Zdravka Odorčića, uz Željka Buklijaša, voditelja najstarije pjesničke tribine u Hrvatskoj Jutro poezije koja se neprestano održava od 1964. godine, pamtim kao dobrog duha zagrebačke pjesničke scene. Već pri prvom susretu mojim dolaskom u Zagreb i sudjelovanjem na Jutru poezije, pored Željka Buklijaša, došetao se i on do mene noseći mi na dar svoje knjige i odmah pružio podršku i dobrodošlicu, toplu kakvu samo Slavonac može dati. Teško je nabrojati od čega je sve satkan Odorčić i čime se sve bavio pa ću reći da je on prije svega lega – lišen ega i uvijek spreman pomoći i podržati. Riječ je o čovjeku koji čvrsto vjeruje da za sve nas ima mjesta. On je hrvatski književnik, dramski pisac, redatelj, romanopisac i pjesnik. Osnivač je Udruge za promicanje kulture Kultura snova iz Zagreba te brojnih pjesničkih festivala. Baš se je proteklog vikenda odvio još jedan u nizu pjesnički festival „Sarajevo na dlanu“ što je ujedno bio i povod za razgovor.
Bez obzira na to što dugo živiš u Zagrebu nije te napustio tvoj topli slavonski naglasak pa za početak da te pitam – lega, kako si?
O, hvala lipa legice. Dobro sam. Volim čuti taj prepoznatljivi osječki sleng.
Pamtim te kao dobrog duha zagrebačke pjesničke scene. Zagrebačke pjesničke večeri donedavno su se održavale svaki tjedan i to 15 godina. Možeš li opisati kako je scena izgledala na početku i što se sve događalo i mijenjalo u tih 15 godina?
Dolaskom u Zagreb nekim čudom sam iz kazališnog svijeta zakoračio u pjesnički. Nisam osobno imao nekih posebnih ambicija, ali sam želio pomoći pjesnicima da se okupe, druže, razmjenjuju iskustva i stvaraju.
Osnivanjem Kulture snova krenuo sam sa Zagrebačkim večerima poezije koristeći svoje iskustvo iz kazališta kao i prijatelje glumce od Gorana Grgića, Duška Valentića, Zdenka Jelčića, Mie Begović i drugi, a koji su često bili gosti na tim večerima poezije uz ostale pjesnike. Tako se moglo čuti dobro govorenje pjesme i oni su se trudili da i oni svoju pjesmi iznesu kako bi ostavili što bolji dojam na publiku. Sastajali smo se boemski po kafićima i to je trajalo sve do prije godinu dana. Puno je pjesničkih događanja u zadnje vrijeme u Zagrebu i sve se razvodnilo i pala je malo kvaliteta i draž tog boemskog druženja. Trenutačno priznajem jedino Jutro poezije koje, evo traje već 70-ak godina.
Nisam odustao smo smo uzeli predah.
Kroz tvoju udrugu Kultura snova izdano je mnogo samostalnih i zajedničkih zbirki poezije. Možeš li istaknuti neke zbirke koje su ti posebno drage i kako je došlo toga da se neke zbirke prevedu i na arapski jezik?
Prije dolaska u Zagreb radio sam kao ravnatelj jednog kulturnog centra i već tamo sam radio na izdavanju knjiga tako da mi ta djelatnost nije bila strana. Kada se skupilo dovoljno kvalitetnih pjesnika i pjesama krenuli smo u izdavanje prve zajedničke zbirke, a onda je to krenulo samo od sebe. Osim zajedničkih puno smo objavili samostalnih autora od pjesama, priča, romana, drama pa čak i slikovnica i poneku dječju knjigu.
