U utorak, 10. listopada, u Galeriji SKD Prosveta u Zagrebu, bit će otvorena izložba „Tišina koja je srušila spomenik“ u fokusu koje se nalazi stvaranje otpora prema kolektivnoj amneziji vezanoj uz rušenje monumentalnog djela Vojina Bakića „Spomenik pobjedi naroda Slavonije“, a kroz umjetničku instalaciju multimedijalnog umjetnika Sandra Đukića. Izložba će podsjetiti na procese izgradnje i rušenja skulpture, na društveni kontekst i reakcije medija koji su pratili, odnosno nisu pratili, nastanak i nestanak Bakićevog djela, ali i na spektakularnu izvedbu održanu 30. rujna baš na lokaciji srušenog spomenika u Kamenskoj, kada je taj spomenik, svojedobno konsenzusom domaće i strane struke, proglašen najznačajnijim djelom spomeničke baštine na tlu Hrvatske.

– Nije mi prvi put da se bavim temom spomenika, a s kustosicom Davorkom Perić sam surađivao unutar nekoliko godina u više navrata, povrh toga nekad sam se bavio arhivama, imao sam i foto-stock agenciju, iz svojih arhiva sam vadio materijale, dakle tema kao takva mi nije daleka. Inicijator konkretnog projekta je bio Milorad Pupovac, koji je Davorku Perić pitao bi li se tamo nešto moglo napraviti. Davorka me je prije dvije godine pozvala i tada smo se počeli baviti ovim projektom. U međuvremenu smo napravili jednu pauzu jer sam imao zdravstvenih problema, ali razvoj projekta je tako krenuo, započet će za ArtKvart priču o projektu Sandro Đukić, multimedijalni umjetnik desetljećima prisutan na hrvatskoj sceni.

Davorka Perić, Sandro Đukić i Lana Lovrenčić

Ime za projekt „Tišina koja je srušila spomenik“ osmislila je kustosica Davorka Perić, ime je usko povezano uz način na koji je spomenik srušen, budući da je tada u lokalnim novinama objavljeno da ga je srušio vjetar.

– Taj spomenik je bio visok trideset metara, dakle to je ekvivalent zgrade od 11 katova, težak 200 tona, u trenutku kada su ga gradili posao je vodio Brodarski institut u Zagrebu. Napravili su trometarski model i poslali ga u Žarkovo, u avio-institut u Beograd, gdje su ga stavili u zračne tunele da probaju sile, a kada su izmjerili sile vratili su izračune Brodarskom institutu koji je napravio projekt, statiku i sve ostalo. Jednim dijelom u tome je sudjelovala i tvornica aviona iz Mostara. Dakle, to je bio potpuno nesalomljivi spomenik. Druga stvar, Davorka Perić je unazad par godina zatražila od Državnog hidro-meteorološkog zavoda da dobije ispis kojom je snagom puhao vjetar toga dana i vjetar je bio od nula do jedan bofor. Nula bofora u hrvatskoj nomenklaturi vjetrova zove se – tišina. Vjetar je bio tišine lahora. Spomenik je bio devet puta miniran u pet dana, zna se točno iz koje požeške brigade su ga vojnici srušili, zna se tko je bio naručitelj i kada je to bilo. Prvi je na mjesto došao povjesničar umjetnosti rodom iz Požege Zlatko Uzelac, on je napisao veliki tekst o tome, snimio, postoji i video, ali mi do njega ne možemo doći. Sve u svemu, Pupovac je inicirao ideju, Davorka Perić je osmislila ime projekta i prije nekoliko godina u okviru Subversive film festivala imala malu izložbu na tu temu, ja sam se priključio kao autor i osmislio način na koji ćemo to napraviti.

Realizacija projekta bila je podijeljena u nekoliko faza?

