Samo tri filma Wernera Herzoga „Fatamorgana”, „I patuljci počinju mali” i „Tajna Kaspara Hausera” bila bi dostatna da mu okrune umjetnički opus. „Fatamorgana” je pustinjski putopis, ufantazmagorija putopisa za one koji ne vole putovati. U prvih nekoliko kadrova pratimo slijetanje zrakoplova u pustinji. Gotovo svaki prizor u ovom filmu vidjet ćemo ponovo pa je ponavljanje bitno obilježje i redateljska metoda „Fatamorgane”. Suhi saharski pijesak ima suprotnost u zvuku. Naratorski glas govori o stvoriteljskim božanstvima. Čut ćemo i glazbu Leonarda Cohena. Nakon kadrova pustinjske pustoši dolazi posve nepredvidljivi završni prizor: soba sa sviračem i pjevačicom. Mnogim kritičarima „Fatamorgana” je dokumentarni film, a Herzog dokumentarist. Dokumentarno, to je nešto što svatko može prihvatiti i slijediti bez dodatnih pitanja. Herzog nema takve namjere u filmovima. On je obuzet prostorom i trajno zaokupljen pustinjom i prašumom. Kamera je uvijek podvrgnuta prostoru i nastoji pokazivati i znatiželjno ispitati ono što vidi, a to nisu obična zapažanja objektivnih odraza. Ono što Herzoga privlači u svim filmovima je halucinantna osjetilnost kojoj se on nezasitno i neumorno prepušta. „I patuljci počinju mali” je crno-bijeli film o pobuni patuljaka. Energija razaranja i radost uništavanja izbija iz svakog kadra. Patuljci žive na nekom posjedu i reklo bi se da imaju sve što im je potrebno. Kuća jednog patuljka je pod opsadom ostalih. Taj patuljak je odjeven u crno odijelo pa izgleda kao predstavnik patuljaste vlasti. Pobunjenici pokrenu automobil, ali tako da vozi neprestano u krug. Donose obilje hrane samo zato da bi ju divljački pobacali. Ta velika strka ima i poneki mirniji prizor kao što je parodija lijeganja u bračnu postelju. Patuljčica je spretna i začas je u postelji, ali patuljku je to nepremostiva prepreka. Takvih filmova je izrazito malo. Pamtimo svakako „Freaks” Toda Browninga koji istražuje tjelesne i moralne granice ljudskosti svedene na nakaznost i neke Buñuelove filmove gdje je tjelesna izobličenost sa zlom i zloćudnošću. Herzogovi patuljci dječjim glasovima stalno se hihoću i govore njemački, što je dodatni izvor smijanja. „Tajna Kaspara Hausera” će nas doista ganuti, što je rijetkost u Herzoga, to je film melankolije što je kao ozračje i raspoloženje kod spomenutog redatelja isto prava rijetkost. U Kasparu Hauseru on traga za slikarskom ljepotom kadrova prema likovnom uzoru slikara Caspara Davida Freidricha. Kaspar je osvanuo nenadano na trgu u Nürnbergu razdoblju prve trećine devetnaestog stoljeća, on ne zna tko je i odakle dolazi. Ali on kao takav, pamtimo ukočeno tijelo i pogled glumca Bruna S. remeti ustaljeni poredak, zakone i običaje. On je civilizacijski neodrediv, drukčiji i predstavlja prijetnju ljudskoj zajednici. Kaspar ima snove o nekom čudesnom pustinjskom gradu i to mu daje makar prividnu prednost pred sebičnim i nemilosrdnim ljudima. „Kaspar Hauser” je ključni Herzogov film.
Herzogove filmove pamtimo i po suradnicima njemačkog redatelja. Avangardna skupina Popol Vuh daje glazbu, ceremonijalnu i barbarsku istodobno. Thomas Mauch i Jörg Schmidt-Reitwein, dvojica majstora kamere, omogućuju nam opažanje primordijalnih slika, a to je Herzogu temeljna zadaća filma. No, Herzogove filmove ćemo iznad svega pamtiti i po glumačkim izvedbama Klausa Kinskog. U filmu „My best friend” Kinski na nekom velikom vjerskom skupu u Berlinu sipa u mikrofon bujicu uvreda namijenjenih svima nazočnima. To je mahnitanje. Kako je Herzog uopće s njim mogao ostvariti suradnju? Jer Kinski je bio agresivan, razdražljiv, u stalnim ispadima nadomak tučnjavi. I bio je, uz to, veliki glumac. S licem vilinskog princa i rock zvijezde te vidljivom psihotičkom energijom maestralno je utjelovio prototip Herzogovog junaka, stranca, izopćenika, nedodirljivo izdvojenog, karizmatičnog čovjeka obuzetog žudnjom, opsesijom i porivima, koji stalno nastoji nadrasti životne okvire i prisile, makar to vodi u ludilo i smrt. U filmu „Aguirre, gnjev božji ” on je zapovjednik vojske španjolskih konkvistadora u Preuu. Njihovo napredovanje kroz džunglu je krajnje otežano zbog bolesti i napadaja Indiosa kao i uzajamnih razmirica i netrpeljivosti. Na kraju vidimo Kinskog na splavu kao jedinog preživjelog čovjeka okružena majmunima, nekoliko mrtvih vojnika i beskorisnim topom, kako u ludilu megalomanije prkosi neumitnom udesu. Kamera je u stalnom kruženju i to kružno kretanje kamere na otvorenom prostoru je omiljeni Herzogov redateljski potez. Početak filma je zadivljujući. Planinske vrleti u magli, gusta vegetacija, nepreglednost prirode, moramo pažljivije gledati da bismo raspoznali ljude, španjolsku vojsku u sporom kretanju koji izgledaju kao žive sićušne igračke nikomu darovane. U horroru „Nosferatu” koji je posveta istoimenom uratku iz 1922. godine znamenitog njemačkog redatelja F. W. Murnaua Klaus Kinski glumi naslovnog vampira. Smiren je, usporen, pomalo umrtvljen bez fizičkih emocionalnih razmetanja. Kinski ima izvrsnu masku i nokte naoštrene poput vrha bodeža.