Ukupno do danas u nakladi Kulture snova objavljeno je 383 knjige. Važno je napomenuti da Kultura snova ne prima ni od jedne državne institucije ili grada nikakvu potporu i sve što radimo radimo srcem i sami snosimo svoje troškove od knjiga do festivala i drugih programa jer to radimo iz ljubavi prema pisanoj riječi. Zato je naš moto za petnaestu godišnjicu „Ljubav nas je održala“
Što se tiče suradnje s pjesnicima iz drugih država jednostavno se dogodi. Prepoznati ste kad radite iskreno, kvalitetno i sa srcem. Vrata se sama otvaraju. Ta suradnja događa se na našim i njihovim festivalima gdje uvijek dođe do nekog zajedničkog projekta tako da su naši pjesnici prevođeni na arapski, grčki, romski i mnoge druge.
Od svih tih zbirki teško je odvojiti neku posebnu. Neobična je bila suradnja s Malezijom, Grčkom, Ciprom i Tunisom. To su bile knjige na tri jezika: engleskom, hrvatskom i grčkom odnosno arapskom, malezijskom. Grci su čak neke pjesme uglazbili i napravili spotove.
Pokretač si pjesničkih festivala More na dlanu, Split na dlanu, Slavonija na dlanu, Zagreb na dlanu, Dubrovnik na dlanu, Sarajevo na dlanu i Festival ljubavne poezije. Kako je došlo do tih festivala, koliko traju i koja je njihova posebnost?
Među prvim festivalima bio je festival ljubavne poezije Valentinovo. A onda sam te iste godine bio gost književnik na Brodu kulture koji s književnicima obilazi otoke i mjesta uz našu obalu. Palo mi je na pamet da bi mogao na tom istom brodu pozvati pjesnike i napraviti festival More na dlanu. I to se dogodilo. Bio je prvi i već međunarodni. I tako je krenulo jedno za drugim. Svaki ponaosob ima svoj poseban festivalski duh i pjesnici vole na njih dolaziti. Krajem ovog mjeseca je posljednji u nizu za ovu godinu, Sarajevo na dlanu gdje je opet posebna atmosfera duha Sarajeva i sarajevske raje koja voli ovaj festival i sudjeluju u organizaciji i provedbi festivala.
U posljednje tri godine napisao si tri knjige. O kojim je temama riječ i što te nagoni da i dalje neumorno pišeš?
E, to je ono kad misliš sve si napisao i dosta je. U osam knjiga poezije mislim da sam o poeziji sve rekao. Napisao sam deset drama i sve su izvođene. Posljednja „Mi tu samo spavamo“ prije dvije godine, ali na žalost odlaskom jednog od glavnih glumaca, Duška Valentića, predstava još čeka zamjenu za njegovu ulogu.
Prvi moj prozni izdani književni uradak bio je roman „Lega, ne kužiš!“ Potom zbirka priča. I onda se u ovim godinama dogode neke bolesti i umjesto da kukaš i cmizdriš neki dobri duh ti počne šaptati priču i ona se ubrzo pretvori u roman. Radnja tog romana događa se u Prvom svjetskom ratu kroz ljubavnu priču jednog sluge, a posvetio sam ga mome djedi koji je bio u tom ratu i pričao mi o njemu. Roman se zove „Konjušar“ u nakladi Studio moderna i krajem rujna je promocija.
Drugi roman se dogodio na istovjetan način, ali je tema današnja i govori o 13 ljubavnih umiranjima čiji su likovi međusobno povezani, a sve kroz priče o zlostavljanju, patnji, boli i ponekoj sreći, a radnja se događa u jednom danu.
Treći roman ima svoju prethodnu priču. Naime, 80-ih godina sam režirao svoj dramski tekst „Čerge“. To je priča o Romima, njihovim običajima i stradanjima. Kako imam puno prijatelja Roma željeli su taj tekst objaviti, ali na žalost tekst se izgubio. Željeli su da ga napišem po sjećanju, a ja sam rekao da je to nemoguće, da bi prije napisao roman. I nagovorili me da napišem roman. I napisao sam ga i njima je dobar i možda ga sljedeće godine objave.
Osim što si književnik i pjesnik poznat si i po tome što si redatelj. Koje su ti najdraže tvoje predstave i koji glumci su ti posebno dragi, a da su glumili u njima? Postoji li neka anegdota koju pamtiš?
