Branko Žak Valenta je poznato ime svim ljubiteljima plesne umjetnosti na našem području, baš kao i umjetnička organizacija „Trafik“ koju je osnovao s nekolicinom riječkih kolega daleke 1998. godine. Plesna skupina ostavila je značajan trag u gradu čija nezavisna scena pomalo iščezava.
S umjetnikom Valentom mogli bismo dugo razgovarati o njegovim trenutačnim projektima i aktivnostima kao i dugogodišnjem umjetničkom radu na hrvatskoj plesnoj i kazališnoj sceni, no ovoga smo se puta usredotočili na aktualne projekte koji su nastali tijekom studija u Švedskoj na fakultetu „Stockholm University of Arts“ gdje je Valenta nedavno diplomirao i stekao magisterij koreografije.
Što Vas je navelo da se prijavite na novi studijski program?
Ja sam se u pandemijskoj fazi zatekao u Zagrebu vodeći program za izvedbene umjetnosti „PAP“ (Performing Arts program) u Muzeju moderne umjetnosti. Tamo smo pomalo pionirski kolega dramski umjetnik Vili Matula i ja na vrlo inkluzivan način otvorili vrata muzeja izvedbenim umjetnostima. „PAP“ program je u periodu od 2014. do 2022. okupio brojne umjetnike kako iz izvedbenih, tako i iz drugih umjetničkih praksi. Program je ljubiteljima izvedbene umjetnosti kroz kontinuirani rad kroz radionice i izvedbenu platformu „PAP“-ova tijela omogućio rad na sebi, umrežavanje i prezentaciju svojih praksi. Nakon pandemijskog perioda osjetio sam potrebu za promjenom i izlaskom iz poznatog načina rada te sam odlučio izaći na audiciju za ranije spomenuti „MA Choreography“ (ranije svjetski poznat i kao DOCH-a). Jedan od važnih razloga da se upustim u tu avanturu u zrelim godinama je i taj što program mentorski vodi Jennifer Lacey, američka koreografkinja i izvedbena umjetnica koja je i značajno utjecala na njegov kurikulum, a koji je fokusiran na koreografiju kao prošireni medij što me kao umjetnika osobito zanima.
Možete li nam približiti taj pojam proširene koreografske prakse?
Većina mastera u području plesa i izvedbenih umjetnosti u Europi ima istraživački karakter. Koreografski master u Stockholmu vrlo je moderan i zbog toga vrlo tražen jer propitkuje medij koreografije kao alat izvan poznatih modela. Također propitkuje nove načine i formate koreografiranja što uključuje izučavanje novih teorijskih, metodoloških i filozofskih pristupa plesnoj i izvedbenoj umjetnosti. Program uključuje praćenje i poznavanje političkih i socijalnih promjena u svijetu koja uključuju problematike kao što su globalizacija, klimatske promjene, migracije, rodne politike, etnički i rasni sukobi… Ukratko, uključuje svu problematiku i kompleksnost vremena u kom živimo.
Master proučava i mogućnost medija koreografije koji nije nužno vezan za ples i plesača. To je dio koji je svima koji nisu upućeni malo problematičan jer većina ljudi pri spomenu koreografije pomisli na ples i plesače, no zapravo je koreografija puno širi medij u kojem su ples i plesač dio šireg konteksta. U pandemiji smo se susreli s time da se ples preselio u virtualni prostor čime se proširio način koreografiranja. Naime, taj proces u živoj izvedbi nije isti kao onaj u virtualnom prostoru, koreografija ima neke svoje druge zahtjevnosti. Zanimljivo je da je pandemija proizvela zanimljiv fenomen virtualnog koreografiranja kao i kreiranje nove publike koja prati plesnu umjetnost putem digitalnih platformi. Stručnjaci ističu da nikada u povijesti ples nije imao veći auditorij pa je tako rad pojedinih koreografa u samo tjedan dana ima nekoliko stotina tisuća online pregleda. Osobno mi je to vrlo zanimljivo, ali sam ipak skloniji drukčijem pristupu, stoga je moja praksa poznata po radovima koji se često referiraju na osamdesete godine u idejnom, glazbenom, estetskom i narativnom smislu. Meni je taj period nekako najintrigantniji i najbliskiji pa se stalno negdje referiram na punk estetiku, anarhizam i feminističku ideologiju. Mentorica Lacey me na ulaznom intervjuu upitala koliko još više mogu biti punk. Odgovorio sam; koliko god više mogu! Uvijek vjerujem da određene vrijednosti nemaju vremensko ograničenje i limite.
Je li konzumiranje umjetnosti, preciznije, plesa drugačije u bogatim državama?
