Prošlog je vikenda u riječkom MMSU-u održan jesenski ciklus manifestacije plesnog filma Kinogibanja (https://artkvart.hr/jesen-ponovno-donosi-kinogibanja-ciklus-veceri-plesnog-filma/). Posebno smo zamijetili film 2020: U potrazi za Optimizmom i ostalim nemanima, autorice Dore Kokolj. Kratkim pregledom programa, utvrđujemo da je Dora Kokolj plesačica i koreografkinja s diplomom Plesne akademije u Skopju, te MA diplome pedagoginje i povjesničarke umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Uz suradnju s mnogobrojnim samostalnim autorima s nezavisne scene, sudjeluje i u plesnim, izvedbenim i eksperimentalno-hibridnim projektima suradnji s Bacačima sjenki, plesnim ansamblom Liberdance, ekscenom, Zagrebačkim plesnim centrom te Dance Company &M. Autorica je aktivna i u projektu Counting Sheep, tehnološkog cabarea za mlade, te u projektu Sve što jedna država želi, u suradnji s Fabeom Beaurelom Bambijem i Aupeurom Foundouom iz Konga.
Vrlo ste svestrana osoba, mnogih interesa i talenata. Kako ste izabrali ples i gdje Vas je ples odveo/doveo?
Hvala. /Smijeh/. Ne mislim da sam išta više ili manje svestrana od svojih kolega. Ne govorim to da bih ispala skromna, nego je to jednostavno život izvođača na Hrvatskoj nezavisnoj sceni. Moraš se moći prilagoditi i snaći unutar hrpe svakakvih situacija. Da, ima razne interese i zapravo ne bih rekla da sam izabrala ples. Rekla bi da je ples bio moj prvotni smjer koji se onda razgranao u ostale vrste izvedbe, kako to obično biva i s godina i s freelanceom. Ples kao ples me zapravo doveo do akademije u Skopju. Nakon povratka s nje nekako je ostalo krenulo. Interes za plesom je prerastao u interes za pokretom pa interes za scenom i što se sve i kako na nju može staviti i na „kraju“ interes za samu izvedbu. Takvo istraživanje izvedbe i raznih metoda stvaranja rada me i danas drži. Tako da je možda to odgovor na ovo dosta kompleksno pitanje koje se može na razne načine interpretirati.
Kako dolazite do ideja? Što Vas inspirira? Imate li određene teme koje Vas posebno privlače? 2020: U potrazi za Optimizmom i ostalim nemanima je poslastica koja se može raspakiravati na nebrojeno mnogo nivoa i iz različitih perspektiva…
Uh. Pa ovako nekako: ideja, prvotna, ta neka prva iskra, sjeme, /smijeh/, dođe neplanirano, samo sijevne. S tim da svašta sijevne ali ne razvije se iz svega rad /smijeh/. Onda s vremenom dođe ostalo. Malo po malo, kod mene dosta sporo, lijepe se dodatne ideje i razjašnjenja na onu prvotnu. Tako se polako stvara jasnija slika onoga što bih htjela. Kada se dovoljno tih razjašnjenja i ideja zalijepi jedna za drugu, krenem svjesno i namjerno razmišljati i istraživati što i kako bi se zaista moglo uprizoriti. Tada tek donosim neke prve odluke. S time da ništa nije upisano u kamenu i sve je moguće i sklono promijeni.
Imam teme koje me privlače, ali i one se s vremenom mijenjaju. Samo je jedna nekako uvijek prisutna – tema/ideja greške. Davno mi je jedan kolega u razgovoru istaknuo da je nekakvo meta istraživanje mojih radova greška. I eto, tako je i ostalo. To ne znači da je svaki rad točno i isključivo o tome, ali ja nekako uvijek nađem neki put k njima (greškama).
Vaš film najfilmskiji je film ovogodišnjih Kinogibanja. Ples, glazba i slika integrirani su u skladan, suptilan, slojevit i vrlo taktilan izričaj. Zašto film?
Ovdje imam jako jednostavan odgovor – jer je praktičan.
Iako ste i sami vrlo kompetentni na više područja, vrlo je jasno je da je film rezultat ravnopravne i kvalitetne suradnje. Kako ste okupili suradnike i kako je tekla suradnja u godini korone? Za mnoge je to bio vrlo inspirirajući i produktivan period… Kao ekipa, kako ste zadovoljni procesom i rezultatom?
