Vedran Štimac, umjetničkog imena Polite BastART, muralist je rodom iz Pule koji se uz uličnu umjetnost bavi i ilustracijom, sitotiskom i tetoviranjem. Njegovo je stvaralaštvo obilježeno politički angažiranom umjetnošću, pogotovo kada je riječ o intervencijama na javnim površinama. Tijekom godina razvio je sad već prepoznatljiv stil kojim dominira motiv portreta. Štimčev je stil portreta specifičan po tome što unutar njegovih obrisa on smješta motive koji tematiziraju neke od aspekata života osobe koju portret prikazuje. Takav je jedan mural s Banksyjem kao središnjim motivom proteklog tjedna izrađivao u suradnji sa studentima na Odsjeku za kulturalne studije Sveučilišta u Rijeci, povodom čega smo razgovarali s muralistom na temu politički angažirane umjetnosti i njegovog umjetničkog izričaja općenito.
Kako si se i kada počeo baviti umjetnošću?
– Kad sam imao 23, 24 godine radio sam kao spasioc što mi je dalo puno vremena tog ljeta na plaži pa sam krenuo u bilježnicu crtkarati neke ilustracije. Kroz cijeli sam život uvijek nešto crtao- od kada sam bio dijete pa preko adolescentskih dana, ali tek sam se to ljeto konkretnije posvetio crtanju. Na nagovor prijatelja sam objavio ilustracije na Facebooku gdje sam dobio pozitivan feedback, što me potaknulo da se nastavim baviti crtanjem.
Kako je tvoja okolina reagirala na odabir umjetnosti kao nečeg čime se želiš baviti u životu?
– U početku sam dobivao pasivni otpor roditelja koji su smatrali da bi mi crtanje moglo biti hobi uz završen fakultet, da ne mogu od toga živjeti. Sjećam se kad sam prodao prve grafike, isprintane digitalno na printeru i uokvirene okvirima iz IKEA-e i uspio zaraditi, sada zvuči možda smiješno, kojih 200-300 kuna. Došao sam doma i rekao da sam zaradio prve novce od crtanja, ali i dalje je tu bilo nevjerice. Kako je vrijeme teklo, ja sam i dalje crtao i studirao, paralelno i radio, i kroz vrijeme se to razvilo u posao kojim se sada isključivo bavim i od kojeg zarađujem za život.
Uz ilustracije, baviš se i uličnom umjetnosti. Što te nagnalo na taj vid izražavanja i kada si se počeo baviti njime?
– Taj je proces tekao paralelno. Možda za godinu i pol, dvije godine nakon što sam krenuo s crtanjem, pokušao sam nešto nacrtati i na zidu. Krenuo sam s neformalnim, muralima na napuštenim objektima gdje sam stekao praksu. Kasnije se to pretvorilo u djelatnost zbog koje me zovu na festivale, na komercijalno crtanje street arta, a sam organiziram i festival u Puli.
Mural kao umjetnička forma zbog svoje često javne vidljivosti ima samim time naglašenu društveno-političku dimenziju. Kako pristupaš mogućnosti murala da komunicira sa širom publikom?
– Političnost mi je veoma važna jer je mural u kojem god kontekstu uvijek političan. Čak i kad pokušava biti nepolitičan, samim tim je i dalje političan u vidu rezignacije od aktivnog djelovanja. Mural može biti i vidnije političan i angažiran, u slučaju kada se izrađuje s namjerom da pošalje poruku o društvenim problematikama, da izloži društvenu kritiku tim putem. Ja u svom radu, naročito autorskom, nastojim društvenu kritiku implementirati u svoje murale. Murali se većinom nalaze na javnim mjestima i na taj su način dostupni svim prolaznicima pa s obzirom na to, mislim da ja kao osoba koja izrađuje mural imam odgovornost da se nešto kroz taj mural i kaže.
Koji efekt svojim muralima nastojiš polučiti kod prolaznika?
– Ono što bih volio polučiti je razvijanje diskusije, mislim da je to ona krucijalna želja koju želim ostvariti. Poticanjem ljudi na diskusiju potiču se neke nove teme u društvu, ljudima se širi horizont spoznaja i kritičnosti. Ako mural izazove takav efekt, smatram da sam ostvario svoj cilj. Ja ne mogu puno napraviti, ali u nekom mom malom svijetu mogu realizirati male korake sa stvarima koje radim.
