SARAJEVO – KRISTAL U SJEĆANJU
Bičevani vjetrom i ironijom vremena
slike se bude
bez reda i niza, nakrivljene
kao starih taraba kolje.
Tu je i eho glasova koji odzvanjaju dolinom
„grada koji je nekad bacao svjetla daleko,
grada koji može bolje“.
Početak je novembra, i godina je bremenita danima,
koje je uskovitlao ledeni vjetar u sumraku.
Vjetar koji oživljava sjenke mrtvih vremena i
kovitla ih po betonu ispred pustih zgrada i haustora,
te ga valja po tamnom pločniku, po kojem
se naziru otisci stopala duhova, anđela i
ljudi koji su odavno zaboravljeni,
ali su enciklopedije ulica upamtile njihove korake.
„Sarajevo od blata i snega“, djetinjstva davnog
kristalna sjećanja i Sarajevo u
ogledalu u kojem se ogledaju nevidljive sjenke, i
slike izronjene iz dubina Vremena.
Ponovo ponavlja sebi, mada ponestaje volje:
„Ovo je grad koji je nekad bacao svjetla daleko,
ovo je grad koji može bolje“.
Sarajevo „kristal u sjećanju“ produbljuje vrijeme,
uklanja pregrade pamćenja, oduzima godina breme.
Nižu se u slike, bez broja i predznaka,
ali bogate duhom,
koji živi van tijela i van materije, a
hrani se „soli i kruhom“.
Evo i Tina posljednjeg boema,
„glupa ga čeljad obukla u cunje“,
nešto mrmlja („Neka nova tema?
Nano, još „mirođija“ dodaj,
za pjesnika čorba se sprema),
dok strpljivo, nekad „čežnjom“ zvani,
tramvaj čeka.
Sa Alifakovca i Babića bašte, kao
da začu pijetla.
Prerano je zakukurikao, pomisli:
„Završit će u loncu, daleko je zora,
ne čuh ezan i ne viđoh jutarnja svjetla“.
Šapat njegov tihi, vjetar
poput lišća kovitla pustim ulicama grada,
„grada koji je nekad bacao svjetla daleko,
grada koji može bolje“.
Nižu se slike, bez broja i predznaka,
ali bogate duhom,
koji živi van tijela i van materije, a
hrani se „soli i kruhom“.
„Sarajevo od blata i snijega“, stihovi i slike
iz djetinjstva Milana Mladenovića.
„Sarajevo kristalna sjećanja“ pamti snove,
prohujale dane i dječije poglede.
I duh pamti, davno rođen
da bi postojao vječito i
obnavljao se u nevidljivom obliku.
Uvodnu sam pjesmu napisao na vijest da je prerano preminuli Milan Mladenović (nekadašnji frontmen benda EKV) posthumno proglašen počasnim građaninom Sarajeva.
Gradonačelnica Benjamina Karić i aktuelna gradska uprava su ovom gestom pokazali (a to je sebi za života priželjkivao i Milan Mladenović u svojim stihovima) da je Sarajevo „grad koji može bolje“. Ovaj vrsni muzičar i talentirani pjesnik je inače rođeni Zagrebčanin, a u Zagrebu postoji i ulica sa njegovim imenom. U svom govoru na predsjedničkoj inaguraciji gosp. Zoran Milanović je, pored ostalog, kazao „ovo je zemlja za sve naše ljude, ovo je zemlja za svu našu djecu“, citirajući jedan stih Milana Mladenovića i benda EKV.
Šetajući ulicom Vladimira Perića Valtera u Sarajevu
Vrijeme redefiniranja je vrijeme preobražaja. Ponekad je vrijeme redefiniranja pravo vrijeme za oblikovanje novog umjetničkog djela, koje se može dovršiti do kraja godišnjeg doba, do novog prelaza, novog preobražaja. Preobražaj u muzici je preobražaj nevidljivog, preobražaj neizrecivog. Preobražaj u poeziji je prelaz neizrecivog u nešto što dobija stvarno jezičko postojanje. U muzici je preobražaj neizrecivog preobražaj u Ne-stvarno. Jedno novo svitanje, moglo bi biti dobar početak. Svitanje, preobražaj tmine u jutro, koje samo što nije nastupilo. U toj varnici preobražaja je klica muzike koja treba tek da se rodi.
„Radost stvaranja“ je važna (umjetniku ponekad i jedina nagrada), ali je mudrost „odabira pravog puta“, po meni, najveća umjetnost. To važi za muziku, poeziju, pa i za sam život. Orkestar na „Titaniku“ je svirao svoj posljednji koncert, dok je brod tonuo. Sama „produhovljenost i radost stvaranja“ ne isključuje tragiku. Evo još jednog primjera: Sarajevska ulica Vladimira Perića Valtera s jedne strane izlazi na Titovu ulicu (sasvim logično, zar ne?), dok je na suprotnom kraju te iste ulice, do pred sami rat, postojao bife „Titanik“. One najstrašnije slike iz ratom razorenog Sarajeva, koje su obišle cijeli Svijet, snimljene su doslovce ispred bifea „Titanik“. Ovu fotku koju ispod vidite snimio je vjerojatno jedan od posljednjih gostiju bifea „Titanik“.
