SPLIT CONNECTION
Moj prvi (radni) dan u Splitu, nakon povratka iz Pariza, započeo je comme il faut: razgibavanje, brijanje, turska kava i cigareta. Pridjev izveden iz „rada“ stavio sam u zagrade jer ta riječ nekako ne pristaje „najlipšem i najluđem gradu na svitu“ (psiholog bi dodao – i najnarcisoidnijem). Pa ni Dalmaciji kao „plavom snu“ i kolijevci hrvatske državnosti. Zna se šta odrasli rade djeci u kolijevkama – zibaju ih da bi ih uspavali. „Samo ti spavaj i budi mi lijepa“ – pjevač svojoj dragoj tepa. Moja poznanica Francuskinja, balerina, kad se prvi put prošetala sunčanom Rivom, odmah je uvidjela bit: „Splićani su zgodni i visoki i – to im je dosta.“ Kratko, pametno, točno. Riječju: francuski. Ostala je ovdje raditi jednu kazališnu sezonu (bilo je to prije rata, kada se držalo do arta), a onda je odletjela dalje, tamo gdje će nastaviti razvijati svoje vještine.
Dalmatince je uvijek pratio glas da su lijeni, a onda im je casting geopolitike dodijelio ulogu uslužnika – onih koji pružaju usluge, poglavito u turizmu. Koji je postao jedina grana na kojoj sjedimo i koju hrkanjem, kad smo u dubokom snu (a kad to nismo?!), uspješno pilimo. Što se baš i ne može nazvati nekim radom (kao stvaranjem nove vrijednosti). Od te pilotine živimo kao pilići koji odbijaju postati pijetli i koke, tj. odrasti. Jer tada bi prerasli kolijevku Dalmaciju i morali bi iz nje izaći te otići u širi i zreliji svijet. Ovako su tu da bi tom svijetu pružali turističke usluge, što pogoduje intelektualnoj lijenosti, prema kojoj već imaju prirodno nagnuće.
Neke iznimke, na svoju sreću i sreću svojih potomaka, izađu iz kolijevke, ali većina ostaje. Izgovora, koje nazivaju razlozima, imaju napretek: od „sunce tuđeg neba“ (koje nigdje toliko dugo i tako toplo ne sije kao ovdje), preko „ovdi sam se rodi, ovdi živim i ovdi ću umrit“ (što je ponosni alibi za inertnost Splićana od kolina) do „ko ovo more platit“. Klima je zavodljivo ugodna (pa od svih napravi manje ili veće klimadžije), more je naša majka (a nju se ne napušta lako), „Hajduk“ je raison d’être (a njegov je stadion na Poljudu). I kad se svemu tomu dodaju i baba i dida koji su bili Torcida, onda je ljepilo prejako da bi se odlijepili od podloge „centra svita“. Ionako sav svit, zadnjih godina, dolazi u Split. In two words: Split happens! I tako će biti do kraja svita, tj. Split tilta.
Mladež u penziji, penzioneri u akciji
Dvije mlade Splićanke za susjednim stolom: brineta i plavuša. Pristupam im kao žurnalist: „Može li mala anketa?“ Može, ah-ha-ha. „Što mislite o srednjoškolskim i studentskim demonstracijama u Francuskoj i Srbiji?“ Brineta: „Fala, ne bi.“ Ja: „Oćemo onda o vrimenu?! Lipo je. A čega se vi bojite?“ Obje: „Ah-ha-ha! A ono…“ Ne odustajem: „Jučer sam se vratio iz Pariza i tamo sam vidio vaše vršnjake/inje kako slobodno izražavaju svoje nezadovoljstvo, nose transparente i bilo ih je preko 100 tisuća.“ Brineta: „Takav im je mentalitet. Oni su uvik spremni za bunt i krenit.“ Zadnje moje pitanje: „A mi?“ One: „A mi smo, ono, znate…“
Francuski penzioneri ove subote izlaze na ulice da se bore za bolje uvjete sve skupljeg života. Splitska mladež kao da je rođena već penzionirana, a za to je glavni krivac Dioklecijan, koji je sam sebe penzionirao i iz Rima se preselio u svoju „vikendicu“, kako Splićani iz svoje vizure vide njegovu Palaču, ispred koje se bavio hortikulturom, tj. sadnjom kupusa (kako urbana legenda tvrdi). Današnji carski Splićanin bi najvjerojatnije uzgajao marihuanu. Za organizirane izlaske na ulice specijalizirala se Torcida i tu je ovdašnja priča mentalno zacementirana. Ostaje samo nenapisana i nesnimljena priča o tomu kako je antifašistički „Hajduk“ postao fašistoidni klub, tj. negacija samoga sebe: valjda je takvo shvaćanje Hegelove dijalektike kod navijača, a uprava i igrači im moraju ići niz dlaku jer od njih dobro žive. Bilo kako bilo, nije na meni da budem autor te priče jer sam posljednji put bio na starom „Hajdukovom“ placu, s pok. ocem, prije pola stoljeća.
