Adnan Hamidović Frenkie posjeduje radnu etiku kao doista malo tko na domaćoj i regionalnoj hip hop sceni. Još od svog prvijenca „Odličan cd“ iz 2005. konstantno je diskografski i koncertno aktivan te se rijetko može dogoditi godina u kojoj nije ili samostalno, ili u nekom drugom projektu izbacio nešto novo. Ono što je još važnije, visoka kvaliteta i ne odstupanje od mnogih principa bili su tu. Tako je prošle godine Frenkie zakoračio u reggae izbacivši kompletan album „Dunya“ u tom stilu, i premda se radi o vrlo kvalitetnom i izvrsno složenom materijalu koji zrači pozitivnim porukama i atmosferom, Dunya je ipak naišla na zid kod tvrdokornih hip hop fanova. Niti godinu dana kasnije, Frenkie se pojavljuje s novim albumom „Manifest“ kojim se vraća izvornom, tvrdom hip hop zvuku po kojem je postao prepoznatljiv. Mračni klavir i tvrd ritam uvod su u sam album i prvu pjesmu „Mojo“, gdje Frenkie demonstrira reperske vještine, pokazuje da ga natjecateljski battle duh još nije napustio te da i nakon toliko godina i pjesama još ne gubi oštrinu i svježinu izražaja, a opet mijenjajući se i sazrijevajući. Upravo o tim promjenama govori „Ogledalo“, pjesma gdje Frenkie duboko i iskreno, kao i puno puta do sad, zaranja u razmišljanja o svojoj karijeri, postupcima, glazbi, ali i kritizira plitkost današnjeg hip hopa. „Mandela” je pak jedna od vrlo snažnih pjesama socijalne tematike kojih ima nekoliko na albumu.
Slijede dvije energične repčuge kojima se Frenkie ponovo vraća battle stilu. „Aduka“ i „Hu ha“ su potencijalni koncertni favoriti koji bi mogli lako ostati na nastupima standardni dio set liste. „Fraze“, elokventno i kirurški seciraju post dejtonovsku bosanskohercegovačku stvarnost, dok je instrumental koji je napravio Marko Gaćina iz Brain holidaysa među ponajboljima na albumu. „Sivi dom“ je run the jewelovski obojana bomba u kojoj se Frenkie protivi glazbenim konzervativcima zaglavljenim u davnoj prošlosti koji ne žele pružiti priliku ničemu što je novo i svježe, i kategorički odbijaju sve što je van njihove glazbene komfor zone. Aktualni singl „Identitet“ osim standardno vrhunske Indigove produkcije nosi sa sobom i najsnažniju socijalno političku kritiku na albumu, gdje se Frenkie osvrće na nepravedna i nejednako tretirana stradanja u Ukrajini i Gazi, dvostruka mjerila moderne političke korektnosti kao i sva miniranja BiH kao takve s odbacivanjem ne samo lokalnih političkih moćnika nego i onih sa zapada koji navodno najbolje znaju što i kako treba misliti.
„Manifest“ je svojevrsni priručnik u kojem glavni junak savjetuje mlađe generacije kako se kvalitetno i dostojanstveno baviti hip hop glazbom, a ja bih dodao da ovo vrijedi za ispravno bavljenje glazbom općenito. Album kraju privode „Lekcija“ i „Sjede“ ponovo pjesme u kojima Frenkie rezimira sve što je prošao u glazbi, međuljudskim odnosima ali i promišlja o samom tjelesnom kraju i o tome što će sve ostati nakon njega. U završnom refrenu poručuje kako ima još jako puno toga za reći i odrepati, i da je njegovo vrijeme još uvijek itekako u toku.
„Il’ ideš s vremenom, il’ s vremenom odeš“, poručuje u jednoj od pjesama. I doista, Frenkie suvereno korača s vremenom dok istodobno zadržava svu onu beskompromisnu energiju i eksplozivnost flowa po kojem je prepoznatljiv. Čini se kako je baš na ovom albumu doista ostavio dušu. Uz Frenkieve snažne i uvjerljive interpretacije svakako treba spomenuti ekipu zaduženu za beatove i produkciju, a to su dj Goce, Fikret Hođić, Milan Žarić Calltrain beats te već spomenuti Marko Gaćina i Indigo. Svi su oni dali doprinos tome da je Frenkiev „Manifest“, uz album njegove sugrađanke Sassje, najbolji hip hop album ovih prostora, barem gledajući prvu polovicu ove godine. „Prošlost mi neće biti kompas, niti vaga“, također je jedna od poruka. Njegov kompas je pogled u ono što je sad, i nastavi li ovakvim tempom novi album bi mogao stići relativno brzo. Hoće li nadmašiti „Manifest“ ostaje za vidjeti, no ono što je sigurno da ne samo u reperskim okvirima Frenkie pristupa glazbi na intuicijom vođen način koji bi svima trebao biti primjer.