Andrić ne bi bio Andrić, a Kusturica ne bi bio Kusturica, da i ovdje nisu umiješali svoje prste. Ne samo oni, rekao bih. Svi smo (neko više neko manje) gurali „prste u pekmez“, i ne znajući da je to bio „đavolji eliksir“. Emir Kusturica je svojevremeno diplomirao na praškom Univerzitetu sa dramom „Bife Titanik“, koju je uradio koristeći kao materijal istoimenu pripovjetku Ive Andrića. Eto vidite, Titanik vamo – Titanik tamo. Riječ „Titanik“ u našim je životima mnogo više od obične metafore i simbolike. To je drugo ime za sunovrat i stradanje. No, ne treba očajaviti. Svako novo svitanje je i šansa za novi početak.
„Kuda i kako dalje“ je pitanje svih pitanja. Tako je bilo pred rat u Sarajevu, a tako je i danas.
Da ponovim: mudrost odabira pravoga puta je najveća moguća umjetnost.
OD ULICE VALTERA PERIĆA U SARAJEVU DO LOVĆENA
Jedno davno ljeto koje pamti cvijeća „miruh“ sa obale, gdje mimoza se žuti i mirta cvjeta. U sjećanju i ljudi su ostali, „što blagošću duše dotiču međe majčinske“.
Umberto Saba, veliki italijanski pjesnik je prije stotinjak godina posjetio Crnu Goru i penjao se onim strmim Lovćenskim serpentinama kako bi obišao Cetinje. Sa tog putovanja su ostali zapisani tako maštoviti i lijepi stihovi da ni sam Jevrem Brković ne bi umio bolje. Prisjećanje na Jevrema je neodvojivo od sljedećih riječi: „Komandante, Lovćen pasti ne smije“. Jevrem Brković, pjesnik i komandant čuvenih „Lovćenskih straža“ svojom je poezijom, a i javnim istupima, tokom proteklog rata hrabro stao u odbranu Dubrovnika a kasnije i Sarajeva. Za svojih sarajevskih godina bio je čest gost ljetne bašte hotela Zagreb. Zanimljivo je da se ova kavana nalazila na uglu Titove i ulice Valtera Perića. Ovaj susret, metaforički kazano, „Tita i Valtera“ za Jevrema nije obična simbolika. Imponovala mu je „njihova blizina“, a i sam je kasnije postao, njima ravna, legenda. U ovu kavanu su svojevremeno znali svratiti pjesnici: Josip Osti, koji je stanovao nekoliko godina u ulici Vladimira Perića Valtera, te Izet Kiko Sarajlić, koji je takođe živio u ulici Kralja Tvrtka, koja je bila jedva stotinjak metara daleko. Ovdje su svraćali, ili barem svakodnevno ovuda prolazili, legendarni Ivan Foht (književnik i profesor sa Filozofskog fakulteta) i mnogi drugi. Bilo je ugodno i lijepo u tom nekadašnjem Sarajevu, Sarajevu Jevrema Brkovića. Veliki pjesnik je tu mogao osjetiti i neodoljivu aromu pržene morske ribe, isto kao u Herceg Novom. Sarajevski kvart „Marijin Dvor“ bio je poznat po ribljim restoranima sa dugom tradicijom, kao što su na primjer bili „Makarska“ ili „Kvarner“.
Sva ta lijepa nostalgična mjestašca koja su, u svoje vrijeme, posjećivali pjesnici Umberto Saba, Jevrem Brković ili Izet Kiko Sarajlić danas izgledaju puno ljepše jer duh ovih kraljeva uma i lijepe riječi još uvijek lebdi iznad njih. Pjesnik Jevrem Brković je u međuvremenu „otplovio na drugu obalu“, ali legenda o njemu će vječno trajati. Trajat će i „Lovćenske straže“, jer neko mora biti stalno budan.
Kultne „Lovćenske straže“ imaju višestoljetni kontinuitet, a jedna njihova varijacija se pominje i u stihovima Umberta Sabe. Neodoljive i neprolazne ljepote crnogorske obale i Lovćena su magnet za prijatelje ali i za neprijatelje. Tako je od uvijek bilo i tako će biti.
Otiđite i vi, nagledajte se Ljepote, ko vam brani? Montenegrina je grijeha vrijedna.
Sve vam je ovdje na jednom mjestu: Pakao, Čistilište i Raj. Gdje takvo nešto još ima?
Ne dangubite. Idite i hodočastite, stazama i bogazama velikog Umberta Sabe.
Jedna je Montenegrina. „Ona se ljubi i zbog nje se pati“, kao što Tin negdje zapisa. „Pa i ako je obmana, ona je veličanstvena i njezina ljepota vrijedi zanosa i žrtve“.
Montenegrina je jedna, jedna ali grijeha vrijedna.
Istaknuta i ostale fotografije: Marko Raguž
#Baščaršija #Marko Raguž #Sarajevo #stvaranje #vrijeme