Je li tvoja akademska pozadina, rad na doktoratu u području političke antropologije, utjecala tvoj umjetnički izričaj?
– Akademska je pozadina jako utjecala na moj umjetnički izričaj. Ne samo u vidu akademskog znanja, već i putem interakcija s mojim društvom, okruženost ljudima koje me potiču na konverzaciju, razmišljanje, analizu- sve to implementiram u svoj rad. I knjige koje sam pročitao i ljudi s kojima sam imao prilike razgovarati, sve se to vidi u mom radu i sretan sam zbog tog što je tako ispalo- da nisam odabrao taj put, moj bi se rad vjerojatno razlikovao od onog kakav je sad. Sigurno ne bi bio toliko politički angažiran.
S obzirom na javnu vidljivost i dostupnost murala, oni su otvoreni i daljnjim intervencijama od strane prolaznika. Kako u tom smislu tretiraš koncept autorstva nad svojim radom?
– Svoje murale potpisujem samo neformalno- svojim stilom, tako da ne postoji onaj službeni trenutak karakterističan za neke druge vidove umjetnosti u kojem kažeš: „ok, to je moj rad i sad to treba formalno potpisati“. Ne, gledam ako sam nešto napravio vani, to je javno i podložno je bilo kakvim drugim intervencijama i nemam nikakvog problema s tim. Ako netko prešara, i to je nekakva društvena simptomatika. Dapače, volim kada netko napravi novi mural preko postojećeg jer javna je površina medij za razvoj i diskusiju. Kad napravim nešto na zidu, dao sam to u amanet društvu i kao takav mural je podložan promjenama, ja nemam nikakav problem s tim.
Mural je u kojem god kontekstu uvijek političan. Čak i kad pokušava biti nepolitičan, samim tim je i dalje političan u vidu rezignacije od aktivnog djelovanja.
Kao netko tko se bavi politički angažiranom uličnom umjetnosti, imaš li izoštreno oko za promatranje zida kao mjesta društvenog prijepora, mjesto društvenog dijaloga, odnosno njegovog manjka? Kako u tom smislu gledaš na političke natpise koji se javljaju na ulicama?
– Ja mislim da je zid bilo društva. Kako društvo funkcionira, simptomi se vide na zidovima. Živimo u društvu koje je puno mržnje. Živimo u društvu gdje se mržnja generira iz određenih političkih pozicija. Tako da zid gledam samo kao medij, isto kao i primjerice stadion ili noćni život. To su sve mediji, ispušni ventili društva gdje se javljaju neke simptomatike dublje ukorijenjenih društvenih problema.
Je li izrada murala legalna u Hrvatskoj?
– Postoje i legalni i ilegalni murali. Nekad muralisti procijene da izrada murala na nekom mjestu neće izazvati legalne reperkusije, pa bez obzira na to što nemaju dozvolu za to mjesto izrade mural. Nekad namjerno rade na mjestima za koja su svjesni da bi mogla izazvati legalne reperkusije, ali bez obzira na to ih naprave. Za murale se mogu dobiti i dozvole pa je riječ o legalnim muralima, primjerice dozvolu od grada ili nadležnih institucija kojima se neke zidne površine namijene isključivo street artu. Pitanje legalnosti i ilegalnosti tiče se diobe između grafiti umjetnosti i street arta. Street art uglavnom koketira s legalnosti u smislu da ljudi žele nešto lijepo na pročeljima zgrada ili zidovima pa tim putem imaš priliku legalno napraviti mural i pritom implementirati neku svoju poruku unutar njega. S druge strane, grafiti artisti imaju pseudonime s kojima rade i s njima ne izlaze u javnost jer većinom rade ilegalne stvari koje su dio njihove supkulture- primjerice bitke za teritorijem putem teganja i bombanja vlakova.
U odnosu grafiti supkulture i street arta često dolazi do tenzije pri čemu se street art smatra komodifikacijom supkulture. Je li mural komodificiran oblik uličnog izražavanja? Kako taj status utječe na političnost poruke murala?
