Po završetku dvodnevnog festivala „Jazz na njivah“ održanog ovog vikenda u Zvoneću u blizini Matulja, razgovarali smo s organizatorom festivala Vedranom Ružićem. Ružić je interdisciplinarni umjetnik kojeg portal VisitOpatija prikladno naziva „suvremenom inkarnacijom renesansnog umjetnika“. Osim Ružićevog glazbenog angažmana na brojnim jazz festivalima diljem Hrvatske i organizacije vlastitih kao i objave studijskih albuma jazz glazbe, Ružić vodi i vlastiti atelje u Voloskom gdje su dostupni njegovi brojni slikarski radovi, a i na javnim prostorima Opatije i Voloskog njegove su umjetničke instalacije vidljive svima koji tim prostorom prolaze. U ovom smo se razgovoru dotaknuli raznolikih tema poput raširenosti jazza na istarsko-liburnijskom području, Ružićevog kombiniranja različitih umjetnosti koje ga inspiriraju kao i glavnih tema i komentara koje njegove instalacije upućuju publici.
Kako si došao do ideje organizacije jazz koncerata na samom ulazu u Istru?
Krenulo je spontano 2021. godine dok smo trebali biti doma. Tu imam kućicu u selu. To je bila štala preuređena za život. Nekako ju zovem sigurnom kućom jer kad ne znaš kamo bi, dođeš tu i na miru si sa sobom, i tko god dođe uvijek kaže: „Nešto je posebno u njoj.“ I tako ja boravim u njoj za vrijeme Covida 2021. i gledam kroz prozor, a nasuprot sela su predivne njive, poput Machu Picchua. Gledam u te njive i skužim da bi tu trebalo napraviti koncert. Nazvao sam Općinu Matulji da bi nas malo podržali, pa su nam rekli: „Zanimljiva ti je ta ideja. Kako si to mislio ostvariti?“ Ja sam im predložio mjesto. Pitali su me: „A kako će ljudi doći?“ Rekao sam im da ne brinu ništa, da pokriju samo simbolične troškove kao, primjerice, razglas, a ja ću se snaći za druge stvari. Onda sam napravio koncert sa svojim triom. Reakcije su bile lijepe, ali tada je smjelo biti samo 25 ljudi, a njive ogromne… Čak su i zaštitari gledali i smijali se situaciji. 2022. godine smo brat i ja napravili koncert gdje je došlo podosta ljudi, kao i danas, i sad se već javila pomisao da je ovo prava priča, da bi mogli napraviti festival. Tu je već bilo puno zainteresirane publike pa me stalno pitaju kada će biti opet, pa fotke snimaju, ludilo! Ljudi se stalno javljaju. Rekao sam da bih volio napraviti jazz festival, ali da ne sviram ja, sada ću zvati druge. Zvao sam Matija Dedić Trio i Dino Ivelja Quartet prošle godine, pa kad je Matija došao i pitao: „Što misliš, hoće biti tu ljudi? Tonska popodne, na suncu…“ Rekao sam mu: „Ne brini, Matija, bit će ok.“ Bio je van sebe kad je vidio i medije i ljude, bio je ugodno iznenađen. Isto je bilo i danas s „Big Bandom“, došli su u podne i bili su skeptični, ali kad su ljudi krenuli dolaziti samo su dobivali više i više poticaja. Tako je bilo i jučer kad je bio Bruno Krajcar s Denisom Razumovićem. Krajcar mi je prišao i rekao: „Ma lepo je ovo tu al’ ča će bit’ tu? ‘Će se ča dešavati?“ Samo sam mu rekao: „Ma bit’ će ti odlično. Samo se opusti i sve će biti ok.“ Stvarno je nahrpilo ljudi, stvarno predivno!