Postavljanje spomenika trajalo je deset godina

– Imamo par faza tog projekta, kada je spomenik napravljen prepoznajem dva izuzetno bitna aspekta, a to je ono što je bilo meni zanimljivo. Prvo, kada je napravljen bio je najveći apstraktni spomenik u Europi, a možda i na svijetu, za to vrijeme to je bio dosta radikalan odmak od socrealističkog i uopće realizma u toj spomeničkoj plastici, tako da je u smislu forme stvarno bio radikalan. Drugo, on je tehnološki bio super složen i jednim je djelom rađen samodoprinosom. Dakle, skoro deset godina se skupljao novac za njega, morao je postojati društveni konsenzus da bi se to napravilo. S jedne strane je bio pothvat kao kolektivni napor, a s druge strane on je tehnički bio toliko kompleksan i skup za napraviti, da je na neki način društvo preko toga pokazivalo svoj kapacitet znanja, tehnologije i volje. Kada smo prije dvije godine krenuli u ovu našu priču na lokaciju se nije moglo niti prići. Bila su porušena stabla, cesta je bila zapuštena, to je bila ogromna šikara i šuma. Kada smo pokrenuli proces, Srpsko narodno vijeće, koje je producent ovog projekta, a produkcija je financirana sredstvima iz državnog proračuna, nam je bilo od velike pomoći, kontaktirane su Hrvatske šume, oni su bili otvoreni za ideju da nam pomognu, raščistili su taj put, kontaktirali smo i lokalni Konzervatorski odjel, Općina nam je dala dozvolu da se tamo trajno postave elementi i tako smo krenuli u jedan fitzgeraldovski pothvat probijanja i raščišćavanja brda. U tom procesu dogodilo se da su nam u nekom trenutku i lokalni ljudi priskočili u pomoć, imali smo skoro pedeset volontera, to je bilo jako dirljivo za vidjeti, dogodio se jedan ushit. Doduše, stekao sam dojam da su to bili ljudi mahom treće dobi, odnosno oni koji su imali tu memoriju, sjećanje, kod kojih je još uvijek živ odnos prema tome, a bilo je i nešto malo ljudi srednje generacije, koji su jednom nogom bili u onom prije, a jednom su nogom su u ovom vremenu. Dogodio se nevjerojatan uzlet za tu malenu zajednicu. Smatrali smo da je važno da ova tema dospije u fokus javnosti, pa osim tog samog događaja na lokaciji s dvadesetmetarskim LED ekranom, napravili smo jednu vrstu spektakla, a taj pothvat je zaista nevjerojatan jer tamo nema struje.

– Drugi aspekt toga je ono što trajno ostaje, dobili smo dozvolu da trajno postavimo betonsku klupu, postavit ćemo ploču na kojoj će pisati koji je spomenik na tom mjestu bio i QR code pa će se uz pomoć telefona moći trigati i vidjeti skulptura u svom obliku kao digitalni avatar. Dakle, na neku foru se bavimo tom idejom da ovaj projekt u sebi ima neku suvremenost, kao što je taj spomenik imao suvremenost u trenutku nastajanja. Popriličan je pothvat bio to tamo napraviti, kupili smo starlink da bismo tamo imali Internet, solare za struju, budući da je skulptura nesaglediva, kada se radi proširena stvarnost telefonom ti imaš QR code, on triga na Internet, ti skineš aplikaciju i gledaš objekt. Kada god ga gledaš telefon čita reference iz prostora, ali kada podigneš telefon u zrak imaš nebo i nema referenci. Javili su se brojni problemi, koje smo morali riješiti i koje smo uspješno riješili. Jednim dijelom su nam pomogle i unuke Bakić, Ana i Vjera, pitali smo ih za mišljenje, konzultirali smo se oko nekih stvari, pokušavali smo biti inkluzivni i da uz nas sudjeluju svi koji to mogu.

Spomenik Vojina Bakića sada će se iznova moći vidjeti tamo gdje je svojevremeno gordo stajao dok ga nije srušila tišina, a moći će se vidjeti i na još nekim lokacijama?

