Ilko Ćimić, jedan od naših najboljih istraživačkih novinara, jednom je prilikom, ako se ne varam, izjavio da se ne bi mogao baviti ozbiljnim novinarstvom da je ostao u Dubrovniku jer bi se kad-tad nekome zamjerio, a ljude kojima se zamjeriš nemoguće je izbjeći. Imajući na umu navedeno i s mišlju da mi je jedna protagonistica ovog teksta rekla da pišem prema svojoj savjesti – tako ću i učiniti, kao što to uvijek činim. U duhu spomenutog kolege Ćimića kazat ću – krenimo redom.
Svatko tko iole prati hrvatsku kazališnu scenu morao bi živjeti u pećini pa reći da nije čuo do detalja kako je ogroman dio zaposlenika zagrebačkog HNK godinama opisivao zlostavljanje Dubravke Vrgoč, tamošnje bivše intendantice. S obzirom na to da je naša država relativno nedavno uvela termin silovanje u zakon, ne čudi da će proći desetljeća dok ogroman broj, ako ne i većinski dio stanovništva, ne prihvati mobing kao ozbiljan oblik zlostavljanja. Zasad praksa pokazuje da se žrtve mobinga karakterizira kao slabiće koji dramatiziraju, a mobing je praktički nemoguće dokazati na sudu i to pod uvjetom da do suda i dođe jer mobing građani mogu prijaviti samo privatnom tužbom. Ili istragu može pokrenuti DORH. A DORH ne pokreće istragu bez jakih dokaza i sumnje na počinjenje ozbiljnog kaznenog djela. Protiv Dubravke Vrgoč, novopečene intendantice HNK Ivana pl. Zajca, pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu podignuta je optužnica zbog mobinga, odnosno kaznenog djela zlostavljanja na radu, što u najmanju ruku čini skarednim činjenicu da je bez dana rada u riječkom kazalištu poželjela koncert dobrodošlice – sebi. Čak i ako stavimo sa strane da se svaki normalan čovjek mora upitati o kakvom se to profilu ličnosti radi, nečuveno je ignorirati činjenicu koliki broj dionika riječke glazbene i kulturne scene je zbog koncerta dobrodošlice uvaljan u blato. Htjeli oni to sebi priznati ili ne.
Do ovog teksta vjerojatno ne bi ni došlo da nisam bila ozbiljno zgrožena činjenicom da je naš veliki pisac Zoran Žmirić, poznat po tome da ni muhu ne bi zgazio, sudjelovao u koncertu dobrodošlice osobi koju se, mada još nije formalno dokazano, povezuje s nasiljem. Obratila sam mu se privatno pa će naša konverzacija takva i ostati. Ono što mi savjest nalaže jest da kažem da Zoran Žmirić nikad nije čuo za Dubravku Vrgoč. Tako kaže. I ja mu vjerujem. E sada, kada smo došli do savjesti, vraćam se na osobu koju sam spomenula na početku, koja me, zaista ne znam zašto, upozorila da pišem prema savjesti. Ta osoba je glazbenica Ivanka Mazurkijević. Osoba s kojom se srećem, s kojom popričam kad je vidim zbog njezine srdačnosti. I izgleda da je baš ta srdačnost presudila da ovaj slučaj ispadne takav kakav jest i da se građani i građanke Rijeke, kao i dionici kulturne scene, danima zgražaju na društvenim mrežama. Naime, saznat ću, prema riječima Mazurkijević, da je Vrgoč poželjela koncert, a da se onda Mazurkijević zdušno bacila na posao. Kazala mi je u razgovoru koji je trajao 39 minuta i 16 sekundi da ni glazbenici koji su nastupali, a koje je okupila Mazurkijević, nisu znali tko je Dubravka Vrgoč. Što je navelo crème de la crème riječke glazbene scene da nastupa pro bono nepoznatoj ženi pitanje je koje vrišti u zraku pa saznajem da Ivanka Mazurkijević, kako sama kaže, ima dugogodišnju odličnu suradnju s Dubravkom Vrgoč te da koncert nije zapravo bio u čast Dubravki Vrgoč, već onome što ona predstavlja. A prema riječima Mazurkijević to je nova sezona koja neće biti zatvorena za suradnju, kao što je bila s prijašnjim intendantom Marinom Blaževićem. Dakle, stvar je jasna – ruka ruku mije. Koliko je Hrvatska postala nesnosno tijesna, a Rijeka provincija pokazuje baš ova situacija. U zdravo uređenim zemljama nečuveno je da si poznanici ili prijatelji namještaju poslove i rade usluge u institucijama koje plaćaju porezni obveznici, a zaista se može samo u nevjerici slušati kako Mazurkijević o tome lakoćom progovara, kao da u tom činu nema ništa sporno. Nisam mišljenja da je Mazurkijević neka zla, bešćutna žena upitnog morala, ali valja kazati da je donijela nesmotrenu odluku jer ona jest, tako je potvrdila, čula za zlostavljanje Dubravke Vrgoč koje još nije dokazano na sudu pa se time vodi i Mazurkijević. Pritom, kako sam već navela, ne krije da se nada suradnji s Vrgoč.
