Osim što dijeli svoje kritičke misli na ArtKvartu, Saša Ćirić radi na Radio Beogradu 2, gdje prati domaću i regionalnu književnost. Autor je zbirke kritika “Ne uzimaj me u usta: kritika zajedljivog uma”, pisao je i za mnoge časopise, a u Rijeci je zadnjih nekoliko tjedana boravio zbog festivala Vrisak i kao gost rezidencije Kamov Gradske knjižnice Rijeka.
– Ovo mi je prvi put da sam na ovakvoj rezidenciji, jer nisam pisac, a rezidencije su inače za njih. Preduvjet je bio da uzmem godišnji odmor i da dođem na dva tjedna u Rijeku. Tema je vezana za starije sugrađane i pisce, postoji obaveza da se napiše nekoliko tekstova, i susreo sam ljude od kojih neke poznajem a neke susrećem prvi put. Na primjer, Vuka Perišića sam znao isključivo preko telefona i Skypea, a sad smo se prvi put i upoznali. Družili smo se nekad s Dašom Drndić, ona mi je jedna od omiljenih autorica, a bio sam i u njenom stanu, toga sam se sjetio kad sam išao po Art-kvartu Benčić. Sreo sam i Teu Tulić, autorica koja je na neki način poetički nastavila ono što je pisala Daša Drndić. Nešto malo znam riječku scenu, Envera Krivca, Zorana Žmirića…
Ovdje sam jednom i predstavio knjigu kritika i eseja koju mi je Sandorf objavio, u knjižari Ribook za koju sam čuo da više ne postoji. Tamo sam upoznao i Željka iz Ex Librisa, taj je antikvarijat zaista zanimljivo mjesto. Kao jedan mali kulturni centar. Tako da nije da sam baš pao s Marsa ovdje, obnavljam neka sjećanja.
Ali ovdje na rezidenciji nije samo poanta istraživanja, ovo je možda više upoznavanje sa samim sobom u razmještenom prostoru nego neka vrsta posvećenog rada na projektu. Radim, ali i skupljam utiske i punim baterije.
Vrisak ti je sigurno dao dodatan uvid u riječku književnu scenu. Primjećuješ li poveznicu između Beograda i Rijeke, i može li se to sjecište povezati s idejom postjugoslavenske književnosti o kojoj si i govorio na tribini u sklopu festivala?
To je bila i moja dilema na toj tribini, i generalno je tema koja je tamo postavljena bila postoji li ta scena kao scena. Iako već skoro dva desetljeća iz tjedna u tjedan pratim što se događa na prostoru Balkana, ne mogu kategorički tvrditi da postoji ili ne postoji. Kontakti, komunikacije, gostovanja, festivala i izdanja postoje, i srpske izdavačke kuće su otvorenije za hrvatske pisce, i oni imaju svoju publiku, a ovdje to nije slučaj. Međutim, nezavisna scena i neki festivali u Hrvatskoj zainteresirani su i otvoreni za dio pisaca iz Srbije, i posebno za neke zajedničke projekte kao što je bio „Criticize this!”. Formalni nosioc toga je bila Booksa, i tu je bila ideja da se kritika književnosti, vizualne umjetnosti i kazališta vrati u medije i da se educiraju mladi kritičari. Od 2010. do danas na portalu Booksa svakog ponedjeljka ide jedna kritika, to je bila moja ideja da ljudi čitaju i pišu o knjigama iz sredina u kojima žive, i da budu potpuno rasterećeni. Zaživjelo je, i dan danas funkcionira.
Neke manifestacije scene postoje, ali tu je sad pitanje kako je ona postojala do devedesetih. Iz tuđih iskustava, iz recimo izjave Dubravke Ugrešić i Igora Mandića i drugih, čini se da su i tada funkcionirale zasebne scene po republikama, i da je postojao republički skup tih scena, a ne neka jedinstvena jugoslavenska scena. I danas je to na individualnom, grupnom nivou, gdje je bitno da je iskustvo srodno i da postoji zanimanje za ono što se piše preko, i da je to temelj razmjene iskustava.
Jedna od autorica koja je ove godine sudjelovala na Vrisku, Lidija Dimkovska, pričala je o nacionalnoj književnosti i tome kako ona zapravo po nekoj jasnoj definiciji ne postoji.