Bilo je puno toga lijepog u tim predstavama. U predstavi „Čerga“ igralo je preko 40 statista – naturščika. Predstava se igrala na otvorenom. Znalo je predstavu gledati i do 700 ljudi.
To je bila prva uloga Gorana Grgića, danas prvaka Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Predstava „Kod Julke“ odigrana je sigurno više od 300 puta i prihod je išao Udovicama domovinskog rata.
Kultna predstava, tako kažu, „Paukova mreža“ igrana u studentskom centru u Osijeku uvijek je bila puna i bez pozivanja i plakata. I ja sam igrao u njoj. Sjećam se kako je glumica koja je za potrebe predstave igrala naga, odbila snimati za TV ako se i njezin partner u predstavi ne skine samo za tu priliku. Snimili smo tu scenu za TV. Dečki su izrezali golog dečka. Taj dečko bio sam ja.
Kako ocjenjuješ hrvatsku pjesničku scenu?
Hvala na ovom pitanju… hahah… ali je jako teško pitanje. Zahvaljujući društvenim mrežama lak je pristup ljudima koji pišu, a kako objavljuju i na stranici Kulture nova uistinu imam širok uvid u pisanje poezije. Ona je danas na neki način psihoterapija što se ovih pjesnika tiče, ali među njima ima nevjerojatnih talenata koji zasjenjuju i ove danas poznate hrvatske pisce, ali nisu dobili šansu.
Drugi pjesnici svoj put traže kroz velike izdavačke kuće, pa ako imaju sreće objave ih i medijski podupiru.
Općenito mislim da je puno pjesama, a malo poezije.
Tko su ti najdraži preminuli i živući pjesnici i pjesnikinje?
A naravno stara garda od Ujevića do Matoša. A živih ima puno. Moji nadraži nisu po novinama i TV. Oni su samozatajni, dobri su pjesnici i zaslužuju puno više izdavačke i medijske pažnje od Ivanke Blažević Kiš, Maje Heršak, Lili Koci, Luke Premera, Ljiljane Zovko, Gorana Matića, Sanele Hodžić, Luke Boškovića i ima ih još.
Ima ih nekoliko koji su i medijski poznati, ali njih bi ovaj put preskočio.
Tijekom Domovinskog rata organizirao si više od 200 raznih kulturnih i kazališnih aktivnosti čiji je novac odlazio ponajviše u humanitarne svrhe. Koliko je bilo zahtjevno kulturno djelovati tijekom ratnog vremena?
Onda je bilo lako. Nije se razmišljalo. U nama je vrištao inat i ponos. Kad se danas sjetim – nismo bili normalni. Znali smo igrati predstavu pod uzbunom. Publika sjedi. Gleda. Odigraš do kraja pa što bude. Sjećam se Marije Kohn. Nazove me s recepcije i pita: „Koliko to traje uzbuna!?“ Ja joj odgovorim: „Ne prestaje. Stalno je uzbuna.“ „Aha“, kaže i za sat se nađemo na probi i radimo kao da nije bila u skloništu pod granatama. Ali je bio gušt. Enes Kišević govori poeziju u vrtu hotela… Vrt pun publike… Fabijan Šovagović mi se jada kako je prolazio pored moje kuće, ali je bila uzbuna, a ovi što snimaju njegov dokumentarac se uplašili i jure izvan Osijeka gdje ne gruvaju granate, kako smo mi to nazivali. Ali kad znaš da radiš za dobro nije se razmišljalo. Puno kasnije, kad smo prepričavali te zgode i susrete, shvatili smo koliko nam je svima glava bila u torbi.
Primio si brojne nagrade. Koja ti je najdraža i zašto?
Nagrade su kapital rada. Možda mi je najdraža Povelja za rad u ratnim uvjetima koju je dobilo kazalište čiji sam cijeli rat bio umjetnički voditelj. Povelju je dodijelila Hrvatska radio televizija i Društvo dramskih umjetnika.
I za kraj, znam da je teško, ali za naše čitateljstvo izaberi svoju najdražu pjesmu.
