Paviljon Srbije govori srpski, ekavicom – „da sav svet razume“. To jest: direktno, jednostavno – totalnom instalacijom interijera (spavaća soba, kupatilo, kafić…) iz doba socijalizma. Predmeti, od zidnih tapeta preko aparata za brijanje do jukeboxa sa starim pločama, iz tog su vremena, kao i prve svjetleće reklame „Coca-Cole“, pa je sve lako odčitati, počevši od eksplicitnog naslova instalacije – „Colonial Exhibition“. Posjetiteljima, uglavnom zapadnim, nudi se doživljaj putovanja vremenom unatrag: serbian time machine!
Sve je tu na dohvat ruke i neposrednog shvaćanja kroz direktni doživljaj nekog drugog i bivšeg svijeta, što su posjetitelji honorirali u velikom broju. Izlazili su iz paviljona, koliko sam ja vidio, nasmiješeni kao da su dobili neočekivani izlet u djelić svemira za kojeg su čuli da je postojao, ali daleko izvan njihove zone interesa i komfora.
Tu se umjetnost pokazala kao pouzdana čuvarica sjećanja i kritičkog shvaćanja povijesnih procesa, ali i kao njegovateljica ljudi od trauma koje im ista ta povijest nanosi. Ima neke retro-poetičnosti u svemu tome, ne samo radi zamračenosti prostora paviljona (da bi se bolje istakle izložene stvari), nego i radi snovite atmosfere: tako su izgledali naši soc-interijeri dok smo sanjali vaše zapadne snove. Pa da, najprije se, medijima i sadržajima kulturnih politika, koloniziraju snovi naroda, a onda ih se kolonizira ekonomski i politički. Otuda vjerojatno i te rešetke i lanci u srpskom paviljonu. Imao je pravo Tomislav Gotovac: Amerika vlada svijetom više Hollywoodom nego raketama i nosačima aviona. U tom smislu oni avioni koji su srušili Blizance su fulali metu.
Kolonijalizmom se eksplicitno bavi i egipatski paviljon, u kojemu umjetnik Wael Shawky izlaže radove koji spajaju film, performance, slike i skulpturu, a koji istražuju značenja nacionalnog, religioznog i umjetničkog identiteta. Priznajem da mi se dopao njegov video, stiliziran kao miks mjuzikla i opere (mada arapski svijet nema operu u zapadnom smislu te riječi), s napjevima i koreografijom koji izražavaju borbenu želju za nacionalnom slobodom od kolonijalnog gospodara. Meni je ta muzička priča, svojom pomalo djetinjasto-romantičarskom poetičnošću, dobro legla. Ne samo kao intermezzo između tehnički raskošnih i tehnološko sofisticiranih postava paviljona visoko razvijenih zapadnih država, nego i kao dobar primjerak umjetnosti koja ti ne dira samo oči i uši, već i srce. Pa sam, po izlasku iz egipatskog paviljona, sebe počastio malim odmorom uz kavu i cigaretu.
LOV I RIBOLOV
Te su stanke nužne ako se želite othrvati sveždersko-konzumističkom porivu da požudnim očima pojedete svu tu umjetničku hranu koja vam se nudi u tom art-super-marketu u Giardinnima. A sve vas uokolo stimulira na prejedanje, od kojeg se možete samo udebljati i ostati uskraćeni za doživljaj (zamjenjujući ga fast-food zalogajima audio-vizualnih informacija). Drugim riječima, kroz Biennale se krećete kao mobilno tele, škljocajući svojim mobitelom i puneći ga slikama (kao što krava puni želudac travom, da bi je poslije preživala) ili se gibate kao lovac, koji će uloviti koliko mu treba da zadovolji glad – sve preko toga bi bila halapljivost. I sve bi tako ulovljene/prikupljene informacije brzo ishlapjele. A ja nisam šegrt Hlapić pa sam zapalio još jednu cigaretu prije nastavka obilaska drugih paviljona.
Belgija je bila velika kolonijalna sila i veličina je prati u divovskim proporcijama desetak lutkasto-karnevalskih figura, uzdignutih na impozantnoj metalnoj konstrukciji pa ih moramo gledati odozdo, podnoseći njihovu simboličku i političku težinu (od figure kralja do figure Vraga). Prateći video pojačava tenziju u zvučnoj dimenziji, svojim hipnotičkim ritmom, dok slika prikazuje putovanje tih figura kroz nekoliko europskih lokaliteta, u dosluhu s folklorno-poganskim običajima istih. Moćno, impozantno i tehnički perfektno postavljeno i izvedeno. Pogled iza scene uočava crni zid zvučnika i pojačala bez kojih ta inscenacija ne bi imala oslonac. No, sve skupa ne ulazi dublje u čovjeka pa ga pokreće dalje, u potragu za nečim toplijim i srcu bližim.
