreativnih aktivnosti, što je kulminiralo stvaranjem slikovnice “Rosna, rosna košutice”, nazvane po najpoznatijoj koledvi koja se izvodi tijekom adventa.
Rosna, rosna košutice, kadi si se narosila Tamo doli na dubravi, kadi rastu zlatne žice, zlatne žice podvežice Utrgnimo jednu žicu, ter je nosmo ko zlataru, da udela ključe gradu U tom gradu devet braće, a deseta je sestrica Počnu braća kuševati, komu ćemo sestru dati Boje suncu neg misecu Sunce će njoj rasvitliti, misec će njoj zaškuriti, a danica svekrvica Amen
“Ova naša slikovnica ‘Rosna, rosna košutice’ nastala je slijedom dugogodišnjeg nastojanja odgajatelja našeg dječjeg vrtića koji upotpunjuju i obogaćuju svakodnevni rad, između ostaloga, i s elementima naše bogate kulturne baštine. Možemo reći da ovo nije naša prva slikovnica, ispred ove smo isto slijedom jednog starog napjeva ‘Šetala se Jelica i Ive’ isto izdali slikovnicu, a sada nam je inspiracija bila drevna koledva ‘Rosna, rosna košutice’ koja je već bila gotovo zaboravljena. Inače se ona prenosila usmenim putem, usmenom predajom sa koljena na koljeno, međutim, zbog raznih okolnosti i drugačijeg načina života, vremenom je ona postala gotovo zaboravljena. Mi smo iskoristili priliku što su i odgajatelji dječjeg vrtića pokazali sami interes da se ta koledva ponovno nauči. I sama su se djeca pridružila kada su čula odgajateljice kako to koledvaju.
Najprije je to bilo malo djece, poslije sve više i više, oni su pokazali veliki interes i nekako je taj naš projekt počeo oživljavati negdje u vrijeme Adventa 2022. godine. I tada smo mi pokušali oživjeti i one ostale običaje koji su se tijekom adventa radili. Znači, radili smo za bor ukrase onako kako su se nekada davno radili od šišaljki, od ukrasnih papirića i pričali smo s djecom o tome, to je djeci bilo vrlo interesantno. Uključili su se i roditelji jer su djeca jako puno pričala o tome kod kuće. Inače, koledva ‘Rosna, rosna košutice’ je svojim sadržajem, svojim pjesničkim slikama i elementima jako bliska djeci zbog čega su je baš djeca davno koledvala. A i vrlo brzo se uči, tako da su već nakon par pokušaja djeca znala cijelu koledvu.
Željela bih istaknuti nešto što smatram vrlo interesantnim. U tekstu koledve spominju se neki elementi koji se mogu pronaći u narodnoj književnoj; spominje se grad, ključ grada, devetero braće i jedna sestra. Sve su to elementi koje možemo pronaći i u nekim drugim starim pripovijetkama. Vratimo se na našu priču. Kako je koledvanje djeci bilo vrlo zanimljivo, odlučili smo snimiti jednu božićnu čestitku te smo ju objavili na YouTube-u. Pregledana je jako puno puta. To je izazvalo oduševljenje kod djece, roditelja i sredine. I to je izazvalo veliki preokret. Nekada su koledvu djeca učila od svojih starijih, a sada se dogodilo to da su zaboravljenu koledvu stariji članovi njihovih obitelji ustvari naučili od djece. Može se reći da je koledva bila gotovo zaboravljena. Konkretno, ja sam imala sreću da sam imala staru baku koja me naučila tu koledvu kada sam bila mala. Tako da je ovo zaista tekst koji je mene naučila baka koja je rođena 1902. godine. Cijeli odgajateljski tim dječjeg vrtića, sve moje kolegice su pokazale ogroman entuzijazam i želju i volju da i one to nauče, a samim time smo to uspjele prenijeti i na djecu koja su nam se odmah priključila. Nas četiri odgajateljice smo napravile sve. Probile smo sve granice našeg znanja, svojih mogućnosti, naučile smo puno jedna o drugoj, puno o djeci. Mi smo sanjale i živjele s tom slikovnicom. Djeci smo ostavile doslovno jedan spomenik koji će moći prenositi na iduće generacije. Mi smo neopisivo ponosne na našu djecu i na nas. Ovakva ideja u realizaciji možda negdje postoji, ali mi je još nismo vidjele. Kada smo vidjele da troje, četvero djece slažu kocke i onda prekinu tu aktivnost jer im netko predloži da malo koledvaju, znale smo da smo zaista postigle ono što je bio cilj“, ispričala je Marina Pavačić.
