Riječke Igralke novom predstavom Čvor, premijerno izvedenom u petak, 20. lipnja u sklopu Riječkih ljetnih noći te reprizno sinoć, nastavljaju svoj prepoznatljivi autorski put na razmeđi dokumentarnog kazališta, osobne ispovijesti i društvene kritike. U režiji slovenskog redatelja Žige Divjaka, Čvor ulazi u područje militarizacije Europe i transformacije grada pod pritiscima globalnih ekonomskih i političkih procesa.
Nakon predstava Bakice, Cure i Majke u kojima su se Igralke bavile iskustvima žena kroz generacijske i društvene perspektive, Čvor isprva djeluje kao tematski najdistanciranija predstava. Međutim, i ovdje su Igralke – točnije, tri članice kolektiva Vanda Velagić, Anja Sabol i Klara Kovačić – uplele osobna iskustva, obiteljsku povijest i prostor kojim se svakodnevno kreću kao temelj za izgradnju šire priče.
Predstava je izvedena u zgradi Ivexa, na izgrađenoj pozornici koja se nalazi u sredini prostorije, okružena publikom. I tri glumice na početku i u dijelovima sjede među publikom, govoreći o svojim obiteljskim povijestima, sjećanjima i anegdotama, pritom zapravo gradeći povijesni identitet Rijeke. Povremeno iznose i “šture” povijesne činjenice, o torpedu, Whiteheadu i brodogradilištu Danubius (kasnije 3. maj), koje u tom kontekstu poprimaju prizvuk kakav bi oduvijek i trebale imati: povijest Rijeke među ostalome počiva i na militarizaciji, i torpedo je oružje koje ubija, a ne simbol, suvenir ili razlog ponosa.
Priče, činjenice i monolozi koje glumice prenose često se isprepliću s radnjama i korištenjem scenografskih elemenata, a u nekoliko navrata uključe i publiku: tako primjerice svi od papira odnosno isprintanih slika slažemo brodove koji kasnije, tijekom priče o torpedu, budu “potopljeni”. Tiha smrt.
Publika sudjeluje, ipak je sve to naša dijeljena stvarnost. No priče koje Vanda, Anja i Klara pripovijedaju, o tome čime su im se bavili djedovi i čega se sjećaju iz tog razdoblja, ili pak kako im danas izgleda put od stana, na prvu djeluju vrlo svakodnevno, sporo i tek netremice povezane s temom; jer uvijek negdje nikne grafit “Za dom spremni”, ili je obiteljski odnos prema lovu ili uzgoju svinja tradicionalan i vrlo direktan, unutar normalizirane prakse koje potpuno obezličuju žrtve (životinje), kao što ratovi obezličuju drugu stranu. Samo domaće svinje, po genetskom kodu istovjetne divljima, koje pobjegnu u šumu i prilagode se novim uvjetima, postaju feralne, i slobodne. Nešto što se ne može kontrolirati.
Hrvatska je obnovila obavezu vojnog roka, sve se više ulaže u industriju oružja, dronovi zamijenjuju torpedo, a narativ da je ulaganje u militarizaciju potrebno, u najmanju ruku zbog pripravnosti, postaje sve prisutniji. No sve te podatke, premda ponekad vrlo hladno i direktno, kao što ih primamo kroz medije, Igralke među ostalome prikazuju suptilno. Uključujući i utjecaj rata na okoliš, koji je istodobno vidljiv i nezamjetan. Ili utjecaj na ljude, njihov svakodnevni život, rušenje sigurnost. Potreba za nadom da se sutra probudimo i nastavimo s trivijalnim aktivnostima. Koje tada, ako osvijestimo mogućnost nenajavljene smrti, kao što smo donekle osvijestili Klara i svi koji smo se 22. ožujka u 6:24 našli u staroj zagrebačkoj zgradi, počinju izgledati lijepo i vrijedno.
Drugim riječima, Igralke predstavom Čvor ne nameću moraliziranje niti koriste alate kojima izazivaju anksioznu ili napetu atmosferu. Upravo suprotno – svojim pričama, primjećivanjima, nježnošću, uzimanjem vremena i strukturom koja postaje ponavljajuća, govore o tradiciji, ulogama, moći i političkom nasilju, čija je realnost zastrašujuća sama po sebi. Time također polako grade ulaz u finalnu misao, koja sve izrečeno i proživljeno povezuje u smislenu cjelinu: rat ne ubija samo ljude, nego i uvjete u kojima je zajedničko preživljavanje uopće moguće.
Iz istog razloga, premda se tako isprva ne čini, puna dva sata trajanja predstave također imaju svoju funkciju: ta misao ne bi bila toliko dojmljiva da se do nje došlo napreskokce, ili uz izraženiju dinamiku.
Unatoč tome što Igralke već imaju prepoznatljivi pečat koji daju svojim predstava, ipak svaki put uspiju postići nešto novo. Klara Kovačić se izvrsno uklopila u tim, a predstava – iako je vrlo lako mogla pasti u tu zamku – ne pristupa temi militarizacije s namjerom da publiku uznemiri ili emotivno potrese. I baš zbog toga to na nekoj razini i uspijeva učiniti. Osim toga, nakon završetka predstava u pravoj mjeri ostavlja i osjećaj ljudskosti i zajedništva – misao o suradnji kao preduvjetu opstanka – što je još jedna vrijednost umjetničkih projekata ovog uspješnog kazališnog kolektiva.
Predstava Čvor je koprodukcija Umjetničke organizacije Kolektiv Igralke i Maske Ljubljana u partnerstvu s HNK-om Ivana pl. Zajca. Autorski tim čine koautorice i izvođačice Anja Sabol, Vanda Velagić i Klara Kovačić, redatelj i dramaturg Žiga Divjak, skladatelj Blaž Gracar, scenograf Igor Vasiljev, inspicijentica Ana Jurčić te oblikovatelj svjetla i tehnički voditelj Marin Lukanović.
Predstava se u okviru programa Riječkih ljetnih noći izvodi još danas, 22. lipnja u 21 sat u zgradi Ivexa.
Istaknuta i ostale fotografije: HNK Ivana Pl. Zajca
#Čvor #Igralke #predstava #Riječke ljetne noći
