U petak, 7. studenog, ispred dvorane na Zametu u Rijeci umalo je došlo do incidenta – skupina maloljetnika s crnim kapuljačama okupila se kod autobusa karate reprezentacije Srbije. Karatisti i karatistice nastupali su na jednom od najvećih regionalnih karate događaja, koji tradicionalno okuplja mlade sportaše iz cijele jugoistočne Europe, uključujući Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Grčku, Rumunjsku, Tursku i druge zemlje. Predsjednik Hrvatskog karate saveza Davor Cipek potvrdio je događaj, a policija je pristigla na mjesto i spriječila incident.
Fizički i verbalni napadi i uništavanje imovine u Rijeci su u petak možda bili spriječeni, ali sama činjenica da je moralo doći do intervencije policije i brze reakcije nalaže da je incidenta – samo u drugačijem obliku – zapravo bilo. Nakon upada na Dane srpske kulture u Splitu i Zagrebu, prosvjeda Torcide, prijetećih grafita koji niču po gradovima, zabrana festivala i mnogih naizgled malih događaja, pojava crnokošuljaša pokraj autobusa reprezentacije Srbije, bila organizirana ili ne, može značiti samo jedno. Nije važno gdje – Split, Zagreb ili Rijeka – nema po defaultu tolerantnih gradova, što god bismo voljeli misliti – a da sve bude bizarnije i nelogičnije, vjerojatno nisu važni niti Srbi. Jer koliko jedan maloljetnik zaista razumije o čemu viče ispred folklornih događaja za treću životnu dob i autobusa mladih sportaša? Kome se protivi, i zašto? Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko njih zaista može objasniti zašto tamo stoji, i koja su to imena, kratice i uzvici za koje im je netko rekao da su u trendu, i da se mora, jer Hrvatska, i jer su tako drugi.
Potreba za pripadanjem, jačanje identiteta (ako je nekome sam po sebi klimav), adolescentski moment protivljenja, i manjak znanja i kvalitetnih uvjeta obrazovanja i odrastanja – i gotovo pa dobivamo formulu kako nekoga kolektivno i strastveno mrziti. Ovo potonje isto ovisi od osobe do osobe… A Srbi, oni su zapravo najlakša meta. Meta ispoljavanja primitivne i nepotrebne netolerancije i bijesa koji prestaju imati veze s poviješću i obiteljskim traumama. Na koncu, ne smeta im Milica Pavlović koja se smiješi s najavnog plakata i druge folk zvijezde, ne smetaju im trep reperi, ne smeta im ono u čemu sami sudjeluju. Da nema Dana srpske kulture, pronašlo bi se već nešto drugo što tobože ugrožava našu tradiciju. Pozdrav na Hipodromu se ovog ljeta tretirao kao “sve je prošlo bez incidenata”, kao još jedan indikator da se ustaštvo polako i sigurno tolerira, a zrnca ideje o fašizmu – koji se i kroz povijest proširio polako, hodajući po tankoj niti granice dopuštenog – klijaju u mladim glavama koje još nisu kadre razlučiti posljedice vlastitog djelovanja.
Gradonačelnica Iva Rinčić osudila je incident na Zametu i poručila da “Rijeka neće tolerirati nasilje, govor mržnje niti pokušaje narušavanja mira i zajedništva.” Također je izjavila da “od svih političkih aktera i medija očekuje da ne koriste ovakve događaje za podizanje tenzija jer time stvaraju prostor za sukobe.” Podizanje tenzija? Nažalost, tenzije su odavno tu, pitanje je samo koliko ćemo na njih žmiriti, a koliko reagirati. Uvijek postoji izbor. Možemo prosvjedovati uhićenjima, ili možemo iznijeti bijele lancune na balkon. Kao što su danas u Rijeci mladi hrvatski i srpski sportaši zajedno navijali na tribinama, ispred zastava Hrvatske i Srbije koje su istaknuli jednu uz drugu. I to je odgovor koji je vrijedan pažnje.
Veći ‘nažalost’ je taj da su gotovo sve reakcije minorne u usporedbi s time što bi zaista polučilo značajnom, dugotrajnom promjenom. Sve su ovo nužna ali privremena rješenja, mirenje savjesti, biranje da nećemo šutjeti – što ne bismo niti trebali – ali dokle god ne doživimo konkretne pomake, primjerice zamisao da nam se školski sustav promijeni na bolje, samo će nastajati nove skupine iz novih generacija koje će perpetuirati nasilje prema Drugome. Jer kao što reakcija mladih sportaša na Zametu ulijeva optimizam, tako i sve češće crne kapuljače bude jezu. A kako tome pristupiti? Pa nije floskula da na djeci sve ostaje. I kvalitetni temelji i uvjeti su sve. Ipak to uspijevamo zaboravljati, pa se na ulicama pojavljuju nekreativci koji ne razlikuju mišljenje od znanja i koji jednog dana odluče stati ispred autobusa srpske registracije u pustoj želji da pokažu svoju grubost, nadmoć i pripadnost čoporu. Ili, jednako grozna varijanta, netko ih tamo šalje.
Šutnja nije rješenje. Nije niti nasilje, Hamurabijevi su principi ipak s razlogom zastarjeli. Na individualnoj razini, alternativa je biti strpljiv, posvećen dalje svojem komadiću svemira i činiti ga boljim, osjećati, reagirati, stvarati. Ali hoće li se u međuvremenu svijet oko nas toliko promijeniti i zacrniti, uza sve drugo što mu prijeti, da ga više ne prepoznajemo? “There will be no Shire, Pippin“. Zasad smo ipak i dalje u jednoj maloj Rijeci koja, iako se diči svojom tolerancijom, zajedno s ostatkom zemlje zapada u nelagodni sumrak. Ali dokle god ima djece koja nakon onakvog događaja u petak odluče zajedno navijati na tribinama, ima i nade.
Istaknuta fotografija: Hrvatski karate savez
#crnokošuljaši #Dvorana Zamet #Karate Turnir #karatisti #reakcija #Rijeka #Srbija
