„Kućica za pse“ je predstava o traumi. Iako je rat završio – trauma ostaje živjeti. I to ne samo u generaciji koja ju je prošla, već u drugom, pa i u trećem naraštaju.
Na pozornici su članovi obitelji – majka, sinovi, otac i kćerka – po govoru se razaznaje da je jedna obitelj iz Bosne, druga iz Zagreba. A mogli bi pripadati istoj obitelji. Razbijenoj, jer sve razbijene obitelji su slične: roditelji šute, djeca postavljaju pitanja.
I obrnuto.
Pate i jedni i drugi.
U kućici za pse sakrio se šestogodišnjak dok su mu majku trojica silovali. Ona se nije opirala, željela je da sve što prije završi i molila se Bogu da ne otkriju dječaka.
Majka prevrće u svojoj svijesti kako bi danas reagirala, a dječaka muči pitanje: Zašto nije reagirao?
Majka (Anita Matić Delić) s traumom se nosi unutarnjim monologom, a dječak (Nikola Nedić) trideset godina kasnije, i dalje eksplodira na svaki pritisak.
Odnos majke i sina prepun je opreka – pri čemu je ona uvijek spremna na ljubav i razumijevanje, a sin neprestance udara o zidove – ili silne želje za odlaskom, ili potrebe za ostankom s majkom… Želje da ju zaštiti, i potrebe da ona štiti njega…
Tu je i njegov mlađi brat (Davor Tarbuk) očito traumatiziran, ne razumije zašto je atmosfera stalno napeta, ne shvaća traumatsku povezanost majke i starijeg brata. On živi u strahu, s osjećajem napuštenosti. Od sviju.
S druge strane stola je otac (Dušan Gojić) i njegova odrasla kćerka (Jelena Graovac Lučev). Svi njihovi razgovori su svedeni na opća mjesta. Ona pita: Kako si tata?
On odgovara: Dobro sam.
Povremeno se prisjećaju bezbrižnih dana kada se otac igrao sa svojom djevojčicom… A potom na površinu izbija trauma, zbog koje je otac agresivan, viče, vrijeđa svoju kćerku.
Ona zna da je u ratu silovan.
Ne razgovaraju o tome.
Pričaju o liječenju onih koji u svojim tijelima nose gelere. To su vidljive povrede. Ove njenog oca su nevidljive. Ona mu čak kaže da je imao sreću…
Otac se s traumom bori šutnjom. Izbjegava čak i temu razvoda s majkom koja se spominje samo jednom. Ali je očito to trauma i za oca, i za kćerku.
On je usamljen, čezne za prisutnošću kćerke, moli ju da ponekad dovede i svoju djevojčicu.
Njeni su posjeti ocu sve rjeđi.
I sve kraći.
Ona je most između dviju generacija – svog oca i svoje kćeri.
Vrhunac predstave je potresni monolog kojim Jelena Graovac Lučev pokazuje svu raskoš svog talenta. Od početka ona suspreže emocije, vješto prikrivajući i ljubav, i bol. Ali njena trauma u jednom trenutku naprosto – prelije čašu…
Odigrati ovako duboko emotivan monolog na metar od gledatelja, koji vide svaki pokret mišića, svaki drhtaj usne, suzu koja se skuplja u oku – može samo glumica sa širokim dijapazonom emocija.
„Kućica za pse“ je predstava oskudnog teksta. Prešućenih činjenica. U njoj nema krivaca ni optužbi, kao da su žrtve same krive za sve što im se dogodilo. S tim se bolje nose starije generacije – one bolje podnose poniženje. Mladi se pokušavaju liječiti bijesom, ali na kraju jedinu utjehu nalaze u zagrljaju. I odlasku.
Režiju potpisuje Romano Nikolić, tekst (u suradnji s glumcima) Dorotea Šušak, Mario Mažić i Romano Nikolić, glazbu je skladao Damir Šimunović, a kostime izabrala Zdravka Ivandija Kirigin.
Publika je predstavu u produkcija Udruge djelovanja u kulturi Arterarij, Zagreb ocijenila s 4.32.
Naslovnu fotografiju Nikole Nedića u predstavi Kućica za pse snimio Sanjin Kaštelan
#Jelena Graovac Lučev #Kućica za pse #Međunarodni festival malih scena #Romano Nikolić #Svjetlana Hribar #Trauma