Nažalost, je. Uspoređujući svježe iskustvo sudjelovanja u stockholmskoj plesnoj s nezavisnom scenom u Rijeci i Zagrebu u kojem sam nedavno izveo i svoju diplomsku predstavu „Chez Michou“ (The Mystery of Blue), mogao sam jasno vidjeti koliko su uvjeti rada i pristup značajno različiti. Mislim da nije stvar novca, jer u plesu novca nikada nije ni bilo, a nema ga ni na zapadu onoliko koliko mi mislimo. Čak bih rekao da je kod nas situacija i bolja nego u nekim drugim članicama EU-a. Osjeća se da je pandemija ostavila trag u vrlo slabo popunjenim gledalištima pa je pravo pitanje kako poboljšati uvjete rada i vratiti i uopće razviti novu publiku za ples. Osim pandemije, Hrvatska ima značajan odljev mladog stanovništva što također utječe na gledališta, osobito ona koja nisu sufinancirana od države za predstave nezavisne scene koja je uvijek najmanje financirana i samim time najkrhkija. Rijeka je izgubila veliki broj stanovnika i to se itekako osjeti i na izvedbama.
Jeste li uspjeli u Vašoj namjeri da diplomski rad “Chez Michou (The Mystery of Blue)” bude punkerski koliko može biti?
Naravno, jako sam zadovoljan premijerom u Zagrebu. Rad prikazan u Stockholmu originalno je izveden u sklopu mini festivala „Makor Mixa XXL Deluxe – The beginning of Everything Else“ gdje smo nas osmero koji smo bili zajedno u klasi prikazali sve naše radove u legendarnom kazalištu „Modern Dansteatern“. Ja sam se ambiciozno bacio u projekt koji je tematski vrlo slojevit i kompleksan. U Stockholmu sam morao raditi brzo i efikasno s malim budžetom na raspolaganju. Cijela moja autorska ekipa hrabro je ušla u projekt i već smo tamo napravili poprilično dobar materijal. Nakon ljeta kad sam pogledao sve te snimke, bilo mi je jasno gdje još treba dorada. I ta se dorada dogodila na jesen u Rijeci i preko „Zoom“-a, rezultat je bio taj da sam nakon izvedbe u Zagrebu osjetio da je to onako kako treba biti. Nakon premijere, mirne duše sam otišao u Rijeku potpuno sretan znajući da je to taj rad. Što se samog rada tiče, on je naravno neki nastavak nečega što je moja praksa. Riječani i svi oni koji prate moj osobni rad znaju da se uvijek u svojim radovima povezujem s mojim umjetničkim precima na čije se radove biografije, estetiku, misli, tekstove i živote nadovezujem. Referentnost nije nužno vezana isključivo za izvedbene umjetnosti već tu ima i medijacije vizualnih, književnih, filmskih i drugih umjetničkih radova. Nema pravila.
Diplomski rad “Chez Michou“ (The Mystery of Blue) je konglomerat referenci koje su okupljene pod kapu legendarnog gospodina Michoua, vlasnika pariškog kluba koji je otvoren u pedesetim godinama prošlog stoljeća. Michou je istovremeno bio vlasnik cabarea, performer, drag izvođač i pjevač s nekoliko snimljenih albuma kabaretske glazbe. Klub se nalazio vrata do „Moulin Rouge“-a i bio je nezaobilazno mjesto gdje su svraćali slavni gosti, političari, filmske i glazbene zvijezde, filozofi, umjetnici, boemi, prostitutke i neobični marginalci pariškog noćnog života. Gospodin Michou je bio vrlo profinjena i sofisticirana osoba koja je imala fetiš na plavu boju. Bio je naravno simbol nekog queer vremena. Ustvari, cijelo to posezanje za formom cabareta meni je bilo užasno zanimljivo jer jako volim to vrijeme i njegove aktere, a zanimljivo mi je bilo kao nekome tko se susreće s današnjom akademskom queer teorijom – koja danas doživljava procvat u akademskom i kulturnom miljeu – prikazati početke queer scene koji su se bitno razlikovali od današnje djelujući u subverzivnim prostorima cabaret klubova na rubu zakona i sigurnosti. Meni je bilo jako zanimljivo pokazati taj svijet starog i novog queera.
U predstavi, gospodin Michou u svom plavom odijelu promatra današnji svijet koji je postao vrlo kompleksan. Promatra vrijeme koje je prekrcano informacijama. Ponekad se namjerno spušta i izvodi neki stari broj koji se u predstavi izvode na cabaretski način. U predstavi igraju hrvatski kolege Toni Flego i Eleonora Magdalena Vrdoljak, gošće iz Istanbula; Ekin Tunceli te Njemačke; Hannah Krebs. Ja osobno igram gospodina Michoua dok njih četvero igraju jedan vrlo kompleksno slojevit svijet u kojem se teško orijentirati. Naslanjam se na nekoliko meni jako inspirativnih tekstova i knjiga, poput iranske spisateljice Sare Ahmed, feministkinje i queer teoretičarke koja u jednom od svojih tekstova na jako poetičan način govori o dezorijentaciji kao načinu postojanja što u predstavi koristim kao motor izvedbe. Na neki način, ja u predstavi pozivam publiku da nakratko pristane na dezorijentaciju. Overload (prezasićenost) informacijama je referenca koji su prepoznali mnogi koji su pogledali predstavu. To je nešto što se prirodno nameće u vremenu u kojem je protok informacija nevjerojatno brz. Jednim djelom se predstava također naslanja na Davida Lyncha i njegov način promišljanja i rada na scenariju. Pogotovo na njegov film „Mulholland drive“ u kojem ja kao gledatelj bez problema pristajem na naraciju za koju ponekad uopće ne znam kuda vodi. Lynch umjesto klasičnog kraja ostavlja hrpu misterija što je i meni važno u radu. U predstavi, kao i u filmu, pojavljuju se Michouovski plavi ključ i kutija, a ja se pitam otvara li plavi ključ misterij života i ako da, gdje je from (odakle) i gdje su vrata za ulaz u misterij. Nažalost, baš ove godine je „Cabaret Michou“ u Parizu zatvorio svoja vrata.