Tekst koledve “Rosna, rosna košutice” odiše poezijom starih vremena. Barbara Pećarina-Justinić, Marininina kolegica, opisuje stvaranje slikovnice kao dugotrajan i izazovan proces, osobito zbog apstraktne prirode same koledve. Djeca su crtala ono što su mogla vizualizirati, a njihov trud i kreativnost preneseni su u slikovnicu kroz skenirane crteže koji su obrađeni i uklopljeni u crteže. Kako bi slikovnica bila što interaktivnija i privlačnija djeci, uvedeni su QR kodovi na svakoj stranici, koji vode do video sadržaja; snimki djece koja igraju stare igre poput briškule i “palanja”. Ova kombinacija starog i novog, tradicionalnog i suvremenog, omogućava djeci da na moderan način uče o vlastitoj baštini, što je, kako Barbara ističe, rijetkost u svijetu dječjih knjiga:
“Imamo sreću što imamo Marinu, ona nam je riznica mudrosti i tradicije, tu imamo ono što nitko drugi nema i to pokušavamo njegovati i iskoristiti koliko možemo. Ovo je naša druga slikovnica. Prva slikovnica je crtana rukom, dječjom rukom više. E sad, s ovom slikovnicom smo naišli na, ajmo reći, mali problemčić, koledva je sama po sebi dosta apstraktna. Kada bi djeca crtala, crtali bi što oni vide. Njihove crteže smo mi skenirali, kasnije smo ih grafički inkorporirali u samu slikovnicu. To je bio dosta mukotrpan proces za mene kada sam slagala ovo jer je sve dječjom rukom nacrtano i složeno unutra. Kada smo snimali video, imali smo pravi scenarij tko će kada i što reći. Bile smo na izletu, imale smo za svaku lokaciju svoju priču, svoju rečenicu, a nevjerojatno je da je sve što se ovdje radilo s djecom nastalo u radno vrijeme. Ja bih pozvala nekoga, dijete bi ponovilo što bi mu se reklo, a dvadesetak druge djece bi u tom trenutku bilo tiho. Znate li vi koji je to uspjeh, koliko je jaka bila volja te djece? Ideja same koledve je genijalna, djeca su je tako brzo i prirodno usvojila. Također je pokazala koliko smo unazadili našu djecu. Danas ih stavimo pred televiziju, više im ne pjevamo, uopće ne čuju naš glas. Djeca su pisala tekst i na latinici i na glagoljici. Potom smo sve rezali, skenirali i čistili te umetali unutra, ne samo tekst već i dječje crteže. Samu ilustraciju smo pokušali nadoknaditi s QR kodovima, na svakoj stranici smo skrili jedan kod tako da djeca ne samo da čitaju i gledaju slikovnicu, već je mogu konzumirati i učiti i na druge načine. Djeca kroz slikovnicu i kodove uče o baštini i običajima koji su se nekada prakticirali. Ovaj sveobuhvatan projekt smatram genijalnim jer imamo slikovnicu koja se sluša, pjeva, čita na dva pisma… Ja još nikada nisam doživjela jednu slikovnicu u toj mjeri.”
Posebne žene, Marina Pavačić, Barbara Pećarina- Justinić, Manuela Patekar i Katja Radosav prepoznale su vrijednost u onome što već imaju, u naslijeđu koje je potrebno sačuvati i prenositi. Zajedno s najmlađim stanovnicama Dobrinja, stvorile su spomenik koji nadilazi generacijske granice i postaje trajno nasljeđe. Vrlo skromne, taj spomenik su stvorile i otisnule same bez ikakvih medijskih reflektora zbog čega slikovnica nigdje nije dostupna u prodaji. Nadamo se da će se to u budućnosti promijeniti i da ćemo već na idućem „Vrisku“ slušati o ovom prekrasnom projektu koji čuva tradiciju na poseban način.
