Između legende ili mita i povijesne realnosti većina ljudi će izabrati ovo prvo. Tome nas je još davno podučio western klasik „Čovjek koji je ubio Liberty Walancea“ John Forda. Kako u demokraciji vlada većina tako se njome lako vlada mitovima i legendama. U našem slučaju, legendom/mitom o kralju Tomislavu. Za kojeg je povijesno upitno je li bio kralj ili samo knez i kojeg je, kako neki tvrde, ondašnji Papa u svome pismu greškom (lapsus linguae) nazvao kraljem. To je, sa stajališta hrvatske državotvorne misli i prakse, posve nebitna stvar: bitno je da u to Hrvati po/vjeruju. I od te činjenične vjere (a ne vjerodostojnosti činjenice) povijest hrvatske države kreće. Pa je na toj liniji i najnovije uprizorenje „Krunidbe kralja Tomislava“, izvedeno nekidan pred prepunim gledalištem splitskog HNK.
Oratorij kojega Hrvatska želi čuti
Naravno, publiku su, u najvećem postotku, činili državni službenici, od visokih do nižih rangova, spomenuti poimence ili po funkciji u uvodnoj riječi, pače u njih dvije – drugu je izrekao predsjednik Matice Hrvatske. Na kraju su, u tom dugom nizu, spomenuti i autori tog oratorija (u trajanju od jednog školskog sata), skladatelj Darko Domitrović i pisac libreta Miro Gavran. Po logici hijerarhije državne piramide ti, kao i svi drugi autori, nalaze se na njenom dnu, a na vrhu zna se tko i koji. Sva ta publika, od prvog do zadnjeg reda pa naviše od loža u parteru do galerije, unisono je pljeskala nekoliko minuta (a čule su se i ovacije), taman toliko koliko je meni trebalo da se polako spustim od galerije do foyera (gdje nas je čekao domjenak). Tu sam malo zastao i bolje da jesam jer inače ne bih čuo pjesmu i svirku na bis. Bisevi inače nisu česta pojava na izvedbama oratorija, ali ovaj je ipak posebne, hrvatsko državotvorne vrste pa nas uopće ne čudi, nego dapače.
Nisam stručnjak za glazbu, ali imam uši i oči pa nešto čujem i vidim te o tome mislim u onom unutarnjem prostoru između ušiju i iza očiju. Dakle, mislim da glazba podsjeća na „Carminu buranu“ Carla Orffa (barem u onim, po mom ukusu, boljim dijelovima), a kostimografija je religiozno simplicistička (duge, bijele halje s crvenim, dugim šalovima koji se, u jednoj sceni, pretvaraju u križeve). Koreografija tj. scensko kretanje je jednostavnih geometrijskih formacija pa se može reći da je čitava stvar dosljedno hrvatska, kako formom tako i sadržajem. Neki će možda reći i – prehrvatska i predoslovna, ali drugo se nije moglo ni očekivati pa se čudim iščuđavanju onih koji su očekivali nešto drugačije, da ne kažem suvremenije. Po završetku predstave čuo sam, ispred kazališta, stručno mišljenje jednog profesora s teologije, okružnog svojim studentima (od koji su neki bili oduševljeni oratorijem), kako je glazba više barokna nego srednjovjekovna, a kostimi povijesno neutemeljeni (da ne kažemo liturgijski, a možda je baš taj izraz on i upotrijebio).
To vam je inače tako sa znalcima; uvijek imaju neku primjedbu ili barem zamjedbu. Pa ih zato nitko, osim drugih znalaca, i ne voli (niti oni iz njihovih vlastitih krugova). Oni, jednostavno, svojim mišljenjima, kvare emocionalni doživljaj većini, a ona, po svojoj naravi, nije sklona razmišljanju. Zato većina u svojoj podsvijesti i snuje (da ne kažemo – priželjkuje) njihov moratorij. Ne znam što o dotičnom oratoriju misli generalni vikar, ili barem kako ga je doživio, jer njega nisam čuo nego ga samo vidio (s leđa) pri ulasku u njegovu ložu. Pretpostavljam da mu se „Krunidba kralja Tomislava“ dopala, ali sam istovremeno svjestan da je pretpostavka najčešće majka svih zajeba.
Film kojeg Hrvatska ne želi vidjeti
Sutradan ujutro morao sam rano na put, vlakom prema Sjeveru, u Đurđevac na prvu večer 11, FraMaFu-a, festivala novinske reportaže i reportera, da bih stigao pogledati dugometražni dokumentarac „Preživjeti mir“ Anđelka Jurkasa, najavljen kao „film kojeg Hrvatska ne želi vidjeti“. Mene je zanimalo zašto. Kako je vlak od Zagreba do Đurđevca kasnio 45 minuta i ja sam zakasnio na početak filma, ali sam ga odgledao do kraja. Nema se u njemu bog-zna-šta vidjeti, ali se se ima čuti! Itekako i od koga: od šestorice hrvatskih branitelja koji su srećom preživjeli rat, ali su mir preživjeli vlastitim duhovnim, kreativnim i smislenim naporima i djelatnostima. Kako kaže jedan od njih, čijim rečenicama, krunski artikuliranima, i završava film – „preživjeti rat je bilo lakše i jednostavnije, a preživjeti mir teže“. Zašto? Zato što je rat bio najintenzivniji period njihovih života, a mir ima „ previše nijansi sive“. Riječ je o hrvatski sivoj koja nastaje kada se pomiješaju bijelo i crno dobro sa zlim, istina s laži itd. itsl Čovjek koji je upotrijebio tu sintagmu o nijansama sive nije samo načitan nego i je i sam autor nekoliko romana.