Kada ćemo moći pogledati predstavu u Rijeci?
Iskreno se nadam da ćemo na natječaju za javne potrebe u kulturi u 2025. godini uspjeti dobiti dovoljno novca i da će predstava moći doći u Rijeku. Predstava je premijerno izvedena u Zagrebu jer su grad Zagreb i Ministarstvo kulture financirali izvedbu, i moram primijetiti da je Zagreb ipak centar plesne umjetnosti u Hrvatskoj. Grad Rijeka je financirao druga dva naša projekta, „Magdalena, Magdalena“ i „Drago mi je, Dragojla“ koja smo izveli u Rijeci u ovoj godini. Nadamo se da ćemo uspjeti dobiti financijska sredstava s obzirom na međunarodni karakter projekta kao i broj izvođača koji nije velik u usporedbi s institucijama kao što su baleti narodnih kazališta. No, uz vrlo smanjena sredstva za nezavisnu scenu predstava je ipak financijski zahtjevna. Držite nam palčeve za Rijeku.
Nakon brojnih europskih gradova, vratili ste se u Rijeku, u grad koji naočigled propada kao i cijela država. A u takvim situacijama, umjetnost je prva na udaru. Namjeravate li se zadržati u Rijeci?
Ja sam rođen u Rijeci i većinu svog života sam živio tu, odradio sam popriličan broj projekata i predstava u ovom gradu, i na nezavisnoj sceni i u institucijama dok sam zadržao neku vrstu neovisnosti. Gotovo trideset godina sam u statusu slobodnog umjetnika. I kao građaninu i kao nekome tko se bavi nekim poslom koji je na kraju javan jer ga izvodim pred ljudima, čini mi se da je grad na nekom čudnom mjestu. Jako je ispražnjen, vrše se brojni infrastrukturalni projekti, ali pitam se za koga. Plaši me to što je nestao Odjel za kulturu, ne zbog mene jer ja nisam na početku karijere, ali me plaši što će mladi kolege, što će scena, tko će se brinuti za njih. Umjesto da smo nakon projekta „EPK“ postali veći i jači dogodilo se potpuno obrnuto, a institucionalna umjetnost se na neki način bavi sama sobom s vrlo malim odazivom građana koji bi joj trebali biti prvotno u fokusu jer ih oni plaćaju. Svi su i u Stockholmu htjeli znati hoću li ostati u Stockholmu nakon diplome. Zadnjih dvadeset godina, ma i duže, moja adresa je u Rijeci. Moj stančić, moje knjige, odjeća i sve što imam je tu. I naravno „Trafik“, riječka plesna skupina koju vodim. Bez obzira na boravke i putovanja u inozemstvo, uspio sam sa svim svojim radovima biti prisutan i u Rijeci i Zagrebu, i to mi je jako važno. Ovo je moj grad i milje gdje me ljudi i publika najbolje razumiju, znaju moj jezik. Ali, za mene je jako važno biti prisutan i na međunarodnoj sceni. Genijalno mi je da zadnjih deset, petnaest godina bez problema mogu odraditi nešto u Švedskoj i već u istom danu biti natrag na probi u Zagrebu ili Rijeci. Rad više ne mora biti na jednom mjestu. Dio probi za „Michou“-a odvijao se na Zoom-u. Mjesto više ne uvjetuje umjetnika da bude prisutan bilo gdje, ja sam svugdje gdje se može raditi, gdje ima uvjeta i gdje se rad podržava i ima interesa za razvoj i istraživanje. Rekao bih da sam adresom, porijeklom i identitetom iz ovog dijela svijeta, pravo socijalističko radničko dijete, queer identiteta s riječkom Kamovljevom aurom.
Vaša biografija pomalo podsjeća na film Billy Elliot.
Niste daleko od istine, plešem od svoje pete godine. Veseli me što točno znam da će riječka publika razumjeti svaku moju referencu i emociju kada pogledaju predstavu u Rijeci. Ipak sam u duhu Riječanin.