Sada kada je valjda jasno kako su u priču upali glazbenici, red je da krenemo na pisce i spisateljice. Njihove tekstove zatražila je njihova kolegica Dunja Matić Benčić, koja u trenutku kada sam je nazvala nije bila u mogućnosti reći tko ju je kontaktirao i s kojim ciljem. Ono što mi je potvrdila nekolicina pisaca i spisateljica s kojima sam razgovarala jest da nisu bili upoznati s detaljima cjelokupnog programa. Pa tako spisateljica Tea Tulić kaže: „Ove jeseni smo nekolicina nas kolega i kolegica dobili poziv preko kolegice Dunje Matić (koja nije organizatorica) da sudjelujemo sa svojim kraćim proznim tekstovima vezanim uz Rijeku u programu povodom dolaska nove intendantice riječkog HNK. Rečeno nam je da će organizatori odabrati tekstove koje žele u programu. Detalje cjelokupnog programa nismo unaprijed znali. Ja sam svoj tekst poslala i čekala da mi netko javi je li uopće odabran. Nitko mi to nije potvrdio, pa sam u trenutku kad je stigla pozivnica za koncert pomislila kako se od toga, makar od mog teksta, moguće i odustalo. U pozivnici za koncert nigdje nije bilo riječi o dramskom dijelu programa. Tek dan prije samog događaja objavljen je cjelokupni program u kojem je stajalo da se i moj tekst izvodi. Nitko od nas nije imao tu informaciju ranije i mislim da smo kao autori i autorice trebali biti obaviješteni na vrijeme o detaljima programa. Finalni koncert pogledala sam preko video prijenosa, s vrlo podijeljenim osjećajima. S jedne strane, drago mi je bilo čuti tekstove svojih kolega i kolegica u odličnim interpretacijama glumaca i glumica jer se to do sad nikad nije dogodilo u našem kazalištu. Cijeli spoj koncerta i riječke proze činio mi se uspješnim. S druge strane, iznenadilo me koliko je program bio velik, s obzirom na to da sam do tad mislila kako će biti kraći, formalniji i skromniji jer se odvija u kontekstu dolaska nove intendantice. Mislim da je u tom smislu, u smislu dobrodošlice, sve skupa ipak ispalo pretjerano, a zbog kaznene prijave, o kojoj je javnost (uključujući i mene) u međuvremenu saznala, i nesretno“. Tulić dodaje da njezini kolege i kolegice nisu znali za prijavu u vrijeme slanja tekstova. „Što se prijave tiče, neka DORH radi svoj posao. Mogu samo napomenuti da sam protiv zlostavljanja svih vrsta, kao što znam da jesu i moji kolege i kolegice. Kao i uvijek u ovakvim slučajevima, treba pričekati sudsku presudu“, rekla je Tulić.