– Dogovorili smo da jedan betonski komad s QR codom postavimo u Zagrebu ispred Muzeja suvremene na godinu dana i pola godine u Beogradu ispred Muzeja savremene. Distribuirat ćemo dalje tu priču u našem lokalnom prostoru, s galeristicom Michaele Stock dogovorili smo prezentaciju i izložbu u Beču, naš kolega Marko Marković nas je pozvao da napravimo predavanje u klubu za kulturu za mlade u Beču, radimo i mali diskurzivni simpozij s pet predavača, ljudi koji se malo šire bave tom temom, koja se kroz povijest uvijek ponavlja. Imamo jedan dio znanstvenog programa, želimo potaknuti diskusiju o tome što je ta situacija, propitkivati mogućnost što znači baviti se samom tom temom. Recimo, primijetio sam da je na samom događaju dominantno bila starija generacija, bilo je nešto ljudi koji se bave ljudskim pravima i nešto ljudi iz umjetnosti. Dakle, možemo potaknuti raspravu, samo je pitanje što možemo postići. Treba znati da su ta mjesta bila mjesta rituala, ali i mjesto kojega su ljudi doživljavali kao simbol, kao markaciju svog prostora.

Zanimaju li vas i inače paradigme društvenih promjena koje se, kako i sami kažete, kontinuirano događaju kroz povijest?

– Bavio sam se raznim stvarima unutar mog umjetničkog rada i imam par projekata koji se bave upravo tom temom. Jedan se zove Kings gambit u kojem sam razmatrao taj problem deindustrijalizacije našeg prostora jer mislim da smo ponovo rekolonizirani. Radio sam performans u Kunsthistoriches muzeju sa Slavenom Toljem, pozvao sam ga da igramo šah u monumentalnoj dvorani usred muzeja, gdje je barokno nizozemsko slikarstvo kojega sam obožavao cijeli život. Nas dvojica kao dva miša, za stolom, Bernardo Bernardi, modernizam, popudbinu nosimo i igramo šah. Nije mi to strano. S Brankom Cerovcem sam bio na Golom otoku i to smo razmatrali. Goli otok me zanima, ali me ne zanima Goli otok u kojem danas vozi onaj debilni Goli express, onaj bizarluk. To je nevjerojatno nepoštivanje, imaš retoriku mračne prošlosti, a kakva je sadašnjost s tim Goli express traktorom? To je nepoštivanje do kraja, nema pijeteta, to je „trešijana“, turistička „trešijana“. U tom smislu me zanima. Mislim da je problem estetike uvijek prvenstveno problem etike. I time se mi bavimo. Bavimo se i formom i formatom, nisam ja neki aktivist-umjetnik, ali što bih radio kada ne bih promatrao stvarnost, imao neki odnos prema njoj, bio kritičan do kraja i propitkivao sve to zajedno. Sudjelovao sam u nekim Davorkinim projektima na Visu, kada se bavila konkretno spomenicima. Mala smo zajednica, u jednom dijelu svog života smo uspjeli doživjeti sve to, znamo aktere, prepoznajemo ih kao lica, nisu nam to imaginarne priče. Postaje nam jasno tko je kakvu ulogu igrao.

Tišina koja je srušila spomenik kao projekt na neki je način naslonjen i na jedan vaš prijašnji rad Arhiv kao memorijski konstrukt, drugim riječima propitkivanje devedesetih definitivno vam nije strano?