Za razliku od drugih dijelova godine kada se više kantalo, Advent je bio vrijeme koledvanja kada se više molilo i koledvalo. Na polnoćku su svi odlazili pješice, a po putu su koledvali i molili. No, kada su se vraćali s mise, kada je počelo slavlje Božića, hodali su pjevajući. Poput starih molitvi, najpopularnije koledve poput koledvi o svetoj Katarini i svetom Ivanu prenosile su se s koljena na koljeno. Malo je onih koji nam danas mogu ispričati kako su nekada koledvali. Marina Pavačić uputila nas je zaljubljenici u povijest svoga otoka i običaja. Naše istraživanje o koledvama dovodi nas u Kras. Radmila Borović nam otvara vrata svoje kuće, priča nam o prošlim vremenima, najviše o Adventu i koledvama.
„Va sokoj kući se je z rana jutra pošnelo pripravjat i sve spravjat za jutrošnji dan Božića. Ženi su fregali podi, bilili zidi okolo ognjišća i luštrali kobli i kacoli od rama. Na napi i police stavjalo se je nejlipje belo, napjetano platno zo rekamon. I stol se je istešo prekriva z najlipjin štikanin tavajolon. Vosrid stola stavjala se je mala terinica pona pešća, va ku je bila zatoknjena lojenica ka se je zapalila za obedon na Božić. Dičina su po klancih potezali komojstra, da se očiste od črnila, a to je bi i sinjal da se ta dan ne kuha, aš se je postilo. Muži su čistili dvori i okolo kuće, pripravjali seno za živo i cipali drva, da za blagdani budu liberi. Arija je vonjala po friško pečenoj pogači i kolubicah ke su se pekli va sokoj kući. I oni najmižerniji šparali su kroz celo leto, ma za Božić je moralo bit. Sva dičina, pok tako i ja, jedva smo čekali da se zaškuri, aš smo onput hodeli koledvat po kućah. Va to vrime je na Krasu, čo monje, čo veće, bilo pedesetok dice za koledvani. Kras je bi veliko i va ono vrime raštrkano selo, pok smo imeli kumpanije, va kon delu smo živeli. Nas je va najgorinjen delu sela bilo va kumpaniji devet: oson ženskih i jedon muški (akademik Petar Strčić). Z feralićen, a niki zo glamjicun (nagoreno drvo ko mašuć sviti), zo vrnjicun ali torbun, okolo šest ur večer bili smo spravni za partencu. Sprid vrat bimo zabatili i rekli: ‘Ćemo molit, ali koledvat?’ Kada bi retki bili odgovoreli: ‘Molit!’ zmolili bimo Očenaš. Najviše bi jih odgovaralo: ‘Koledvat!’. Znali smo napamet desetok koledvi, ma najviše smo koledvali onu ‘Rosna, rosna košutice’. Retko smo kada koledvali ovu lipu koledvu, za me posebitu, a po besedah i fanj staru. Kroz besedi ove koledvi ja son kako dite zamišjala sliku Isusova rojena:
Bog se rodi Vitlijomi, o blagdanih Hirudovih Tu pastiri blizu stahu, pri ovčicah, ke ne spahu Jedon anjel k njimi teče, kako teče tako reče: Ja van pravjan jako vesel, čudo velo, radost Božju Diva sina porodila i va jasle položila Slamicu mu rastiraše, plenčicu mu prostiraše Osal mu se poklanjaše, vol mu zimu odganjaše Kokošica nagribaše, a petešić natpivaše Mula jin se narugaše. Marija ju zaklinjaše: Bog ti ne da plod ploditi, ni na zemji mir imiti Sada Isus budi hvajen z Marijun i Osipon, u sve vike vika Amen.