„Woyzeck” prema dramskim fragmentima njemačkog klasika Georga Büchnera je jedini Herzogov film koji se bavi običnim marginalnim ljudima i uobičajenim pitanjima preljuba, ljubomore i ubojstva. Kinski kao Woyzeck izgleda kao kostur oživljen čarolijom. Potpuno iscrpljen i smožden. Užasnut. On je vojni brijač i obrije satnika u dva tri poteza. Reski zvuk povlačenja britve po ljudskoj koži neće proći nezapaženo. Herzog zna kako treba uporabiti zvuk. On je vladar zvučnog kraljevstva. Primitivni strojevi, zidna ura s lubanjom u Nosferatovom dvorcu, crkvena zvona, zvižduci papiga u džungli, rječni brzaci, šum mora, zvuk biča, štropot kočije, kukurikanje pijetla…
I stigli smo do „Fitzaralda”. U tom filmu Kinski izgleda sitno i krhko jer je često pored kapetana parobroda i brodskog strojara obojice visokih i jakih muškaraca. Fitzaraldo ima samo jednu opsesiju: izgraditi opernu kuću u džungli. Na početku i na kraju filma gledamo operne izvedbe, ali srž „Fitzaralda” je prebacivanje broda iz jedne rijeke u drugu preko nepristupačnog planinskog ozemlja. Komplementaran „Fitzaraldu” je Coppolin film „Apokalipsa danas”. I tamo imamo mitomanskog i opsesivnog čovjeka pukovnika Kurza – Marlon Brando – veći dio filma prati plovidbu riječnim brodom, Apokalipsa ima i operu, Wagnerovu operu preko zvučnika u helikopterskom američkom napadu. Kinski kao Fitzaraldo nije odbojan, začudo, i stalno nosi bijelo odijelo. „Cobra Verde” iz 1987. godine je posljednji Herzogov film s Kinskim. Cobra Verde je nadimak Francisa Manoela, drumskog razbojnika i trgovca robljem. Odjeven u zelenu halju s puškom u ruci, bosonog, duga kosa, Kinski izgleda kao naoružani pustinjski prorok. Sve je u ovom filmu dobro za vidjeti. Kotrljanje prazne bačve, svinja prolazi popločenim trgom, užurban sprovod, Kinski stoji u moru… Razgovor dječaka teško pokretnog, vlasnika Bara Restaurantea s Kinskim nema nikakvu verbalnu privlačnost, kod Herzoga dijalozi su beznačajni, ali je moćan zbog glumačkih gesti i ozračja. U „Staklenom srcu” dvojica sporednih likova u krčmi piju pivo. Jedan od njih kao da je izniknuo iz horror-fantastike H. P. Lovercrafta. Iskrivljenih usnica, upalih obraza s ogromnim nosom crte lica mu iščeznule u koščatosti, on priziva neku apsolutnu neljudsdkost i svemirsku jezovitost.
Na kraju filma „I patuljci počinju mali” patuljci nose veliki križ na kojem je razapet majmun. Toliko o Herzogovom poimanju i prihvaćanju kršćanske religije. U filmovima on svakako nije religiozan. Jedino što možemo zapaziti je bezbožni misticizam. Za Herzoga dovoljno. U njegovim filmovima nema ljubanivh zapleta jer nema ljubavi. Nema erotike. Žena je deerotizirana. U filmovima „Fitzaraldo” i „Nosferatu” glume lijepe glumice Claudia Cardinale i Isabela Adjani. Cardinale nosi produljeno donje rublje, a Adjani je u licu sablasno blijeda. Kod Herzoga ljudi nemaju obična zanimanja i nikada ne govore o politici, nogometu i otplati kredita. U filmu „Dangerous game” Abela Ferrare središnji lik je filmski redatelj Eddie Israel – Harvey Keitel – i on podmuklo i sadistički manipulira s glumcima. U jednom prizoru na TV ekranu gleda razgovor s Wernerom Herzogom. Što to znači? Je li Herzog doista tiranski redatelj? U filmovima on nam je podario filozofske meditacije, mitski i magijski sazdane neponovljive svjetove i istančani naturalizam: Priroda je veličanstvena, nedokučiva i pogubna. Herzog je izvanredan, ali povremeno i u malim količinama.
Istaknuta fotografija: prizor iz filma „Fatamorgana” Wernera Herzoga
#Aldo Paquola #I patuljci počinju mali #Klaus Kinski #Tajna Kaspara Hausera #Werner Herzog