On je godinama nosio francuzicu na glavi i mnogi su je tada nosili, ne samo radnici ili ljudi radničkoga porijekla. Ispod te francuske, okrugle kape rodile su se one univerzalne ideje koje su pokretale povijesne promjene u Europi i na planeti, a majka sviju bila je trojstvena „Liberté – Égalité – Fraternité“. Njegov sin je u gimnaziji vidio u što su se one u praksi pretvorile, tj. kakvo je realno stanje slobode, jednakosti i bratstva, pa je to izrazio ovim crtežom.
Silo, dosta je bilo!
Današnja mladost vidi da se, u međuvremenu, stanje pogoršalo: da je sloboda u okovima (nevidljivim, ali zato još efikasnijim), da se jednakost pretvorila u čudovišnu nejednakost (i da se taj jaz između prebogate manjine i sve siromašnije većine svakim danom produbljuje – i od toga joj se bljuje), da se bratstvo izopačilo u bratoubilačke ratove (a svaki je rat, gledajući strogo kršćanski, bratoubilački pa zato, kako sadašnji Papa poručuje, urbi et orbi, ne može biti „svetog rata“). I onda je frustrirana, revoltirana i gnjevna s ulice poručila vladajućim elitama: „ASSEZ! BASTA! CHEGA! MJAFT! BASTA YA! DOSTA, BRE!!!!!“
Hrvatska pak mladež, as usual, pridružuje se tom pokretu među posljednjima, na bazi copy-paste modela, tek nakon što je Studentska lista pobijedila na izborima, a što su naši, ono, doživjeli kao rukavicu u lice. Pa onda, ako mogu oni, možemo i mi. S neizbježnim viškom doze hrvatskog opreza (koji više rađa mlakošću nego mudrošću), najavljen je štrajk srednjoškolaca i studenata za 20. studenoga. To će, po svemu sudeći, biti jedan gemišt od kojega ti krv ne može brže poteći, a kamoli da te može opiti.
Ovako ili onako, ipak se tamo radi o klasnoj borbi; indirektnoj, demokratskoj, ekscesnoj u nekim slučajevima, ali ovo nisu vremena industrijskog proletarijata, nego postindustrijskog prekarijata pa je i stil borbe drugačiji. Neusporedivo je veći broj parola, tj. slogana na transparentima, oni su mnoštveno individualizirani, šareni, svih boja duginog spektra i ne da ih se svesti na jednu opću i zajedničku, kao što je bila nekada „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“ ili na par glavnih iz ’68., od kojih sam zapamtio samo najdražu – „Maštu na vlast“. Svoj sam artistički doprinos tim zbivanjima dao u tri boje: crvenu, bijelu i plavu, položene horizontalno, kao na hrvatskoj zastavi.
Te tri francuske riječi
Na crvenoj je pisalo „PATERNITÉ“, na bijeloj „MATERNITÉ“, a na plavoj „NATALITÉ“. Parafrazirao sam parolu Francuske revolucije na hrvatskoj podlozi (jer mi prednjačimo u padu nataliteta, tj. u izumiranju). Taj sam baner, 3,2 × 2,4 m, izložio u nedjelju, dan poslije velikih demonstracija 24. listopada, na travnjaku ispred crkve Saint-Germain-l’Auxerrois, preko puta Louvrea. Pariz je četvrti grad u kojem sam predstavio taj svoj rad: prvi je bio Zagreb, u Muzeju suvremene umjetnosti 2013. (u formi layouta na pročelju Muzeja), drugi Split, a treći – lani – Đurđevac. Naravno da sam ga ponudio na upotrebu našem Ministarstvu demografije, dva-tri puta, ali nisam dobio nikakav odgovor, već hrvatsku šutnju, tj. ignoriranje. Možda zato što u tom Ministarstvu ne znaju francuski? Bilo kako bilo, ovaj put je bio izložen na pravom mjestu u pravo vrijeme. Kontekst je ipak odlučujući, zar ne?! Poruka je univerzalna pa je upućena gradu i svijetu, a Pariz je prava rampa za njezino lansiranje. Dokle će doletjeti, vrijeme će pokazati.
Sutradan sam mirne savjesti otputovao busom za Split. Na stajalištu „Landzeit“ u Austriji, u jednoj dolini okruženoj planinskim vrhuncima pod snijegom, morao sam popiti kavu da se razbudim. Platio sam je 4,5 eura! Ilitiga: oko 40 kuna. I onda sam na vlastitome nepcu osjetio gorčinu demonstranata koji su se digli protiv bezobraznog rasta troškova života, tj. eksploatacije, kako bi to Marx nazvao. Šta je previše, puno je! I kad se prijeđe crta, kada starijim ljudima zaprijeti gubitak ljudskog dostojanstva u siromaštvu, a mladima krađa njihove budućnosti, onda je trenutak za ustanak. Pa francuski mladići i djevojke prvi ustaše. I ubrzo dobiše diljem svijeta mnoge pristaše.
Eto, u Hrvatskoj će se 20. studenoga očitovati hoće li glavnu riječ u našoj budućnosti imati i dalje ustaše ili mladi pristaše.
