U subotu je održan Record Store Day, međunarodni praznik vinilnih zanesenjaka, dan kada tata ne kupuje poklone mami, već sebi i to s opravdanim entuzijazmom. Audiofili, kolekcionari i svi oni kojima su nosači zvuka najvažnija sporedna stvar na svijetu, ponovno su imali svoj trenutak. Drugim riječima, prošao je dan kada su skladišta emocionalnog kapitala, ostavile stalaže bogatijima za kakav novi raritet. Ili teret?
S tavana i ormara izvuklo se ploče pažljivo glancane desetljećima, spremne da makar još jednom zaplešu pod iglom gramofona. Na sajmovima se povodom ovog dana svečanosti medija pronalazi svašta – od singlica iz 1938. godine, čiji vinilni vir usisava u sebe atmosferu s kakvog swing-plesnjaka, do rariteta koji su dosad tavorili po Jubitou, u okviru kakve playliste „60s chill jazza” ili nečeg sličnog. Ali nije li jazz, u svojoj biti, nastao kao reharmonizacija pjesama vlastitog vremena – ne samo kako bi se izbjeglo plaćati tantijeme, već i kako bi se plesače zadržalo na plesnom podiju dulje od isteka uvodne teme? Ta fluidnost, prilagodljivost melodiji trenutka, ostaje jedna od njegovih ključnih osobina, dok glazba pronalazi svoj novi život, negdje između patine vinila i digitalnog šuma.
Jedan od odgovora na ove refleksije ukazao se koncertom kvinteta Kralježak u Centru za kulturu Trešnjevka, održanim na isti dan. Ta, započeo je točno u 19:00 sati, dakle, sunce je bilo u smiraju, vjetar se jarcao između tramvaja i električnih bicikala, obasjavajući pročelje zdanja iz epohe kad su vladajuće strukture osmišljavale sinergiju prostora i društva. Sjetimo se samo sjajne serije „Betonski spavači”, koja je dokumentirala taj urbanistički ideal.
Park Stara Trešnjevka na Ozaljskoj ulici, u subotnje je popodne vrvio životom – susretom građanstva svih generacija i njihovih ljubimaca okupljenih u spontanom ritmu, koji je odzvanjao harmonijom zajedništva i emotivnim kapitalom susreta s prirodom. Pod rascvjetanim krošnjama jorgovana, njihove su iteracije podsjećale na kružne tokove svakodnevnih rituala, oblikujući fluidnu koreografiju urbanog života. Nasuprot parka, preko ceste, smjestio se mali CD-shop, zavučen u jedan od rukavaca ulica nazvanih prema starim hrvatskim utvrdama.
Kralježak je kvintet okupio fizičar Domagoj Leljak, sjajni i kreativni gitarist, suosnovao ga je s bubnjarem Krunoslavom Levačićem. Ovaj bend, sastavljen od prekaljenih domaćih muzičara i mladih nada, idealna je platforma za Leljakove kompozicije na tragu modernog mainstreama, koje su te večeri našle put do publike.
Užurbani je dan u virtuali također donio informaciju da je veliki nizozemski bubnjar Han Bennink, večer ranije otkazao nastup na koncertu održanom u amsterdamskom Bimhuisu – impozantnom klupskom prostoru na vrhu zdanja koncertne dvorane koja izlazi iz rijeke, nalik srednjovjekovnoj utvrdi.
Bennink je debitirao 1964. godine na „Last Dateu”, posljednjem albumu kuma „teškog” jazza alt-saksofonista Erica Dolphyja. U svojoj je bljeskovitoj karijeri Dolphy surađivao s Charlesom Mingusom i Freddiejem Hubbardom, autorima čiji su stare snimke izvučene iz naftalina i objavljene na subotnji praznik glazbe. Levačićeva kreativnost i teatralnost, njegova „svirka preko ruba”, u mnogome rezonira s Benninkovim radikalnim improvizacijama, povlaćeći nit između dvaju generacija neukrotivih eksperimentatora.
S petlji Facebooka prošla je vijest da su se u kolijevku jazza drugom polovicom ožujka, poznatiju kao zemlju narančaste zavjese, zaputili ugledni domaći eksperimentatori. Saksofonist i multi-instrumentalist Damir Kafka Capri i kontrabasist Boris Janje održali su šest nastupa u NYC-u, Philadelphiji i Allentownu, na poziv bubnjarice Tracy Lisk koja je nastupila na proteklom festivalu Impronedjeljak u Močvari.
Kako bi izbjegli nepotrebne zavrzlame, na put su otišli bez instrumenata. Capri je NY posjetio s Kugla glumištem još 1991. godine s velikanima domaćeg undergrounda. Damir Bartol Indoš, recentni dobitnik nagrade Grada Zagreba, Zlatko Burić Kićo, dobitnik europskog Oscara, Capri i drugi tada su surađivali sa skladateljem Charliejem Morrowom, a Capri je svirao s gitaristom i fizičarem Eliottom Sharpom.
”Svirali smo bez oficijelne najave, čak smo na nekom mjestu tražili da se nastup ne reklamira, da nas ne bi zaskočila kontrola”, prisjeća se Capri. O kulturi prostora, koje vode muzičari i zaljubljenici ima samo riječi hvale. „I-Beam u Brooklynu vode flautist Michael Gentile i bubnjar Rob Garcia. Glazbenici ga vole, prostor za koncerte s koncertnim klavirom, odnosno za probe i nastavu. Tamo smo nastupili sa Steveom Swellom, jednim od najboljih trombonista generacije”, ponosno će.