– Murali sami po sebi jesu komodificirani, ali moglo bi se u nekim slučajevima isto reći i za grafite. Problem leži u tome što u nekim većim sredinama dolazi do pretjerane komodifikacije murala što dovodi do nekih drugih stvari, kao što je gentrifikacija stanovništva iz određenih predjela grada koji su atraktivni za turističku djelatnost. Ja kao umjetnik na neki način hodam po tankom ledu pazeći da svojim radom ne izazovem neke posljedice koje ne bi htio. Moj je rad baziran na dosta jakoj političnosti koju uvijek naglasim, možda nekad i previše, tako da čak i ako jednog dana dođe do procesa poput gentrifikacije, da ostane nešto što će proizvesti diskusiju.
Možeš li pojasniti kako murali utječu na proces gentrifikacije?
– U većim gradovima, turističkim središtima poput Barcelone i Berlina, postoje kvartovi koji su postali atraktivna urbana središta, među ostalim zahvaljujući i muralima koji ih krase. Taj urbani stil privlači turiste što domicilno stanovništvo prepoznaje pa svoje stanove prenamjenjuju u apartmane kako bi ih iznajmljivali, a sebe pozicioniraju na periferiju ako imaju mogućnosti. Cijene stanova u tim kvartovima se povećavaju zbog apartmanizacije, Airbnba i sličnog. Novo stanovništvo koje bi htjelo tamo živjeti, ne može si to priuštiti, a nekad ni oni koji tamo žive već godinama. Takvi kvartovi postaju ekskluzivni za ljude koji imaju puno novaca. Jedno vuče drugo, to je neminovno, tako da mislim da s odabirom javnih površina za izradu murala treba paziti. Primjerice, ja organiziram festival u Puli i murale ne situiram isključivo na jedno mjesto, već ih disperziram po gradu, tako da cijeli grad može jednakomjerno uživati u estetskoj dimenziji i političkoj poruci murala.
Možeš li reći nešto više o festivalu kojeg organiziraš u Puli?
– Riječ je o festivalu ulične umjetnosti koji se zove Kistom kroz zid. Prošle godine bilo je prvo izdanje festivala, a ove će godine biti drugo. Tim festivalom želim popularizirati uličnu umjetnost koja isključivo ima neku vrstu političke angažiranosti i poruke u sebi. Na taj način želimo u određenom mjestu, konkretno u Puli, potaknuti širenje diskursa, potaknuti na komunikaciju oko gorućih društvenih problema. Prošle smo godine radili veliki mural koji se tiče brodogradilišta Uljanik, njegove propasti i stečaja, kao i mural koji se tiče antifašističke baštine. Teme kojima se bavimo u muralima na festivalu su šarolike, no bitno je naglasak ostane na političkoj angažiranosti. Festival se održava krajem svibnja, početkom lipnja, ali fiksni datum još nemamo zbog ovisnosti o vremenskim prilikama, kao i zbog složenog procesa dogovaranja javnih površina koje oslikavamo, odnosno svih pregovora uključenih u taj proces.
Mislim da je zid bilo društva. Kako društvo funkcionira, simptomi se vide na zidovima.
Jesi li murale izrađivao i van Hrvatske?
– Jesam, najviše u regiji. U Argentinu sam prvi put išao zbog doktorata prije 4 godine i onda smo radili jedan mural. Ove sam godine išao sam da se odmorim, s obzirom na to da mi posao dopušta da radim i na drugim mjestima, ne samo u Hrvatskoj. I ove smo godine trebali raditi mural, ali kompleksnost trenutne situacije u Argentini nam nije dopustila da nešto konkretno izrealiziramo.
Kako se ulična umjetnost tretira u Argentini? Koje su razlike u odnosu na regiju po pitanju tretmana, doživljaja i općenitog pristupa street artu?
– U Argentini ulična je umjetnost, odnosno angažman- pod čime mislim i na grafite, instalacije, intervencije, šablone, plakate i murale, popularizirana u posljednjih 30 godina. Nema ulice koja nema neku poruku, plakat, paste up ili grafit koji su većinom politički angažirani. Ljudi su već navikli na to i privoljeli, to im je način borbe protiv nekih društvenih nepravdi koje oni u odnosu na nas iskuse u većoj mjeri na svojoj koži. U Argentini politički angažirana ulična umjetnost je dio kulture i načina života, dok je kod nas to još relativno strano, a kod dijela populacije i tabuizirano.