U paviljonu grada Venecije izlaže, na poziv, i Safet Zec, uz još dva talijanska slikara i jednog pjesnika. Italija je Zecu od 1992. druga domovina, a Venecija drugi rodni grad od 1998. Kustosica Giovanna Gabotti ovako obrazlaže svoj poziv Zecu: „Njegove slike osvjetljavaju dramu rata, gladi i bijega“, a to se posve uklapa u temu Biennala, te nastavlja:“ Način da se osjećate kao kod kuće je vjera, a kada imate vjeru, što god da je to, imate dom“… Njegove realistične slike zaista jesu kao molitva, a njegovi likovi su ljudi boli i patnje koji ne gube vjeru u smisao, kao što ni sam slikar ne gubi vjeru u smisao i važnost umjetnosti.
Njegov tradicionalistički rukopis, kojim je ispisao životnu dramu svojih likova, prožet je duboko humanističkim osjećajem za drugoga, empatijski je u cjelini i detaljima pa je naišao na primjetne simpatije publike, manje ili više zasićene fascinantnim videima i raskošnim instalacijama, kroz koje je prošla da bi došla u tu oazu štafelajnog slikarstva i u njoj se malo odmorila od šarenila vizualnih senzacija kojima ovo Biennale obiluje. Djela druge dvojice slikara, Pietra Ruffa i Vittorija Marelle ,,tom su dojmu kvalitetno doprinijela.
Paviljon Izraela, kojeg su čuvala dva naoružana vojnika, nije se mogao vidjeti jer će biti otvoren tek poslije prekida vatre u Gazi, tik je do veeeelikog američkog paviljona, kojeg sam pogledao samo s vratiju: preobilje vibrantnih, šarenih boja već na samome pročelju i ulazu me je odbilo od dubljeg ulaženja u taj vizualni gustiš isprepletenih narativa i pop-kulturnih referenci pa sam mu, bez grižnje savjesti, okrenuo leđa: sljedeći put, kada rat u Gazi prestane!
Još da vidim španjolski paviljon pa napuštam Giardinne: već sam pomalo sit likovne rane, a počinjem osjećati glad za nekom domaćom spizom, uz čašu crnog vina. Po prvi put da u 60 izdanja Biennala Španjolsku predstavlja umjetnik koji tamo nije rođen: konkretno umjetnica Sandra Gamarra Heshiki iz Perua. Njena djela kritički preispituju kolonijalne narative i njihovu povijesnu reprezentaciju, pozivajući na novo čitanje španjolske slikarske baštine (od Murilla, Zurbarana do Velasqueza). Naličje izloženih figura nosi poruke iz perspektive koloniziranih i eksploatiranih naroda, ukazujući na veliku sjenu koju svaka velika kolonijalna sila i njezina kultura i umjetnost imaju, a koja se ne vidi kada gledamo en face njihova umjetnička djela kojima su zadužila svijet. Kroz ovaj koncept i njegovu postavu progovara grižnja savjesti bivših kolonijalnih gospodara na jedan otvoren i primjeren način pa me se španjolski paviljon dojmio najpoštenijim.
TIJELO I ODIJELO
Jak dojam su na mene ostavili videao tajvanskog umjetnika Yuan Goang-Minga, objedinjena naslovom „Everyday War“, što je primjer kako pravi naslov zna privući pažnju tragača za biserima u ovom moru suvremene umjetnosti. A ovaj biser je crn! Koristeći snimke glavne prometnice Taipeia (s nekoliko traka) u normalnom stanju prometa, a potom snimke iste prometnice bez ijednog vozila (za vrijeme civilne vježbe u slučaju rata) , te montirajući ova dva prikaza jedan za drugim – kao dugi spori zum i odzum – Goang stvara sablasnu atmosferu straha od moguće ratne kataklizme i nestajanja, kako automobila tako i ljudi: u drugom je videu istom metodom prikazao studentski protestni skup. U zamračenoj prostoriji su njegova videa, kao i prateće dvije instalacije, djelovala upozoravajuće i zlokobno proročanski, ali umjetnički vrlo kompaktno i izbrušeno u svakom detalju. To me ponukalo da ponesem sa sobom njegov veliki i teški katalog i tako dodatno opteretim svoju prtljagu.
