U sklopu Riječkih ljetnih noći je u petak gostovalo Bugarsko nacionalno kazalište Ivan Vazov iz Sofije, izvodeći dramski tekst ukrajinske autorice Saše Denisove “Haag“ (The Hague). Predstavu je režirao međunarodno priznati bugarski redatelj Galin Stoev, koji je inače sada na čelu jednog kazališta u francuskom gradu Toulouseu. Djelo je nastalo u Ukrajini odmah nakon ruske invazije 2022., te je do sada postavljano u Poljskoj, u američkom Bostonu, a premijera u nacionalnom kazalištu u Sofiji izvedena je prošle godine.
Sadržaj drame govori o nekom budućem suđenju Putinu i njegovoj sviti u Haagu, ali gledano očima djevojčice (možemo zamisliti i san djevojčice) koja postaje glavni tužilac. Drama je istovremeno i tragična, komična i groteskna, a postavlja brojna pitanja o ratnim zločinima, o tome što je dozvoljeno velikima a malima nije. Mogla bi se odnositi i na aktualne zločine koje država Izrael provodi nad stanovništvom Gaze, kao i na zločine koji je na tom području počinio Hamas, ali i na bilo koje ratne zločine koje čini bilo koja strana u ratu. Postavlja se i pitanje što je slobodni zapadni svijet i koje su njegove vrijednosti, kao i nedostaci, pa se u duhovitom stilu spominju i hrenovke od genetski modificiranih životinja, što asocira je li svako bježanje zapadu iluzija u neki ispravni svijet. Jasno je da čovjek mora težiti nekom idealu i pripadati određenom svijetu. Tu se zapadna demokracija i zapadni slobodni svijet čini najboljim mogućim uz sve nedostatke koje ima.
Režija je dobra i efektna, scenografija minimalna ali dobro uklopljena u predstavu, kao i kostimografija, a bugarski glumci su odlično glumili. Ono što nedostaje je to što je ova drama specifično napisana, nema pravi dramski zaplet i formu drame, već gledamo simulaciju suđenja pri čemu se protagonisti počinju međusobno optuživati oko pitanja veće ili manje krivice, što stvara određenu napetost i zanimljivost, ali je predstava koja traje više od dva sata previše razvučena, te joj u nekim dijelovima nedostaje dinamike. Primjećivao sam u toku izvedbe cijele skupine ljudi koje su napuštale gledalište, što inače rijetko vidim u kazalištu, čak i kada se izvode predstave koje nisu za svakoga. To sugerira da bi se predstavu vjerojatno moglo skratiti, neke dijelove u potpunosti izbaciti, čime bi postala prijemčivija i atraktivna široj publici.
Ipak, odabirom ovog gostovanja na Riječkim ljetnim noćima riječka je publika vidjela jednu novu i drugačiju izvedbu, neuobičajenu za riječki repertoar.
Istaknuta fotografija: Boriana Pandova
#rljn