Je li ti je boravak u Argentini utjecao na umjetnički izričaj u stilističkom smislu?
– Je, pogotovo u domeni tetovaža. Umjetnost Latinske Amerike dosta je utjecala na moj stil u domeni tetoviranja, volim taj naivan stil s jednostavnim motivima kojeg sam imao prilike vidjeti tamo.
U kontekstu inspiriranosti drugim kulturama u domeni tetoviranja, često se diže pitanje aproprijacije. Kako gledaš na taj aspekt?
– Mene u kontekstu umjetnosti Latinske Amerike inspiriraju pojedinačni elementi, poput velikih očiju na freskama Maja i Inka. To je mali element koji me inspirirao i koji mi je jako simpatičan za ubaciti u vlastiti stil. Tako da se ne radi se o aproprijaciji u smislu da radiš isto što i oni kako bi na temelju toga zaradio novce, već inkorporiranju pojedinačnih elemenata i stvaranju novih umjetničkih stilova. Imao sam primjerice prilike izrađivati murale s pripadnicima različitih kultura i volim upravo tu inkluzivnost- oni daju svoj obol, ja svoj pa iz toga nastane kompaktno djelo koje će pokazati i naše razlike i naše istosti, zajedno napravimo nešto novo.
U svojoj se umjetnosti često baviš portretom. Kako biraš osobe čiji ćeš portret izrađivati, bilo u ilustraciji ili na muralu?
– Isključivo radim portrete osoba s kojima sam bio u kontaktu, bilo putem knjige, filma, glazbe, ili nečeg drugog. Ne biram osobe motiviran komercijalnom potražnjom, neću primjerice sada ići crtati Michaela Jacksona ili Michaela Jordana jer znam da se to traži. Radim zbilja iz gušta pritom birajući isključivo osobe koje me na neki način inspiriraju.
Što se tiče portreta, razvio si sad već prepoznatljiv stil u kojem unutar obrisa portreta smještaš motive povezane sa životom te osobe. Kako je došlo do oblikovanja tog stila?
– Krenulo je s time da sam na internetu vidio nekog kako radi portret unutar kojeg je pejzaž, dosta apstraktan i bez jasne konotacije što taj portret predstavlja. Meni se učinila cool ideja da koristim portret kao okvir za priču koju ću ispričati o osobi koju portretiram. Svoj stil volim konstantno razvijati, ne želim ostati u nekim okvirima isključivo portreta. U tetovažama primjerice koristim sasvim drugi stil od onog u ilustracijama. Pri izradi ilustracija ne ograničavam se samo na portret, već koristim i neke pejzažne motive koji me u tom trenutku nadahnjuju. Imam intenciju cijelo se vrijeme nadopunjavati i razvijati, ne znam što će biti za 5 godina. Možda su ti portreti faza koju ću prevazići i raditi nešto drugo.
Od svih vidova umjetnosti kojima se baviš- ilustracija, sitotisak, tetoviranje i street art, postoji li oblik koji preferiraš?
– Svi su mi vidovi umjetničkog izražavanja kojima se bavim jednako dragi jer mi omogućuju to da mi život bude podijeljen tako da mi bude zabavno. Ako dva puta tjedno tetoviram, dva puta tjedno crtam naslovnicu neke knjige i jednom mjesečno napravim mural, ja sam sretan jer mi je život dinamičan. Naravno, neki su mi projekti draži, a neki manje, ali projekte koji mi uopće nisu dragi ne uzimam.
Od navedenih oblika umjetnosti kojima se baviš, tetoviranje i street art imaju naglašeno društven karakter. Otvaraju li ti se tim putem zanimljiva poznanstva?
– Da, pogotovo što se tetoviranja tiče. Dosta tetovaža koje radim političnog su duha, često s antifašističkim konotacijama, tako da upoznajem zbilja različite ljude što me čini potpunijom osobom.
Fotografije: Aleš Suk