– Apsolutno. To je izložba koju sam u Rijeci zadnju radio. Izložba se bavi mojim radom iz devedesetih, kada sam bio klinac. U tom nekom ushićenju sam radio veliku i značajnu izložbu s Damirom Babićem i Krešom Purgarom u zagrebačkoj Gliptoteci i to je bilo uništeno, radio sam ponovo rad i on je došao u Rijeku, na taj zadnji Jugoslavenski biennale mladih. Dan otvorenja biennala je dan početka rata. Nakon trideset godina radio sam jedan pogled od mladalačke utopije do distopije u kojoj se trenutačno nalazim. Zanimljivo mi je to. Kratko trajemo i dok shvatimo već je sve prošlo. Da smo imali neko prepoznavanje prije, možda bismo lakše prošli kroz sve te životne konflikte, probleme. Da smo se mogli malo više sačuvati od udaraca, možda smo mogli svijet učiniti boljim.

Kako je uopće nastala ideja za ovakav rad kakav su u konačnici mogli vidjeti svi oni što su bili u Kamenskom, odnosno oni što će pogledati izložbu u Zagrebu, jeste li odmah znali što želite ili je trebalo vremena da ideja sazre?

– Na prvom sastanku sam ponudio da napravimo mega LED ekran, kao prateći element sam rekao da ćemo napraviti proširenu stvarnost, a onda sam s vremenom shvatio da je taj augmented reality neusporedivo jači moment. Radim puno stvari, u ovom trenutku radim postav jednog budućeg muzeja, radim kao art direktor na filmu Rajka Grlića i stalno se prebacujem s jednog posla na drugi. Mislim da dosta brzo reagiram, ali fermentacija neke ideje ipak traje. S vremenom sam shvatio da je upravo ova stvar koja je bila po strani, dakle augmented reality, najjači moment koji ću proizvesti i koja će ostati. U tehnološkom smislu ona je suvremenija, izazovnija. S jedne strane sam vrlo brzo reagirao, a za osvještavanje je ipak trebalo neko vrijeme. Ne mogu reći da sam bio poznavatelj svega toga, to su procesi, proučavanje, čitanje. Mogu reći da imam ekstenzivno poznavanje problema koji se bavim. No, nisam tu sam, jesam frontmen, ali imam Borisa Hergešića, koji je radio 3D, Luka Tokić je pomogao u montaži videa, Viktor Zahtila, sin Deana Zahtile, je radio fotografiju, Goran Škofić je radio dokumentaciju, Saša Blažina kompletan komunikacijski dio s društvenim mrežama, nisam u tome toliko i nemam tu vrstu energije, ali su nam bile potrebne jer smo to željeli učiniti javnim. Najčešće se bavim svojim radom, ali se ne bavim komunikacijom, pustim da vjetar povuče koliko može povući. Ovdje je ipak bilo i tog planskog komuniciranja, to je bio zadatak, učiniti javnom tu temu, dovesti je u javni prostor da se o njoj razgovara. Dosta ljudi je sudjelovalo u tom procesu.

Godinama ste prisutni na sceni i kao umjetnik i kao predavač u Düsseldorfu i Zagrebu, možete li se osvrnuti na trenutačno stanje na suvremenu scenu u nas?

– Zbog prezauzetosti svojim prostorima nisam toliko prisutan, ali mislim da za ovako malenu zajednicu imamo fantastičnu scenu, nevjerojatan broj kreativnih ljudi. To je otprilike ono što se događa sa sportom. Ima nas tri i pol milijuna, ima nas manje nego što München ima stanovnika, sa sto puta manjim kapitalom, ali ipak imamo nevjerojatnu količina ljudi koji na razne načine imaju kapacitete nešto napraviti. U Rijeci ima divnih ljudi, u Labinu sam proveo puno vremena, to su fantastični ljudi, u Splitu, Dubrovniku… Nisu to tisuće, malena smo zemlja, ali ih imamo. I druga stvar, vrijeme je na neku foru zeznuto, vrijeme kao da pogoduje kreativnosti. U tom cviljenju ljudi stvaraju otpore, što je veći kijamet ljudi imaju više revolta i energije. Bilo bi ljepše da je malo mirnije, ali nije, zaključit će Sandro Đukić.