Jučer je u Galeriji Kortil službeno zakazan početak izložbe „Nepostojeći svijet” riječkog slikara Maura Stipanova za 19:00 sati, no s obzirom na to da sam podosta uranila, more ljudi koje se „slilo” kojih dvadesetak minuta ranije vrlo me ugodno iznenadilo. Tako da je oko sedmice galerija pucala po šavovima, a znatiželjnici su samo nastavili dolaziti.
Nakon poduljeg „šušura”, pozdravljanja prijatelja i poznanika te uvodnog razgledavanja (koliko se u gužvi moglo), obratili su nam se voditeljica galerije Ivana Lučić te Zlatko Tot. Pobliže su nam objasnili tematiku Stipanove izložbe „Nepostojeći svijet”, a i ono što joj je prethodilo.
Naime, najnoviji ciklus zadnji je u nizu autorovih preokupacija. Sve je počelo 2016. izložbom „Introspektiva – Introspettiva” koja je u centar stavila pitanja smrti i ljudske prolaznosti, „Jungla života – Jungla della vita” je 2020. tematizirala je život i raznovrsnost istog, dok je treća „Nebo – Cielo” iz 2022. predstavila Stipanovu fascinaciju astrofizikom, nebeskim pojavama i svemirom. Tim triptihom zaokružio je svoja ovozemaljska propitkivanja, a večeras nam je predstavljen još apstraktniji zalogaj, kao što i sam naziv govori, uronili smo u „Nepostojeći svijet”.
Jasno, pitanja koja su se nametnula u triptihu koji je prethodio proganjaju nas otkad je svijeta, no u određenoj mjeri na poneka od njih smatramo da imamo osobne odgovore, bliža su nam i opipljiva.
Ovom izložbom autor nas je odveo onkraj poznatog, brišu se granice prostora i vremena. Tehnikom akrila i ulja na platnu, uronili smo zajedno u njegovu viziju prostranstva „koje možda niti ne postoji, ali se ono ipak nalazi ispred nas, uhvaćeno na platnu i oživljeno u boji”, kako je objasnio Tot. S obzirom na to da je iza autora pedeset godina stvaralaštva, smatrao je shodnim posegnuti za apstrakcijom koje mu je pružilo potpunu slobodu za traganjem i u konačnici, stvaranjem svog metasvijeta, koji je svugdje oko nas. Maksimalno reduciravši materijale i elemente, u prvi plan iskaču boja i tehnika. Ovisno o slici i viziji, negdje pršte žarke boje i oštri potezi kistom, dok nas na nekima smiraj kako boja tako i tehnike. Magličasti prikazi te mrlje koje formiraju svojevrsne „oblake” uvlače nas u njegovu viziju „nepostojećeg” koja se, što je više gledajući, čini sve bliskijom. Na mnogim slikama prisutne su svjetlucave čestice, za koje sam sigurna bila da su tu s posebnom namjerom. Stipanov mi je otkrio da je riječ o slučajnosti. Prekrasna, sretna slučajnost, dodajem.
„Stipanovo polazište uvijek je u nekom znanju, odnosno teoriji znanosti i filozofiji, nije u pitanju samo umjetnički trenutak. Što se vidi i u nazivlju određenih serija koje su prikazane, koje su zapravo nekakve galaksije ili pulsirajuće zvijezde. Kortil mu je izuzetno drag izlagački prostor, što je i očito s obzirom na to da broj dosadašnjih izložbi, dobro ga promišlja prostorno. Iznenadi nas, što je posebno vidljivo na jednom zidu gdje povezao 12 slika koje mogu stajati samostalno, ali isto tako kao dio cjeline.”, kazala mi je Lučić.
Svatko ima svoju viziju „Nepostojećeg svijeta”, preokupacije su to koje nas neminovno zateknu kad tad tijekom života, a koje se mijenjaju ovisno o dobi, iskustvu i proživljenom. Stipanov nam je velikodušno pružio zaista zadivljujući uvid u svoj unutarnji svijet i poimanje tog velikog nepoznatog. Atmosferično, intrigantno i emotivno. Pođite do 25.ožujka vidjeti u kojoj se mjeri možete poistovjetiti s autorovom vizijom.
Istaknuta i ostale fotografije: Maja Fristacky
