Sinoć, 24. rujna u 19:00 sati okupila se nekolicina ljubitelja umjetnosti kako bi pogledali izložbu Borisa Burića „Radno vreme“. Dočekala su nas zatvorena vrata prostora Loggia „Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata“ s rukom ispisanom obavijesti „Vraćam se za 15 minuta“. U ugodnom društvu jedni drugih pričekali smo i petnaest minuta, ali autor se nije pojavio. Dobili smo trag da probamo pogledati sa sjeverne strane prostora. Odlazimo, ali nalazimo zatvorena vrata. Kako se noć već spustila, iz prostorije je dopirala svjetlost. Naravno da smo pronašli prostor gdje smo pod dobrim kutom mogli progurati glavu i pogledati video koji se prikazivao s velikog ekrana. Video prikazuje umjetnika koji čita novine Ispod ure, a na novinama je ispisano velikim slovima „Gledaj svoja posla“. Samim razvojem događaja mislim da je Burić poslao jasnu poruku cjelokupne izložbe.
Miroslav Karić, kustos izložbe prisjetit će se sličnih aktivnosti koje se provode od šezdesetih godina prošloga stoljeća kada je osoblje galerije Chisenhale za vrijeme održavanje izložbe Marije Eichhorn najavilo da neće raditi mjesec dana. Djelatnici su shvatili da iako jako vole svoj posao zbog pritiska realiziranosti programa kvaliteta opada, pad umjetničkog istraživanja i strateškog planiranja.
Ovakvom gestom Eichhorn je dokazala da je moguće raskinuti okove kapitalizma tvoreći kvalitetniji život, a s druge strane je pokazala da umjetnički trendovi nisu imuni na tržište u suvremenom kapitalizmu. Propitivale su se konvencije izložbe, komunikacija s javnošću.
Na isti način Boris Burić “Gleda svoja posla“ kao što bismo i mi trebali, ali smo završili na izložbi najprije zbog radoznalosti, a na isti način promatrali i njegov rad sa sjeverne strane Zlatnih vrata. Provocira nas porukom s vrata „Vraćam se za 15 minuta“ koja se uglavnom odnosi na nestrpljive kupce. Na isti način smo i mi čekali izložbu, situacije koje podsjećaju na nestrpljive kupce ispred izloga očekujući prodavača da se vrati s pauze koji je eto, baš morao otići kada smo mi došli. Ono na što Burić nije računao je na splitski mentalitet jer čekajući ga nismo bili nervozni, a poslije smo nastavili „gledati svoja posla“ i ugodno iskoristili ostatak večeri. Nadam se da je i umjetnik.
Boris Burić je rođen 1981.g. u Beogradu, a danas kao intermedijalni umjetnik živi na relaciji Beograd – Rijeka. Srednju školu završava u Rijeci, a Visoku školu likovnih i primijenjenih umjetnosti u Beogradu. Radovi su mu orijentirani na ideji umjetničke i društvene kritike. Projekte gradi u suradnji s brojnim umjetnicima, kustosima i galerijama. Burić izrađuje skulpture, crta, fotografira te ga ne možemo smjestiti u određeni medij. Zanima ga ekonomija izraza „minimalnim sredstvima maksimalni efekt“. Mogli bismo reći da je umjetnik od iskustva jer mu je od svega najdraža situacija koja nas uvodi u tijek izložbe što je očito postigao i ovom izložbom. Ponekad će mu samo nekakav objekt biti dovoljan za obračun sa sustavom i bez toga ne može stvoriti umjetničko djelo.
Misao vodilja mu je da nema ravnodušnih, važno je da nas je njegova ideja dodirnula baš kao u ovom slučaju, njegovo odsustvo. On se možda već krije među nama, a možda je sinoć uživao u nekom splitskom kafiću dok smo ga čekali. Svim tim akcijama potiče nas na pitanja i propitivanja od globalne krize humanosti do neudruživanja u kolektivni otpor do propitivanja uloge umjetnosti koja sve više gubi značaj u otporu. Nadamo se da je i u Splitu uspio propitati barem kakvu društvenu normu.
#Bori Burić #Galerija Loggia #HULU Split #Radno vreme