Što čini Istru i Liburniju toliko privlačnima jazz izričaju s etno elementima? Osim tvojeg angažmana od izvođača treba spomenuti i Brunu Krajcara, JazzIstra Orchestra, Tamara Obrovac Quartet i brojne druge, a i jazz festivala ima dosta…
Jako ih je puno, u biti sve ih je više. Kako se to dogodi – muzičari sviraju na puno jazz festivala i sjete se neke lijepe ideje, nekog lijepog prostora, prigode, manifestacije pa kažu: „Pa zašto ne bi i mi nešto napravili za jazz glazbu kad već postoje svakakve večeri i manifestacije.“ Tako ih ima sve više, da ih ne nabrajam sve, ima tu i Jazz Time, Liburnia Jazz Festival, u Rovinju ima Spring Jazz Festival, u Poreču Jazz u lapidariju, u Puli ima jazz festivalu, u Grožnjanu… Da nikoga ne izostavim, ali stvarno ih ima puno. Muzičara tu ima, i to me često ljudi pitaju: „Kako to da kod vas na Kvarneru ima toliko džezera?“ Ja ne znam je li to zbog klime… kiša, sunce, toplo, hladno… Ili je to sve vezano uz kreativnost, to mi najviše ima smisla. Ta raznolikost u svemu, ta multimedija, otvorenost, ludost, odvažnost, a čak i oni koji nisu profesionalci se nekako i amaterski bave time. Ja se isto bavim i slikarstvom i muzikom, završio sam akademiju za slikarstvo, a sada sam u glazbi. Ima tu i muzičara koji se profesionalno bave glazbom ali se dodatno bave još jednom umjetnošću. Zanimljiv mi je taj proces povezivanja, meni je to fantastično i tu definitivno ima jako puno kreativnosti. Mislim da takav omjer ne postoji nigdje u Hrvatskoj, jer mi svi surađujemo s glazbenicima iz cijele Hrvatske, pa i iz Slovenije i Italije. „Big Band“ je zanimljiv jer skuplja izričaje od ljudi koji su iz Trsta, Pule, Kvarnera, Pazina, pa je to lijepa univerzalna priča.
Svoje si autorske radove na društvenim mrežama domišljato nazvao „koncertualnom umjetnošću“. Na koje sve načine jazz nudi slobodu u kreativnom izražavanju i konceptualizaciji osjećaja u usporedbi s drugim žanrovima?
To za koncertualnu umjetnost je krenulo prije nekih 7, 8 godina igrom riječi. Nije to sad nekakav ludi pojam, ali je to nekako ono čime sam se krenuo spontano baviti. Moja prva ljubav ipak je slikarstvo. Potom je na nagovor brata krenula i glazba: „Pa ‘ajde ti sviraj bas, pa ti sviraj kontrabas.“ I to je krenulo dobro. Imao sam ja i seriju radova s komercijalnom umjetnošću, ali kako sam završio akademiju tako sam i stao s tim, mada sam radio i druge stvari. Onda me sve više počeo zanimati koncept uz izvedbu, pa to povezivanje, da ima smisla sa zvukom, slikom, vizualno, auditivno… To me počelo dosta proganjati, i onda sam negdje 2018. počeo raditi seriju radova sa stilom, da se poveže film, koncert, ili film-izložba… Tako sam često i u galerijama radio koncerte, pa se znalo dogoditi na jazz festivalima da me zovu i mole da im napravim i izložbu. Počelo se događati toliko spontano da sam rekao: „Nastavit ću njegovati to i dalje.“ Sad više radim nešto vezano uz galerije i izložbe, uz nešto suvremenije. Najveći mi je bed kad me ljudi pitaju: „Možeš mi naslikati ovo?“ Ja im kažem: „Ne mogu više, to sam mogao do prije 5-6 godina, sad sam stvarno iscijeđen.“ Ljudi mi znaju nuditi i soldi i sve, ali kad želiš nešto umjetnički napraviti onda to želiš.
Mnogi su slikari kroz povijest gledali na glazbu kao jedan od važnijih izvora inspiracije, od Matissea do Kandinskog i brojnih drugih, a i iz teme tvojeg diplomskog rada je vidljivo da ti je objedinjavanje ovih umjetnosti izrazito važno. Koje su prednosti interdisciplinarnosti u vidu oslobađanja umjetnika od restriktivnosti forme i prirodnog nadopunjavanja jednog načina umjetničkog izražavanja s drugim?