Pisac Enver Krivac pak kaže da je osobno protiv bilo kakvih dočeka, pogotovo pompoznih, pogotovo ljudima koji još nisu odradili ni jedan radni dan, čija se učinkovitost tek ima dokazati. „To mi je poput, u nerazmjernoj metafori, Nobelove nagrade za mir Obami na samom početku mandata. S druge strane, ljudima koji su bili tamo bilo je, čujem, sjajno, što je u redu, nek se veseli kome je do toga. Ja nisam protiv da se ljudi vesele, dapače, ja bih da se stalno veseli“, navodi Krivac te dodaje da koncert ne može komentirati jer mu nije nazočio: „Nisu me poštivali i pristup mom interesu im je bio ukinut.“
Opisuje da je, kao i ostali članovi RiLita, dobio poziv mailom kojeg je uputila Dunja Matić Benčić koju su iz HNK zamolili da im ponudi suradnju. „S obzirom na to da se u mejlu nije spominjao honorar, to sam obrisao, nisam na njega ni odgovarao. U mnogim situacijama i dalje rado volontiram, kad je za to odgovarajući kontekst, no takva ponuda, odnosno ne-ponuda me želi napraviti ludim. Taj jedan potez ruši godine napora nas koji se bavimo ovim poslom za to da nas se uopće doživi i plati, a onda, zamisli čak to, plati pošteno, sve individualne napore književnica i književnika, i one Hrvatskog društva pisaca, a vjerujem i drugih organizacija. Ovo, naravno, ne ide Dunji, ona je tu bila dobronamjerna i izrazito poštena i transparentna posrednica. Nakon što se uopće nisam javio, ona se ponovno javila meni i nagovarala me da joj pošaljem tekstove jer, po njoj, bilo bi šteta i ne-fer da mojih tekstova o Rijeci tamo nema. Ali ne radi se samo o meni, Dunji je itekako bilo stalo da na mjestu gdje se prezentira, recimo to tako, riječka literatura, budu konačno kvalitetne autorice i autori i naše generacije, jer naša imena na takvim mjestima inače nisu. Uglavnom, bila je dosta uporna i onda me nagovorila. Pristao sam da bih joj pomogao. Ni u jednom trenutku nisam imao u planu otići na tu priredbu, niti sam otišao. Nisam ni video gledao, iako mi je Žmirić poslao link. Rekao sam – Nek vam bude, ovo sam napravio za Dunju – i izbacio sam to iz glave. Od silnog raspižđenja oko nehonoriranja umjetnika, meni gospođa intendantica i njena reputacija nisu pali na pamet do neki dan.“
„Što se tiče osobnih i pravnih okolnosti gospođe, to ne bih komentirao jer nemam nikakvu kompetenciju za to. Ako ciljaš na neki sram ili moralnost oko sudjelovanja, ne osjećam ga jer to što sam poslao tekstove tamo učinio sam da bih pomogao kolegici književnici. To ne znači da sam “za nekoga”. Pitanje je tko se i zašto uopće sjetio taj posao ponuditi ženi pod istragom i onda, konzekventno, uvaliti nas svih u taj sos. I tu mislim na svu kazališnu riječku publiku i sve građanke i građane koji plaćaju porez koji će sad biti u milosti budućih pravnih peripetija DORH-ove istrage. Non-stop više pričamo o intendantima nego o predstavama. To nije dobro ni za koga“, nastavit će Krivac i postaviti ključno pitanje: Tko je nama uvalio Dubravku Vrgoč?
Vratimo se u siječanj prošle godine kada je riječko kazalište zadrmao skandal. Nakon što je Dubravka Vrgoč imenovana novom intendanticom Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, član Kazališnog vijeća i doajen hrvatskog novinarstva Branko Mijić daje neopozivu ostavku na to mjesto jer, kako je izjavio ekskluzivno za naš portal, “nije želio biti smokvin list za bilo čije političke igre i igrice, niti dozvoliti da se mojim imenom manipulira u javnosti”. Riječ je o tome da program Dubravke Vrgoč isprva nije dobio niti jedan glas Kazališnog vijeća, a nakon navodnih političkih pritisaka, upravo je ona izabrana za intendanticu. Na sjednici održanoj 27. prosinca 2023., glasove su podijelili programi protukandidata Dražena Siriščevića i Ane Vilenice. Siriščevićevu programu glasove su prvotno dali Mijić i Romeo Drucker; dok su Manuela Paladin Šabanović i Krešimir Škunca dali glas Ani Vilenici. Sjednici zbog spriječenosti nije prisustvovao predsjednik Vijeća Aleksandar Mijatović, koji je telefonski potvrdio da je suzdržan. Mijić će istaknuti da prvi problem vidi u činjenici da se sve odvijalo u vrijeme božićnih blagdana, brže bolje – 20. prosinca 2023. održana je konzultativna sjednica na kojoj je utvrđeno da su tri od četiri pristigle prijave na natječaj za intendanta važeće, a obimnu dokumentaciju članovi Vijeća trebali su proučiti i ocijeniti te svoje mišljenje predsjedniku vijeća Mijatoviću predati do 27. prosinca.
