Vječna ljubav kao kazališna tema: održana premijera „Iluzija“ Ivana Viripajeva

U Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci održana je premijera Talijanske drame „Iluzije“ (Illusioni) Ivana Viripajeva. Ivan Viripajev je suvremeni ruski pisac koji sada živi u Poljskoj. Između ostalih djela, autor je brojnih drama koje se izvode u mnogim zemljama. Njegova drama „Pijani“ je prije više sezona bila na repertoaru u zagrebačkom kazalištu „Gavella“, a „Iluzije“ su već bile na programu više kazališta u Hrvatskoj. Ovu premijeru je riječki ansambl talijanske drame postavio u koprodukciji s Festivalom Mittelfest.

Ovo djelo zapravo i nije napisano kao prava drama. Iako se može usporediti s Becketovim djelima treba reći da i drame apsurda imaju formu  prave drame s dijalozima i određenom dramskom radnjom. U ovom djelu, međutim, imamo samo monologe četiriju likova, te svaki lik kroz sjećanje na vlastiti život prepričava i svoje uspomene, ali i živote ostala četiri lika. U djelu imamo dva para: Albert i Margaret, te Danny i Sandra. Vrijeme i mjesto radnje nisu definirani, što je efektno dočarano gotovo praznom scenom s nešto malo kulisa i rekvizita.

Dva se ljubavna para međusobno poznaju te su prijatelji, a ujedno se pri kraju izvedbe saznaje i da su Margaret i Danny bili ljubavnici. Kako su i Albert i Danny bili prijatelji, zapravo su sudbine ova četiri lika isprepletene na različite načine.

Osobno mi je teško razumjeti zašto je autor odlučio ispričati priču tako neobično slijedom monologa sva četiri lika, ista priča bila bi puno zanimljivija u formi drame. Tu se, naravno, radi o osobnom dojmu, ali i uvjerenju da ovakva forma predstavlja izazov za kazalište u smislu da je teško pridobiti i zainteresirati široku publiku, kao da je djelo pisano za uski krug ljudi kojima će se ova forma svidjeti.

Gluma četiriju članova ansambla Talijanske drame je, međutim, bila jako dobra: a sudjelovali su: Ivna Bruck, Serena Ferraiuolo, Mirko Soldano i Andrea Tich. Prevoditelj na talijanski je bio: Teodoro Bonci del Bene. Redatelj je  Vinicio Marchioni, scenograf Ivan Botički, svjetlo je oblikovao Ivan Bauk, a asistent redatelja je Giuseppe Nicodemo.

Pored ispričanih životnih priča četiriju likova i svih njihovih dogodovština, od konzumiranja lakih droga, putovanja u Australiju do opisa kako je tko umirao i koji se lik s kime opraštao, postoji ipak nešto što je u ovom djelu bilo posebno lijepo.

Posebna vrijednost ovog djela, ali i izvedbe je poruka o vječnoj ljubavi. Ispričani su životi likova od djetinjstva do smrti, no ljubav je ono što je univerzalno pa i ono što barem prema vjerovanju kako zamišljamo ostaje i nakon smrti. Ta je ljubav kozmička, božanstvena, beskonačna, starije generacije ostavljaju je novim generacijama. Iako sam bio osobno i kritičan prema izvedbi mislim da predstavu treba pogledati radi poruke ljubavi.

Istaknutu fotografiju snimio Luca Valenta