Evo jedne između nekoliko najdražih.
TI NISI KAO ONA ti ne možeš sa mnom boemom mojim iskustvom i bogatstvom uma ruku pod ruku ti si dama i ne priliči da hodaš sa mnom zamotana u skupe skute ti ne možeš sa mnom pješice zagrljena mojim rukama iskustva jer gostionice su dom pjesnika tu na Gornjem gradu uzbrdice su i kamene kockice teško je hodati s potpeticama zrak koji cijepaju pjesme pjesnika pun je dima i zagušljiv je a ti imaš tako nježna pluća usne su ti tako meke a moji poljupci tako usnama hrapavi ti ne razumiješ što mi pjevamo jer boli i patnje duše može pjevati samo boemska simfonija ludih pjesnika ti čuješ samo zvuk mog glasa a ne plač moje duše poete za onom koja je čula ljubav u mojim pjesmama koja je otišla bosa u ljetnom plavom haljetku jer ju je emocija ustrijelila pucanjem stvarnosti u čelo iluzija tebe ne mogu tako ubiti ali te ni ne mogu kao nju dušom voljeti
Zdravko Odorčić je rođen u Osijeku, a radi i živi u Zagrebu. U Osijeku završava osnovnu školu, srednju i Pedagoški fakultet. Kao nastavnik 15 godina je radio s djecom s posebnim potrebama u Osijeku ali istodobno i u kulturi, da bi se krajem 1990-ih ipak odlučio za rad samo u kulturi te kao kulturni djelatnik pokretao i provodio raznovrsne umjetničke projekte. Urednik je više od 120 književnih izdanja. Osnivač je KULTure sNOVA u Zagebu i Radio snova. Pisati drame počeo je već u srednjoj školi gdje je svojim igrokazima i recitalima uveo nešto novo i drugačije od ondašnjih tz. akademija što su s oduševljenjem prihvatili učenici ali su mu i profesori dali u tome podršku. Već u drugom razredu srednje škole napisao je monodramu Čovjek, pas i mačka te u suradnji s ondašnjom MZ Retfala postavlja na scenu. Kao student pokušava izdati svoj roman u vlastitom izdanju na što su novine oštro osudile, osobito srbijanska izdanja te su mu profesori s Katedre hrvatskog jezika savjetovali da piše pod pseudonimom dok se ne slegne prašina jer mu je prijetilo i izbacivanje s fakulteta. Od tada piše pod pseudonimom Saša Z. Odorčić sve do 90-tih godina. Otvaranjem Studentskog centra u Osijeku i pri njemu osnivanjem Centra mladih postaje kazališni urednik te vodi profesionalnu scenu ali u isto vrijeme pri istom centru vodi i KAMO – kazališni atelje mladih Osijek. U tom razdoblju piše nekoliko drama koje se izvode u Centru mladih od Sodome i Gomore, Čerge do kultne predstave 80-tih Paukova mreža koja je punila dvorane u Osijeku ali i u cijeloj Slavoniji. Organizira kazališne radionice u kojima su kao predavači bili poznati glumci od Fabijana Šovagovića, Franje Majetića do Željka Vukmirice. Tih godina suosnivač je s još četvoricom kolega Osječkog ljeta mladih gdje kao kazališni urednik dovodi na gostovanje najbolja kazališna ostvarenja iz regije. Neslaganjem s politikom vođenja kulturnih programa napušta mjesto kazališnog urednika i osniva novo kazalište Satirikon, da bi krajem osamdesetih na nagovor osnivača Frano Krtića Teatra Veterana postaje umjetnički ravnatelj. Umjetničkim ravnateljem ostaje tijekom Domovinskog rata radeći predstave i gostujući po ratištima. Tijekom Domovinskog rata organizira više od 200 raznih kulturnih i kazališnih aktivnosti najviše u humanitarne svrhe od ratne ljetne manifestacije Ljeto Gospodnje 91. gdje se igraju predstave govori poezija, izložbe ratnih fotografija, amaterskih dokumentarnih filmova snimljenih na ratištu do koncerata ali i gostovanja po njemačkim katoličkim misijama s predstavom I majka Marija je majka a za fond obiteljima poginulih branitelja Zrinski Frankopan kao o za u to vrijeme tek osnovanu udrugu Žena poginulih branitelja i mnoge druge. Kao zahvalu, Teatar veterana dobiva Povelju za rad u ratnim uvjetima koju dodjeljuje Hrvatska radio televizija i Društvo dramskih umjetnika Hrvatske. Donošenjem novoga zakona o kazalištu osniva 1993. godine prvo privatno kazalište u Hrvatskoj pod nazivom Županijska kazališna scena, ali ustrojem županija mijenja ime u Privatno kazalište. Nakon pet godina uspješnog rada zbog nerazumijevanja lokalne politike i početak recesije, Privatno kazalište prestaje s radom. Osnivanjem privatnog kazališta surađuje s tada mladim kazališnim akademcima danas eminentnim glumcima od Sandre Lončarić, Nele Koczish, Hrvoje Barišić, Tatjana Bertok Zupković Krešimir Mikić do Saše Anočića.
