Skup – koprodukcija Dubrovačkih ljetnih igara, Kazališta Marina Držića i HNK-a Split
Inspirirana Plautovom „Aulularijom“, komedija o ljudskim slabostima poslužila je kao predložak Jean-Baptisteu Molièreu, ali i našem Marinu Držiću, koji je napisao dramu sastavljenu od prologa i pet činova, no, nažalost, nije je uspio završiti.
Riječ je o komediji zabune koja prikazuje Skupa (Frano Mašković), škrtog oca koji je pronašao ćup zlatnika i čija je jedina briga da netko ne otkrije njegovo blago. Kćer Andrijanu dat će onome tko je bude tražio bez miraza. Takvim se pokazuje stari Zlati Kum (Milivoj Beader), koji ju je spreman uzeti bez „prćije“, na nagovor svoje sestre Dobre (Barbara Nola). Ona, međutim, ne zna da je njezin sin Kamilo (Dorian Vicić) također zaljubljen u Andrijanu (Nea Martinović).
Munuo (Marjan Nejmašić Banić), zaljubljen u sluškinju Grubu (Anđela Ramljak), dobiva zadatak otkriti kome Skup namjerava dati Andrijanu. Sluškinja Variva (Nives Ivanković) Kamilu prenosi novosti. Sluga Zlatoga Kuma Pasimaha (Bojan Beribaka) novcem koji je dobio organizira vjenčanje te prosi Grubu, koja ga odbija.
Dživo (Maro Martinović) Dobrin je prijatelj koji, za razliku od ostalih starijih likova, ne misli da će mladi samo potrošiti novac. Drijemalo (Hrvoje Sebastijan) sudjeluje u svatovskoj povorci, dok Munuo, skriven, otkriva gdje je Skup sakrio blago. Kamilov prijatelj Pjerić (Nikola Radoš) dolazi Niki (Mihovil Rismondo), Kamilovu stricu, priopćiti da je Kamilo bolestan – od ljubavi.
Susret Skupa i Kamila dovodi radnju do vrhunca: obojica traže svoje blago, a nastaje zabuna jer svaki pod blagom podrazumijeva nešto drugo.
Komedija u režiji Paola Magellija nastala je u koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara, Kazališta Marina Držića i HNK-a Split, povezujući dva najveća ljetna dramska događaja koja njeguju dramsku baštinu kroz moderan pristup djelu.
Baš kao i prije dvije godine, u Aristofanovoj „Lizistrati“, Magelli koristi Meštrovićev Kaštilac – Crikvine kao najbolju scenografiju drame, u kojoj se likovi mogu skrivati te neometano ulaziti i izlaziti. Kao i u slučaju Aristofana, glumci su morali biti u dobroj fizičkoj spremi jer se i ovoga puta mnogo trčalo i pomno pratilo tko što radi.
Dramaturginja Željka Udovičić Pleština držala se glavne okosnice djela, dok su sporedne radnje poslužile kao nadogradnja igre. Sitnim se detaljima pridonijelo humorističnosti djela, osvježilo poznatu radnju i glumcima omogućilo više slobode u kreiranju uloga – poput maske i pjene za brijanje kod Nives Ivanković ili sladoleda Zlatoga Kuma.
Svi su glumci jasno okarakterizirali svoje uloge, držeći se glavnih smjernica. Dio splitske postave humorističnost svojih likova gradi snagom glasa. Nives Ivanković tako igra svađalicu koja je jedina spremna Skupu reći istinu u lice, dok je Marjan Nejmašić Banić karakterističnim galopom više puta pretrčao čitavu pozornicu.
Barbara Nola odigrala je Dobru u punom smislu riječi – kao ženu koja za sve ima plan i zna riješiti svaki problem, ali ne vidi ono što joj se događa pred očima. Anđela Ramljak kao Gruba u ulogu je unijela mnogo sebe, a ona joj odlično pristaje: prava je „đavolica“ koja krade muška srca, ali se ne predaje lako.
Maro Martinović, kao jezični savjetnik za dubrovački govor, učinio je koliko je, očito, mogao, s time da bi mlađi dio postave morao malo više poraditi na izgovoru. Glumačke tehnike s Akademije, međutim, još su im svježe.
Frano Mašković kao Skup izvrstan je. Sve osobine svojega lika uspješno prenosi na njegov fizički izgled, pa nemir koji nosi u sebi izražava kroz tjelesnu igru. Trenutak u kojem izlazi iz crkve s lubanjom u ruci, nehajno je baca i razbija, iznimno je moćan. Na trenutak sam bila sigurna da sam vidjela Hamleta.
Kostimograf Leo Kulaš nije ponudio jedinstven kostimografski ključ za sve likove, no Grubu je bilo predivno gledati dok je podsjećala na Audrey Hepburn u filmu „Praznik u Rimu“. Scenograf Miljenko Sekulić, kako sam već navela, odlično je iskoristio lokaciju izvedbe.
Glazba Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrleta nije pristajala radnji te je više ometala praćenje nego što se uklapala u izvedbu. Videoprojekcija Ivana Marušića Klifa nadopunila je viziju Grada i olakšala poistovjećivanje s mjestom radnje, dok je ples ženskih likova preko projekcije bio zanimljiv spoj različitih umjetničkih izraza.
Asistent režije bio je Mihovil Rismondo, a inspicijentice Ivana Ljepotica i Ivana Klaić.
Bila je to zanimljiva večer na prekrasnoj lokaciji, koja nas je podsjetila zašto je Držić najveći hrvatski renesansni dramatičar kojemu se uvijek, s vremena na vrijeme, vrijedi vratiti – i kako amor ipak nije zlato.
Istaknutu fotografiju snimio Marko Ercegović
#Barbara Nola #Dorian Vicić #Dubrovačke ljetne igre #Frano Mašković #HNK Split #Kazalište Marina Držića #Maro Martinović #Milivoj Beader #Paolo Magelli #skup
