Mišljenja „stručnjaka” često se sukobljavaju kada se želi otkriti podrijetlo nekog jela. No što se tiče sladoleda, čini se da se svi slažu u tome da zaslugu za njegovo pronalaženje valја pripisati Kinezima, iako to nije bio isti sladoled kao danas, nego nešto hladno, manje ili više slatko, načinjeno od voćnih sokova čuvanih u snijegu u podzemnim ledanama.
Kinezi su potom prenijeli tu vještinu Perzijancima, Indijcima i Arapima, a ovi pak Sicilijancima, koji su ga s vremenom usavršili.
Upravo je Sicilijanac Francesco Procopio Cultelli, koji je 1660. emigrirao u Francusku, otvorio u Parizu, u Rue Des Fosses Saint-Germain, „lokal” za prodaju sladoleda — specijaliteta njegova otoka. Ne treba naglasiti da se Parižanima jako svidio taj specijalitet, ра је Café Procope ubrzo роstao toliko cijenjen da je potaknuo i druge da slijede njegov primjer. Čini se da upravo tom sladoledaru dugujemo pronalazak glasovitih „parižanki”.
U Starom gradu je nekoć postojala kala koja se zvala “Cala dei Grigioni”. Po koncu Drugog svjetskog rata, Hrvati kalu prozvaše Klanac Grigioni i na koncu joj dadoše ime Petra Zoranića, kako se zove do dana današnjega. To negdašnje ime je dobila prema doseljenicima iz istoimenog švicarskog kantona što su se polovicom XVIII. stoljeća naselili u Rijeci. Oni su među prvima u Rijeci otvorili kavanu, na današnjem Koblerovom trgu. U toj je kavani bilo okupljalište svih važnih ljudi onodobne Rijeke gdje su se promicale visoke ideje koje su trebale unaprijediti malu Rijeku i podići je na europsku razinu. Sve to je bilo protivno mnoštvo susjednih krčmi, oštarija, gostionica i vinskih podruma.
Godine 1787., u Rijeci radi šest kavana. Iste godine u Rijeci živi 1110 kršćanskih i 4 židovske obitelji ili preciznije 4982 stanovnika. Oni žive u 657 kuća.
Nije nam znano tko je od riječkih kavanara prvi ponudio slastice, tko je od riječkih slastičara prvi ponudio sladoled, ali se zna da su švicarski doseljenici iz Grigionija svojim kavanarsko-slastičarskim-sladoledarskim domišljajima naveliko obogatili riječke stolove i time zaslužili da se po njima nazove jedna ulica u gradu.
Sve osnovne sastojke sladoleda riječki sladoledari su nalazili u gradu. Besprijekorno mlijeko kupovali su od mlekarica na Mljekarskom trgu, a šećer je bio već u gradu. Naime, inicijativom grofa Rudolfa pl. Choteka od 1750. u Rijeci djeluje „Cukerijera”, tvornica šećera. Kao izvor hladnoće služila je mješavina od leda s različitim solima. A sol je bila, pored ulja, voska i žita, jedna od osnovnih trgovačkih roba riječke luke. Za dodatke poput čokolade, voćnih sirupa i lješnjaka pobrinula se maštovita kreativnost prvih sladoledara.
Znamenita carica Marija Terezija povjerila je izradu sladoleda isključivo pripadnicima talijanske narodnosti. Unutar velike Habsburške Monarhije sladoled je bio privilegija europskih carskih, kraljevskih i prinčevskih dvorova.
U studenom 1774., gradske vlasti Rijeke dobile su obavijest da će car Josip II. s pratnjom posjetiti Rijeku prvih dana mjeseca svibnja naredne godine. Riječani su trebali konstruirati kuhinju i obaviti snabdijevanje iste. Kuhari, slastičari i pekari bili su dio careve pratnje. O sladoledu nije bilo ni riječi.
Za ljubitelje vanilija sladoleda, povijest počinje 1794. godine kada je prvi puta službeno recept broj 1306. iz knjige kuharice “Wienerisches bewahrtes Kochbuch” Ignaca Cartlera uvrstio popularnu mirodiju u sladoled.
Početkom XX. stoljeća, s druge strane Alpa, iz područja Belluna, u doba ljetne turističke sezone na obale Kvarnera stizali su sladoledari koji su svoju slavu stekli diljem Europe. Beluneška prezimena poput Arnaldo, Costa, Panciera, Zampolli, Fontanella… postala su sinonim za sladoled diljem srednje Europe.
Obitelj Panciera otvorila je prekrasne lokale po turističkim mjestima istarske obale sve do Opatije i Rijeke. Osobiti izazov bila je aristokratska Opatija, gdje je dolazila birana klijentela čijim je osobitom ukusu trebalo uvijek ugoditi. Gigi Coatel je 1930. godine počeo opskrbljivati sladoledom opatijske hotele gdje su čuveni gosti bili pripadnici profinjene i elegantne mađarske aristokracije.
U Rijeku je 1924. godine stigao Giuseppe Fontanella s obitelji. Na mjestu današnje Viktorije u ulici Manzoni, pored postojećeg kina, otvara kavanu i slastičarnicu. Početkom četrdesetih, obitelj Fontanella imat će tri renomirane kavane.
Stari Sušačani pamte sladoled iz Radmanova bara i Kauzlarićeve elegantne slastičarne, te Smerdelov sladoled na sušačkom Korzu i Gradskom kupalištu na Delti, sladoledne delikatese slastičarne-kavane hotela Kontinental gdje se do danas podno krošnji stoljetnih kestena uživa ledena ambrozija. Znameniti „Almanah grada Sušaka” iz 1934. bilježi da su ambulantnu prodaju sladoleda na kolicima imali , Ilija Kamber, Milan Miljković, Tomo Milolović, Ante Stupin.
U riječkom godišnjaku “Guida generale di Fiume” iz 1942. nalazimo sljedeće vlasnike “Gelaterie-caffe”, Ada Blasizza na Piazza Dante 7 (danas Trg republike Hrvatske), Antonia Da Rin Puppel u Via Goldoni 2 (danas Nikole Cara), Appolonio Fontanella u Via Italo Balbo 19 (danas Fiumara), Giuseppe Fontanella u Via Manzoni 5 (danas Ulica Manzoni), Augusta Fontanella na Piazza Regina Elena 1 (danas Jadranski trg), Luigi Panciera u Viale Camicie nere 16 (danas Krešimirova), Marcella Pacor u Via Buonarotti 58 (danas Laginjina), Corrado Piva Piazza Regina Elena (danas Jadranski trg) legenda riječkog slastičarstva bio je na tom mjestu još od vremena Austro-Ugarske, Francesco Sari (ex Chiopris) u Via Simonetti (danas Sokol-Kula), Alberto Woloschin na Piazza Regina Elena (danas Jadranski trg).
Ilustracije: Antikvarijat Mali Neboder, Wikimedia Commons
Warning: Invalid argument supplied for foreach() in /home/tisakbiz/artkvart.hr/wp-content/themes/cenote/template-parts/content-single.php on line 56