Paviljon Čilea je bila sljedeća usputna stanica, naslovljena „Cosmonacion“. Tu sam se našao pred velikom količinom najrazličitijih stvari (od drangulija do lutaka, natpisa i slika), spojenih u formi visokoga stošca široke baze, kao nekog totema andskih korijena, šarena i mjestimično svjetlucava, ali nečitljiva i nesagledljiva upravo zbog tog viška svega i svačega, akumulacija čega ipak ne može dosegnuti neki viši smisao. Jasno mi je bilo da se tu radi o korijenima, tradiciji i identitetu ali, brate dragi, može li to malo jednostavnije i preglednije? Moja generalna impresija Biennala je da se prenapregnuo u raznim smjerovima aktivizma, folklorizma i ritualizma koji mu daju na vanjskoj, površnoj atraktivnosti, ali mu oduzimaju dubinu. No, možda se varam, možda je jednostavno zrcaljenje današnjeg svijeta kakav jest: za moj ukus prešaren tj. tek prividno slobodan, odijelom ali ne i tijelom.
Hrvatski paviljon sam uspio pronaći malo teže, možda baš zato što je bio blizu adrese moga smještaja tj. u mome susjedstvu. Ušao sam pola sata prije zatvaranja i par minuta prije kiše. Zatekao sam tri ženske osobe: djevojku/hostesu kraj ulaza, jednu mladu posjetiteljicu (kose ošišane na nulericu) i Vlatku Horvat, autoricu izložbe. Najprije sam posnimio postav, ambijent i radove, a onda pristupio Vlatki, predstavio se i započeo razgovor. Ona mi je srdačno i detaljno opisala specifičnost njene ideje koja se, u biti, sastoji u sljedećem: umjetnici s emigrantskim iskustvom trebali su dostaviti, preko treće osobe, neki svoj rad i uz njega fotografiju primopredaje toga rada u ruke dostavljača rada u paviljon. Tada dolazi do razmjene: jedan Vlatkin rad odlazi s mjesta gdje je izložen na adresu umjetnika pošiljatelja, a na njegovo mjesto dolazi pristigli rad tog umjetnika. Kako se radi o work in progress koncepciji, moguće je da do kraja Biennala ne bude više nijednog Vlatkinog rada te da sav prostor bude ispunjen djelima umjetnika sa svih strana svijeta.
Tu je na djelu, zar ne, izrazita ljubaznost domaće umjetnice, gostoljubivost koja ide do plemenite velikodušnosti: malo tko će ustupiti svoj izlagački prostor drugima, dozvoljavajući im čak da ga skroz iz njega materijalno istisnu. Ono što se na da istisnuti je nevidljivo: duh, ideja koncept! Ja sam joj odmah ponudio svoj otisak/istisak kao prilog temi izložbe i Biennala: da me fotka u majici s natpisom „I am not croatian artist / Ja nisam hrvatski umjetnik“, kao primjerom iskaza unutarnje emigracije ali je ona uljudno odbila moju ponudu jer ne zadovoljava preduvjete koncepcije: nema treće osobe koja bi donijela moj rad, a ja nemam iskustvo vanjske emigracije. Potonje, priznajem, sebi još nisam oprostio. Anyway, fotkala me i s drugom majicom na kojom piše „Dragovoljac domovinskoga arta“, a treću – „Artistokrat“ (u kojoj sam došao) – je komplimentirala. Do neke kreativne interakcije je, dakle, ipak došlo pa je vuk ostao sit, a ovce sve na broju.
Hrvatski paviljon govori, što je logično, ijekavicom: indirektno, inteligentno i pristojno. Sve je tu uredno posloženo i izloženo, comme il faut, jake emocije su isključene, a doživljaj je racionalne naravi jer ste pozvani da intelektom procijenite intelektualnu ljepotu koncepcije. S druge pak, sjenovite strane pomalja se, između redaka, primisao o korespondenciji između tako otvorene koncepcije izložbe i faktičnog nestajanja Hrvata s njihova izlagačkog prostora tj. s lica zemlje koju nastanjuju (zbog premaloga nataliteta) i njihove zamjene drugim narodima (čiji emigranti postepeno sve više biraju Hrvatsku kao novu domovinu).
No, tu moramo stati jer je Vlatka morala zatvoriti vrata paviljona u 19 h, a ja sam trebao malo ostati sam sa sobom, uz čašu crnoga i s pogledom na otok-groblje te tako pojačati osjećaj životnosti u svome tijelu. Nisam intelektualac, ipak sam umjetnik pa mi treba više unutarnje topline u svim udovima, a ne samo u glavi. Kiša je počela jače padati, a vjetar puhati, morao sam naručiti još jedan dec.
Istaknuta fotografija: Paviljon Hrvatske na Venecijanskom bijenalu