Svaka čast, ovo pitanje nisam dobio otkako sam završio akademiju! Primjerice, jesensko-zimski period mi je isključivo vizualan, tu čak odbijam svirke kad me zovu jer se tome potpuno posvetim, ali kako krene kasno proljeće, četvrti/peti mjesec, a zatim ljeto i sezona, tu se svira. Nekako se to počelo spontano dešavati, u Coroni samo mailovi i odbacivanja svirki, a ja sam u Berlinu, u ateljeu na rezidenciji, napravio sam seriju radova. Naposljetku mi je ta serija radova, taj portfolio donio toliko rada i prihvaćenosti u tim krugovima, ali mislim da se to mora desiti spontano jer što je proračunato pada brzo. Treba se paziti jer sklizak je teren, kao i sada poslije kiše…
„Što se mene tiče dužnost umjetnika je odražavati vrijeme u kojem živimo“, rekla je jednom prilikom Nina Simone. Kako bi protumačio njenu izjavu na primjeru vlastite karijere i radova?
Apsolutno, ona je genijalka, i to apsolutno stoji. Umjetnik mora odražavati vrijeme, prostor ili oboje. Prefascinantno je to što se događa oko nas da se ne bi bavili time, često se to kreće u smjeru aktivizma, osviještenosti, ponekad pak to krene u neku unutarnju, zenovsku spiku, možda i pronalazak unutarnjeg mira pa se kreće više razvijati apstrakcija, neki pogled utočišta za umjetnika, a ponekad je to i nekakav bunt. Definitivno je to odraz svakidašnjice po meni.
Uz glazbu i slikarstvo zanima te i kiparstvo. Koja je po tebi važnost i utjecaj koji skulpture imaju, posebice u javnom prostoru i transformaciji istog?
Napravio sam nekoliko javnih instalacija kao dio jednog projekta. Predložili su me, prihvatio sam. Bio je tu i rok pa je to trebalo izvesti u dva i pol mjeseca, od crteža do postavljanja, a ja sam trebao i kopati i postavljati. Na sreću, imao sam pomoćnike za to, Danijela Padavića i Sanjina Gržinića koji su mi pomogli pri varenju kad je zapelo i na kraju smo uspjeli to izvesti. A što me inspiriralo? Ta forma, oblik, možda nije svaki put to kod mene konstruktivistički i organski, ali to je onakva forma koja se učini na trenutak lirskom, na trenutak i opisnom, malo i figurativnom, a nekada je to i apstraktan oblik. Imam na javnom prostoru u Opatiji i Voloskom gdje je totalno simbolična instalacija, kao DNA forma u kojoj su note umjesto molekula. To obilježava genetski kod glazbe. Istovremeno imam drugu skulpturu koja je apstraktnijeg oblika, koja obilježava jedan smiraj prilikom uranjanja u sebe za vrijeme slušanja Debussyja. Ta skulptura se zove Diskontinuitet i stavljena je ispred MOHO Centra na Voloskom. Imam i jednu koja se zove Borba galebova koja se nalazi na Slatini, načinjena od prokroma. Predstavlja hrpetinu, jedno pedesetak galebova, i za mene simbolizira ono što se događa u Opatiji i okolici, sve je turizam, svi se bore za tu mrvicu i svi naganjaju tu mrvicu. Više nije bitna niti zemlja nego čim brža izgradnja, a takva je i vlast, što reći… Možda ju sad sruše. (smijeh ) Eto, to je Borba galebova, kao Babilonska kula, kula Adriatica, to je zadnji rad koji sam napravio na tu temu.
Kako su se dva naizgled nespojiva žanra kao što su jazz i punk uspjeli spojiti tako prirodno i nesmotreno?
Zahvaljujući ideji Branka Sterpina, izvedbi Barbare Munjas i ekipi od sve skupa nas 16-17 glazbenika i aranžera. Oni su to uspjeli izvući jer to nije lako, punk izvesti u swingu, latin fusionu, jazzu, funku… Ako imaš tri harme u zadanom ritmu punka moraš biti kreativac da se shvati bit kompozicije, a da se doda i sloboda.
Istaknuta fotografija: Aleš Suk
Fotografije u tekstu i fotogalerija: Sanja Prodan