Drugi pak veli da je branitelja bilo 200.000 u vrh glave (nije upotrijebio baš taj izraz nego neki drugi, ali u istom smislu). Što ćemo onda s postojećim viškom od 300.000? Nastavi li se taj broj i dalje povećavati i tri decenije nakon rata, onda je braniteljska inflacija neizbježna. A time možda i sami kraj Hrvatske kao takve. Jer, kako je naveo jedan od te „šestorice veličanstvenih“, i Jugoslavija je počela propadati kada se broj heroja, prvoboraca – i ostalih boraca NOB-a – toliko povećao da su njihova imena ispunjavala jednu podeblju knjigu. Inflacija je, zna se, vrlo zajebana stvar, a može biti i pogubna po čitava društva i države. Sjetimo se samo stope inflacije u Njemačkoj prije izbijanja Drugog svjetskog rata, a on je bio takoreći jučer tj. u prošlom stoljeću. 21. stoljeće je danas, a mi govorimo o inflaciji naših dana. Kao da se, ne-daj-bože, radi o posljednjoj preživjeloj industriji u Hrvatskoj, o industrijskoj proizvodnji branitelja.
U filmu je trebao biti i sedmi veličanstveni ali on se, kako nas je redatelj informirao u razgovoru nakon projekcije, u međuvremenu preselio u Irsku, na nedohvat filmskoj kameri u hrvatskim rukama. Što upućenima, koji znaju kako kod nas ovakve filmske priče stoje i koliko financijske podrške dobivaju, nije ni malo čudno. Ako sam dobro čuo Jurkasa (a čujem bolje nego što vidim), njegov film je dobio svega 6.000 eura potpore (sic!), a snimao se tri godine. I sada je filmska persona non grata u hrvatskom službenom filmskom krvotoku, kako na malim tako i na velikim ekranima. Pa bi ga trebalo nazivati još preciznija – „filmom kojeg Hrvatska ne želi čuti“! Nije teško shvatiti zašto: zato što istina boli – i po toj boli se i prepoznaje.
Ovi ljudi su je jednostavno svjedočili pred kamerom svojim riječima, misleći svojom glavom (što bi trebala biti normalna pojava, a još uvijek je rijetkost koju valja pohvaliti). Tako se to radi u artu. Svojim su djelima u ratu pak posvjedočili svoju hrabrost i domoljublje i o tome su govorili iskreno i otvoreno nisu išli iz nekih velikih ideala i junačkih pobuda (da postanu croatian superheroes) nego da obrane svoje ljude i domove. Kad je rat završio, ostavili su ga iza sebe, netko prije, a netko poslije, svatko na svoj način. Obični normalni ljudi:, u ratu u neobičnoj situaciji, a u miru, za njih ratnike, u još neobičnijoj. Oduprli su se napastima pića, kladionica i kocke, kao i onoj, možda najvećoj, ali svakako najmasovnijoj: sudjelovanju u braniteljskim masovkama punim velikih riječi o još većim herojskim postignućima. Osjećaju se i smatraju, sada i ovdje, građanima Hrvatske kao što su i ostali tj. od svoga braniteljstva nisu na/pravili karijeru. O njima se, dakle, ne bi mogao snimiti film pod naslovom „Profesija branitelj“ (kao što je nekada Antonioni režirao film „Profesija reporter“).
I kao što je nekada mladima Jugoslavije postao dosadan SUBNOR pa su prestali slušati njegove pripovijesti i pjesme tako danas prijeti slična pojava u hrvatskoj mladeži. Koje, usput budi rečeno, i nije baš bilo na projekciji ovog filma. Da budem skroz iskren, primijetio sam samo njih četvero pri izlasku iz dvorane taman kad sam ja ulazio, a to je bilo blizu polovice filma. Pametnima dosta, ali je pitanje imamo li dosta pametnih. Bivši rektor Sveučilišta u Splitu, prof. dr. Ivo Babić, je ovih dana gostovao na televiziji, kojom prilikom je, sa žalošću i uz nešto ljutnje, kazao da se „pravimo budale pred turistima“. Korigiram profesora: ne pravimo se, mi to većinski jesmo! Pametni i obrazovani ljudi kada pogledaju oko sebe često vide ono čega nema: da se pametni prave budalama (kao što bi i on, kao što bih i ja to napravio ako tako sjebane okolnosti diktiraju). A ne vide ono čega ima: budala koji nemaju potrebe da se takvima još i prave. U prizemnoj stvarnosti stvari su takve kakve su pokazuju na prvu loptu: budale su budale, a mnogi od njih se prave pametnima – i tako ih je najlakše prepoznati.
.
#Anđelo Jurkas #Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #HNK Split #Krunidba kralja Tomislava #Preživjeti mir