Njena je pozicija specifična jer piše na makedonskom, živi u Sloveniji, doktorirala je u Rumunjskoj, i sanja na sva ta tri jezika. Definitivno se ne osjeća nacionalnom književnicom. Iz njene perspektive, nacionalne književnosti zaista nema, ali mimo toga, nacionalne scene postoje, pogotovo kada se uzme u obzir kulturna politika. Neka ministarstva daju potporu svojim piscima, i problem je kada su oni koji su kritički orijentirani isključeni iz toga, ali bez obzira na prirodu vlasti ne vidim da se lijevo orijentirani pisci isključuju. S druge strane, Sandorf je za moju knjigu čekao tri godine za potporu, ali je na kraju objavljena.
Nacionalne književnosti postoje, ali srećom nisu nacionalno isključive i njihova osnova nije dominantno nacionalistička, iako vrlo često jest takva. Ali postoje i snažni dijelovi tih scena koji su nezavisni i čiji su profil i program drugačiji.
U kojem se trenutku, prema tvom mišljenju, netko može početi nazivati kritičarem?
Mislim da je neophodno da netko počne pisati. Jer je paradoks kad čujem da se u Srbiji neki vole nazivati kritičarima i kritičarkama, a da ne pišu. U redu, vole čitati, govoriti o knjigama na tribinama, ali to nije isto jer je ovdje neophodan tekst koji ulazi u javni dijalog o književnosti i komunikaciju s drugima. Neki se slažu, neki se ne slažu, pa se postavi pitanje vrijednosti, što je vrijedna knjiga i zbog čega. Tako scena živi, i zato je neophodno pisati. U trenutku kad netko napiše prvi tekst, može se s pravom tako nazvati, a poželjno je da to radi što češće.
No postoji problem i koliko je kritika zastupljena u našim medijima. U tiskanim medijima kritika nije dovoljno atraktivna, a to opet ima veze i s pozicijom kulture koja je dosta komercijalizirana. A ima veze i sa statusom književnih časopisa, koliko je časopisa u Hrvatskoj prestalo postojati, od Zareza do Quoruma s kojima sam surađivao. Portali su ovdje malo otporniji, pa nekako opstaju.
Javlja se i pitanje što je uloga kritike, ima li ona svoju svrhu, i da li netko tko je piše može od toga živjeti. Osjećaš li se i dalje kao kritičar ili kritičarka ako radiš dva posla pored toga? Da li je to hobi ili neko ozbiljnije zanimanje?
Koliko u vlastitim kritikama razmišljaš o tome bi li nešto trebao reći? Pojavljuje li se misao ‘ovo možda samo nije za mene’ kao moment sumnje?
Kod mene granica između toga što treba reći ili ne ne postoji, odnosno ne potiskujem ono što mislim da treba i ne kalkuliram. Pošto skoro tri desetljeća pišem, ne želim nešto izmišljati.
A utječe li ti ikad osobni dojam o čovjeku na kritiku? Ublažavaš li ikada negativne komentare iz potrebe da nekome pružiš podršku?
Pa nažalost ne. I to ima posljedice. Svaka kritika koja je napisana intelektualno i pošteno dovodi u pitanje odnos, ako ga imaš, s tom osobom.
Budući da su naše scene male, ako se baviš novinarstvom i intervjuiraš te ljude, nemoguće je da ih ne poznaješ. I onda je svaka kritika test odnosa. Tako da tu postoji dodatno opterećenje da sav taj odnos mora staviti u zagrade, i to je složena psihološka operacija za koju mnogi nisu sposobni. Potrebno je da netko tko piše kritike radi protiv vlastitih interesa i na svoju štetu. Dodatno se zalažem da negativna kritika bude zaista negativna, jer ako nema stavova koji osporavaju na argumentirani način, onda je sve dobro, a ako je sve dobro, mi zapravo nemamo pojmove ni kriterije da razumijemo što je vrijednost i zbog čega je nešto vrijedno. To osporavanje postavlja neke temelje, bez obzira na to što nismo uvijek u pravu ako nešto osporavamo.
Budući da je kritika često prijateljska ili advertising, neiskrena ili nekompetentna, ja i još nekoliko kolega i kolegica kao kontrapunkt tome želimo pojačati stvari. Treći moment je odnos između teksta i konteksta, ja sam generacija koja je navikla na imanentan pristup umjetnosti i književnosti, da je to u sebe zatvoren svijet i da ti postojeći odnosi i društvene i ideološke okolnosti nemaju veze s djelom autora, što nije slučaj. U književnoj kritici se onda sve te veze – osobne, političke, ideološke i moralne – ne primjećuju. One su nekad bitne, nekad nisu, ali kada su bitne, na njima treba inzistirati. Kritika tada postaje složen i sveobuhvatan tekst koji je relevantan za ljude i za trenutak u kojem živimo.