Judi su nan najviše davali suhe smokvi i orihi, a oni ki su malo boje stali, kolubice (kolačić od kruha), par bonboni i ko god jaboko. Z posebitin gušton smo hodeli koledvat va kuću Šoličinih, aš smo znali da ćemo dobit čo nan nijedon drugi neće dat. Osip Šoličin je trgova po Riki, pok smo soko leto dobivali velu mendoladu (sokomu bi prišlo 2 cm po širini). A jedno leto smo razgoračili oči, kada smo od njega dobili jednu naranžu. Pod jednin jasenon, na škrili, sve nakoledvano dililo se je jušto na devet deli. I on ki je doma ime malo više, svejedno ni pusti nijedon orih. Študijali smo kako razdilit tu naranžu na devet deli. Marica Božićina je išla doma po nožić, a dekordali da Anđelka ima najsigurniju ruku i da će dobro razrizat naranžu. Sok se je cide, a naranža se je na škrili rižuć sva raspikatila. Onput smo se posvadili, ja bin bi ovako, ja onako, boje da ju je rizala ova ili ona. I još rekli da više nećemo ni govorit jedon z drugin. Ta barufa je bila zaboravjena za par ur, do polnoćki. Doma nas je va lati ponoj kamena čekala zatoknjena šmrkuja (sadašnja jelka) za uredit: obisit orihi zamotani va stanijol, ali opiturani z čovjenun bojun i bobiće od boštrana opiturani z belun bojun. Ma, ala, ala, ni to bilo toliko mižerno, imeli smo i ku god balicu za obisit. Najzad smo na šmrkujine iglice stavjali bokuniće od bumbaka. Lata je bila ofašana zo šarun hartun i na njoj nagnjena hartulina z jaslicami. Šoto je bila mahovina i va žmujih boketiće onih malih belih rožic ke cvotu o Božiću. Na Krasu jih zovemo ulikvice. Najali bimo se onput frit, ke su se večer pekli va sokoj kući na ulu od ulikav, pok su se napošno vonjali. Nijedon ni doma ostaja, svi smo hodeli na polnoćku, svitleć z feralići i glamnjicami. Ni bilo ni lampic ni sjaja kako donos, a ni dari za Božić nisu se davali. Ma istešo, bilo nan je lipo i nezaboravno, pok ćemo mi stariji vavik reć (mordi smo već dosadni) da je onput bilo lipje i boje. Ćapala me je malo tuga za pasanim vrimenon. Kadi su sada moje kumpanjice? Od nas devet, samo son ja još živa!
I zato živite život i koristite vrime za dobre i lipe stvare. Aš vrime ne hodi, nego leti!
U današnjem ubrzanom svijetu, tradicija često ostaje u sjeni modernih trendova. No, upravo je snaga tih starih običaja ono što daje našim zajednicama identitet i kontinuitet. Inicijative poput oživljavanja koledvi u Dobrinju pokazuju da kulturna baština može ponovno zaživjeti ako se u nju ulože trud, ljubav i entuzijazam. Djeca koja danas koledvaju, prenoseći pjesme svojim roditeljima, postala su nositelji te baštine i simbol nade da bogatstvo prošlih vremena neće izblijedjeti. Na taj način, koledve nisu samo sjećanje na prošlost – one postaju most prema budućnosti, podsjećajući nas na vrijednost zajedništva, kreativnosti i ustrajnosti. Kao što su stara vjerovanja preoblikovana kroz stoljeća, i današnji napori pokazuju kako se tradicija može prilagoditi i obogatiti modernim elementima, ostajući živo tkivo koje nadilazi generacije.
Priče i pjesme naših predaka nisu samo dio povijesti; one su izvor inspiracije, mudrosti i neiscrpnog bogatstva koje trebamo prenositi dalje, kako bi nas povezivale s onim što nas čini jedinstvenima.
Istaknuta i ostale fotografije: Sanja Prodan
Sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
#baština #koledve #koledve dobrinjštine #riznica nedodirljivog #Vrtić Katarina Frankopan