Sharp i Capri vršnjaci su skladatelja i alt-saksofonista te samostalnog izdavača Johna Zorna, gurua scene s donjeg Manhattana, tzv. Downtowna. Sharp je Capriju trebao posuditi saksofon, ali mu je naposljetku svoj sopran posudio saksofonist Kevin Murray, dok je od Sharpa dobio kravaticu koja pridržava instrument.
Posjet je Americi Janjetu nosio naboj obiteljskog reuniona, jer mu u Brooklynu živi brat. A brat je na koncert poveo i slikara Stipana Tadića. Nastupili su na koncertnim serijama uz lokalne muzičare koji se održavaju po CD-shopovima. Naime, liquor licence u SAD je preskup da bi klubovi riskirali i utječu se radije komercijalnijim programima.
Alternativa njima je legendarni dućan Downtown Music Gallery na Manhattanu, kod China Towna, koji nekretninski nije atraktivan ili manji, poput Red Star kojeg vodi Murray u Brooklynu. „Ljudi, k’o i svugdje – vole čuti ono što poznaju. To su isto mali prostori, prodavaonice ploča, galerije, dođu prijatelji i znanci – to su rupice male. Imaš velike jazz-klubove gdje dolaze ovi koji sviraju standarde, veća imena, karta je skuplja. Downtown Music Gallery je dućan s pločama, malo je to, siđe se s ceste u podrum, skačeš skoro vertikalno. Dođe ti 15-20 ljudi i jedva stanu unutra. Sjede na visokim kašetama ploča”, nastavlja Janje preslagujući dojmove.
Glazbena praksa koju zovu „improvised music” nije komercijalna, kao ni jazz i postavlja se pitanje kako odolijeva trendovima na tržištu nekretnina? „DMG je vrlo mali prostor, jedan je od suosnivača, mislim, bio i Zorn. Ne znam kako se održavaju, jer svi tamo sviraju besplatno, financiraju se iz donacija koje daju sami glazbenici sa željom da se to održi”, kaže Capri.
Janjetu je u susret izišao kontrabasist i skladatelj Joe Fonda, prvi predsjednik zaklade Tri-Centric Anthonyja Braxtona. „Donio mi je bas na oba nastupa u NY, vozio se na drugi kraj grada s autom, našao parking, nakon koncerta ga nosio doma, svaka mu čast! Baš sam se iznenadio. Ne bi to svatko napravio”, uzbuđeno će Janje. “To je, da se voziš s vlakom – sigurno sat i pol!”
Osim Velike jabuke, Capri i Janje vidjeli su i pravu Ameriku. „Philadelphia, to već malo drukčije izgleda. Dosta je grublja, skužiš da je New York ušminkan naspram ostalog. Boemu i japije zamjenjuju radnici, više afroamerička kultura upada u oči. Voziš auto, dođeš do Allentowna, iznad Phillyja, grad od 100,000 ljudi, pospaniji je dojam. Prljavije je… Iako ni Brooklyn po tome ne zaostaje. Inače, nema puno ljudi na ulicama. Nije to neka gužva. Iza ima više socijale, toga svega. Zanimljivo je sve to vidjet, jer ne vidiš samo ono što je predviđeno da se vidi.”
Na koncert u Allentownu, publiku je privukao nastup poznatog saksofonista Garyja Hesseyja. “Ljudi nisu ni došli tamo zbog nas. Mislim da je nominiran za Grammyja. Nekako smo se svi ulovili. Došlo je dosta ljudi. Bili su zadovoljni. Simpatično je, imaš grickalice, malo smo popričali s njima. Taj koncert s nama je snimljen na YouTube. Nakon koncerta u Rotundi, u toj jednoj dvorani, na ivy league University of Pennsylvania, koji zauzima ogroman kvart, kao pola Zagreba…”
Janje se prisjeća kako je vidio čak rakuna kako kopa po smeću. Svoje dojmove o tradiciji muzike u nas poznate kao jazz nadogradio je jakim dojmovima. „Ta muzika ima svoje korijene u jazzu, malko toga vuče na drugu stranu. To ima korijene u tome. Valjda im je takav i život, na to se reflektira. Ugodno je svirat s njima, svi slušaju dosta. Tako da, različitost se gura, svatko hoće odskočiti. Mi smo bili različitiji od njih, po pristupu, jer oni imaju tradiciju sviranja koja se ipak malo osjeti. Ali, svaki je nastup bio različit od prethodnog. Nisam ništa slično našao, da je bilo isto svaki put. Kod nas je improvizirana glazba već žanr. Tamo to nije striktno”.
Međutim, kao indikativno ističe da se nije stigao niti okrenuti, a kamo li razmišljati odakle dolazi.
“Nisam, jer ima toliko različitosti, govori se osamsto jezika. Tak da si više začuđen, nego da razmišljaš odakle dolaziš. Veliki je ipak to centar svijeta. Financijski, umjetnički, kulturno… Kad se vratiš, čuješ za pola milijuna na hipodromu, jasno ti je otkuda dolaziš! U vezi toga, mislim da ljudi počinju polako to kod nas isto shvaćat, da ti je loša reklama – najbolja reklama”, zaključuje Janje.
Istaknuta fotografija: Iva Masters
Ostale fotografije: arhiva Damir Kafka Capri
#Boris Janje #Damir Kafka Capri #Jazz #razgovor #Record store