Fali nam dobre kritike, a opet se rascvjetala i kultura otkazivanja, što pokazuje da su ljudi, pogotovo možda mlađe generacije, svjesniji koliko bi kritika aspekata morala uzimati u obzir. Jedan od nedavnijih i bližih slučajeva je vezan i za dobitnika V.B.Z.-ove nagrade.
Da se nadovežem na prethodni odgovor u sklopu ovog pitanja, Sven Popović mi je jednom rekao da sam hejter. Drugi moment je kad je Anera Ryzner javno na tribini komentirala moju kritiku Nade Gašić. Njeni su učenici rekli da je to bila pregruba kritika, da nisam razmišljao hoću li povrijediti osobu, i tako dalje. I sad tu dolazimo do cancel kulture koja je zapravo za mene izraz nemoći analitičkog uma da se nosi s konkretnim situacijama nego ih generalizira na temelju nečega što ne mora imati veze s tim filmom ili knjigom.
Tu je pitanje kakav stav treba zauzeti i treba li osobu koja je nešto napravila ili rekla isključiti zauvijek, posebno ako postoji samo sumnja ili indicija. Hoćemo li biti španjolska inkvizicija kao kod Pythonovaca, i trebaju li mlađe generacije to izigravati, ili će zaista biti kritičari koja će sva pitanja – rodnog, političkog, seksualnog, i tako dalje – postaviti na scenu, ali biti u određenoj mjeri tolerantni i za drugo mišljenje. Dakle, kritika da, odstranjivanje ne. Tu već možemo pričati i o cenzuri.
Ponekad se teško od toga odvojiti, pogotovo ako govorimo o nekome tko stvara umjetnost kojoj želimo vjerovati ili od nje učiti. A postoje i razine onoga što saznamo, pročitala sam recimo da se Nick Cave privatno ljudima zamjerio, pa ga i dalje slušam, ali da čujem neku vrlo specifičnu osudu, ne bi me više interesiralo što neki autor ima za reći.
Naravno. Ako za primjer uzmemo Gorana Samardžića, za to bi trebalo napisati tekst, javno ga prozvati i tražiti reakciju koja može biti samo isprika. Ali zbog toga što je rekao izbaciti njegovu knjigu iz konkurencije, to je onda to drugorazredno djelovanje cenzure. Mada je tu sad pitanje koje je vrste izjava.
Ako znamo da je netko gad od čovjeka, sigurno ga nećemo gledati istim očima. Nisam recimo prestao čitati Knuta Hamsuna, ali sam cijelo vrijeme svjestan što je rekao.
Zamolit ću tri preporuke za kraj – knjiga, film i muzika.
To je najteže pitanje, jer uvijek najduže razmišljam o tome.
Knjiga – pošto smo sad pričali o ovim problematičnim stvarima, u glavi mi je roman Zorana Ferića koji je jedna kolateralna šteta. „Dok prelaziš rijeku” se može pogledati iz više perspektiva, ali neovisno o tome, roman govori o fragilnosti maskuliniteta na izmaku koji svjedoči svom porazu i nemoći tamo gdje je najosjetljiviji. Za Ferićev je opus to osobnije i manje patološko i bizarno od prethodnih knjiga.
Od filmova me se dojmio film „Zona interesa”, dobio je Oscara za zvuk. To je ono što je odsutno u filmu, a što saznajemo preko zvučnih senzacija i što se događa u neposrednoj blizini, i sve iz perspektive pokušaja vođenja normalnog obiteljskog života, bez obaziranja na razmjere holokausta. Prisutnost kroz odsutnost. Vrlo dobra ideja u dramaturškom i redateljskom smislu.
Što se muzike tiče, spomenula si Cavea, njega sam često slušao tokom studija i ostao vezan. Tako da ako moram sad na blic nešto odabrati, neka to bude on. To je vrsta muzike koja je kontemplativna i uz koju se mogu raditi i druge stvari, vrlo je osobna i neinvazivna, a ima i literarnu kvalitetu. On je autor i intelektualac među muzičarima.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
#ArtKvart #intervju #književna kritika #postjugoslavenska književnost #Saša Ćirić