Ustrojio je privatnu televiziju TV Osijek Plus početkom Domovinskog rata i bio njezin urednik.
Mirna reintegracija odvodi ga u Baranju u mjesto Bilje nadomak Kopačkog rita – 5 km od Osijeka. U Bilju gdje je trajala obnova uspijeva se dogovoriti s lokalnim vlastima da pokrenu rad Kulturnog centra gdje postaje ravnatelj u Hrvatsko-Mađarskom kulturnom centru. Osim obnove same zgrade centra, pokreće i kulturnu obnovu osnivanjem KUD, Galerije, te pokreće izdavanje knjiga kao i nekoliko manifestacija koje su danas već tradicionalne kao što su Međunarodni etno susreti – treća po veličini etno manifestacija u Slavoniji i Baranji.
Godine 2007. javlja se na anonimni natječaj Matice hrvatske u Osijeku, gdje mu roman Lega, ne kužiš ulazi u uži izbor te mu iste godine Matica hrvatska tiska roman koji je polučio dobre rezultate a i dan dans se traži kao štivo za čitanje. Također, mu Matica hrvatska 2010. godine tiska i knjigu od pet drama pod nazivom Pet drama, te kasnije slijede još nekoliko izdanja poezije i kratkih priča.
Kako lokalna politika 2011. godine ukida Hrvatsko-Mađarski centar, napušta Osijek i seli se u Zagreb gdje osniva Kulturu snova – udrugu za promicanje kulture. S osnutkom kreću i Zagrebačke večeri poezije kroz koje su na svojim nastupima prošle stotine pjesnika a koje se održavaju dva puta mjesečno.
Uz Kulturu snova pokreće i online radio Radio snova koji radi 24 sata, te u sklopu iste pokreće nakladničku djelatnost u kojoj je do sada izdano više od 140 naslova raznih sadržaja a najviše poezije. Pri Kulturi snova pokreće i Kazalište na dlanu te manifestaciju Poezija na dlanu pri kojoj organizira More na dlanu u Puli i Rovinju ali i Dubrovnik na dlanu u Dubrovniku, Slavonija na dlanu u Osijeku i Zagreb na dlanu u Zagrebu, te manifestaciju Valentinovo za Dan zaljubljenih kao i Svim na zemlji mir veselje u vrijeme Adventa. Bio je voditelj i urednik TV emisije Zagrebačke večeri poezije koja se prikazivala na Jabuka TV.
U Kulturi snova okuplja više od 180 službenih članova ali i simpatizere kojih ima vjerojatno još toliki broj iz raznih dijelova svijeta koji na razne načine surađuju s Kulturom snova.
Član je Društva dramskih umjetnika Hrvatske, Matice hrvatske i mnogih drugih kulturnih asocijacija i udruga. Dobitnik je mnogih priznanja.
#pjesnička scena #poezija #razgovor #Zagreb #Zdravko Odorčić