S obzirom na novogodišnje praznike, dogovoreno je da će se intervjui s Vilenicom i Siriščevićem obaviti 8. siječnja 2024., jer je krajnji rok da gradonačelnik mišljenje Vijeća pretvori u svoju odluku bio 15. siječnja. No, upozoravao je tada Mijić, na prijedlog Mijatovića i Grada Rijeke, odlučeno je na intervju ipak pozvati i Dubravku Vrgoč te su počeli pritisci. „Za početak su počeli raditi mailovi, a prvobitna odluka da se na intervju pozove dvoje kandidata promijenjena je i na prijedlog Aleksandra Mijatovića i Grada Rijeke pristali smo većinom glasova da se to omogući i Dubravki Vrgoč. Osobno sam vjerovao da će takva gesta otkloniti bilo kakvu mogućnost da nas se post festum prozove za neravnopravni tretman kandidata. Ono što je potom uslijedilo, između Božića i 8. siječnja, to se može nazvati i okarakterizirati političkim i ne samo političkim pritiskom“, govorio je Mijić.
Nadalje, opisuje kako nakon obavljenih intervjua 8. siječnja 2023. na sjednici Kazališnog vijeća čak troje vijećnika stubokom mijenja svoje mišljenje. „Tako Ana Vilenica nije dobila niti jedan glas, Romeo Drucker i ja ostali smo vjerni prvobitnom mišljenju i prvobitnoj argumentaciji, Krešimir Škunca bio je suzdržan, a Manuela Paladin Šabanović i predsjednik KV-a, koji je posljednji glasao, svoj su glas ovoga puta dali Dubravki Vrgoč. Naravno, svatko ima pravo promijeniti svoje mišljenje, ali kada to učiniš u roku od samo desetak dana, i to dijametralno suprotno, logično bi bilo takav salto mortale obrazložiti čvrstim argumentima!“.
Ključnu ulogu je u izboru intendantice odigrala zamjenica gradonačelnika Sandra Krpan koja je i telefonskim putem vršila pritisak na Mijića o čemu opširnije možete pročitati u intervjuu koji je Branko Mijić vodio s kolegom Kristianom Sirotichem, što je ujedno i drugi najčitaniji tekst na našem portalu u protekloj godini. Na koncu, Mijić ističe da Marko Filipović nije samo delegirao Sandru Krpan da bude ta koja će Dubravku Vrgoč proglasiti intendanticom, već i abdicirao kada je kultura u pitanju. „I tako je ova politička farsa dobila epilog u svom završnom činu, kada gradonačelnika Rijeke potpisuju ispod citata i obrazloženja izbora nove intendantice, jer on, ma gdje bio i što radio, nije mogao od ponedjeljka do srijede pročitati i proučiti sva tri vrlo opsežna programa i natječajnu dokumentaciju.“
Ovako je govorio Mijić. I ja mu vjerujem. A građani i građanke Rijeke dovoljno su pametni da sami nakon opisanog odgovore na pitanje zbog koga je Dubravka Vrgoč postala intendantica riječkog HNK, a one koji su zaboravili bio bi grijeh ne podsjetiti da je riječki SDP u suradnji s HDZ-ovom ministricom Ninom Obuljen-Koržinek štitio bivšeg riječkog intendanta Marina Blaževića koji na svojim leđima ne nosi optužnicu za mobing. Sada se plavo-crveni veo zaštite nastavlja na štetu prvenstveno ljudi koji rade u kazalištu te građana kojima to kazalište pripada. I to bez elitističke pozivnice za odabrane novoizabrane intendantice Dubravke Vrgoč.
Naslovnu fotografiju Dubravke Vrgoč snimio Dražen Šokčević/HNK Ivana pl. Zajca
#Branko MIjić #Dubravka Vrgoč #Enver KRivac #HNK Ivana pl. Zajca #Ivanka Mazurkijević #Zoran Žmirić