Suradnici su se sastojali od prijatelja i poznanika, s obzirom na to da film nije dobio nikakvu financijsku potporu, morala sam se snaći jer ideja je htjela van. Tako da sam nagovorila prijatelja koji ima opremu i čijem oku vjerujem da bude snimatelj i direktor fotografije Marko Dalić. Dugo se i dobro poznajemo pa nije trebalo previše objašnjavati što u tom aspektu rada želim, brzo smo se skužili. Mia Štark je također prijateljica i iznimno cijenim njen rad, slična je izgledom, što sam htjela, tako da i tu nije bilo puno dileme i muke oko odabira. Pokret nije kompleksan pa je i taj dio bio vrlo jednostavan i brz. Ilustraciju je radila također dugogodišnja prijateljica Dora Stipaničić ili umjetnički Orla Bird. Jedino je muzika zapravo dodana naknadno i radio ju je Mijin prijatelj Luka Toman, kojeg ja tada nisam poznavala. I to je bilo to od ekipe!
Teško mi je govoriti u ime ekipe /smijeh/, ali evo znam par neugodnih detalja. Znam da je Dori bilo hladno dok je crtala ilustraciju na zidu u ožujku u stanu koji nije imao grijanje nakon zagrebačkog potresa. Uz hladnoću, znam da je Miji bilo manje drago miješati ulje za tijelo i zemlju ta tri dana snimanja /smijeh/.
Svejedno, nekako sve u svemu mislim da smo kao ekipa zadovoljni i ponosni time što smo napravili, znam da ja jesam.
Što sam sigurnija u sebe i što jasnije znam što me zanima i koji načini to mi je draže biti u autorskoj ulozi i onda ispreplitati razne medije i vrste izvedbe. Veseli me ta sloboda, mogućnost izražavanja iste il bar slične stvari na razne načine i pristupanje temama iz raznih kuteva.
Dora Kokolj
Koliko je koreografija u filmu improvizirana? Jeste li na setu radili uz glazbu iz filma ili je glazba skladana naknadno, uz montažu? Uopće, što biste rekli o iskustvu filma?
Mislim da je jasno vidljivo koji dijelovi su točno postavljeni korak po korak. Ostalo je koreografirano kroz postavljenje jasnog zadatka na čije se rješenje dolazi improvizacijom, dakle svaki puta na neki novi način; pokret kamere je također dobiven na taj način.
/Smijeh/. Ne, na setu smo slušali TBF i Mia me nakon nekog vremena zbog toga htjela ubiti. Glazba za film je rađena naknadno, kada je i montaža bila gotova. Luka je, slično kao i Marko za kameru, dobio objašnjenje zadatka i ideja iza pokreta i na temelju toga odgovorio svojim kreativnim rješenjem.
Za film bih rekla prvo i osnovno da je na kraju, kad je sve gotovo, jako praktičan, oslobađajuć i jednostavan – postprodukcijski.
Za snimanje je s jedne strane zastrašujuć jer je za razliku od izvedbenih umjetnosti i žive izvedbe, vječan. Što se snimi to se ima. Tako da je u tom pogledu i malo ograničavajuć. Kada ideš u montažu imaš ono što si snimio i to je to. Ako nema dodatne tri sekunde nekog kadra, koliko god ti htio da ih bude, njih i dalje nema. Možda je bolje reći da je malo krut. S time da ovo sve uzmite s rezervom jer ipak sam se ja prvi put upustila u takvu avanturu i iskustvo mi je ograničeno pa time i baratanje medijem. U svakom slučaju iziskuje jako puno pripreme.
Radite kao koreografkinja, izvođačica, a sada i redateljica, kako se nosite s izazovom balansiranja različitih umjetničkih uloga? Što vas raduje u tom procesu?
Iskreno, nekako što sam starija veći mi je gušt igrati se s tim ulogama i miješati ih. Što sam sigurnija u sebe i što jasnije znam što me zanima i koji načini to mi je draže biti u autorskoj ulozi i onda ispreplitati razne medije i vrste izvedbe. Veseli me ta sloboda, mogućnost izražavanja iste il bar slične stvari na razne načine i pristupanje temama iz raznih kuteva.
Čime se sada bavite i čemu novome se imamo nadati?
Ne znam što će biti sljedeće, stvara se neka nova ideja, ali kao što sam rekla, kod mene to ide sporo. Svakako želim nastaviti u smjeru igranja s dijelovima i načinima izvedbe. Namjerno u ovim rečenicama koristim pojam igranje jer zaista vjerujem da to radim i ne volim previše ozbiljno shvaćati svoj rad. Svakako mu se trudim profesionalno pristupiti, ali rezultat volim kada je veseo, zabavan i opušten, zato igranje. Volim kad me umjetnost zabavi, nasmije, volim kad je dobro promišljena i onda ima taj osjećaj lakoće i slobode, to cijenim najviše. Tako da se trudim takve radove i stvarati.
Fotografije: 2020: U potrazi za Optimizmom i ostalim nemanima
#2020: U potrazi za Optimizmom i ostalim nemanima #Dora Kokolj #Kinogibanja #Mia Štark #Plesni film
