Od 14. svibnja u Etnografskom muzeju Split možemo vidjeti gostujuću izložbu Etnografskog muzeja Istre/Museo etnografico dell’Istria koja tematizira slobodno vrijeme od prve polovice 20. stoljeća do danas u istarskoj svakodnevici.
Autorice izložbe su Mirjana Margetić i Nikolina Rusac, a oblikovanje postava potpisuje Tina Erman Popović.
Današnja svakodnevica koja donosi užurban raspored ispunjen obavezama ostavlja malo slobodnog prostora. Za odmor čekamo slobodne dane i vikende. Postavlja se pitanje što radimo u svoje zaista slobodno vrijeme i je li ono uopće slobodno?
Izložba propituje slobodno vrijeme u ruralnim i gradskim prostorima, kako ga doživljavaju muškarci, a kako žene, kako je industrijalizacija utjecala na njega i kako ga mladi danas provode. Izložba obuhvaća prvu polovinu 20. stoljeća do danas u istarskoj svakodnevici. Iako je tema preširoka, obuhvaća najistaknutije teme tijekom istraživanja. Obuhvaća istraživanje stručne literature, fotografsku građu i terenska istraživanja.
Kako istraživanja pokazuju, slobodno vrijeme je uvijek bilo u interesu vladajućih struktura. Dopolavoro je fašistička organizacija koja je pokušala 30-ih godina organizirati različite aktivnosti tijekom slobodnog vremena. Poslije, u socijalističkim vremenima putem pionira se usmjeravalo djecu i mlade. Danas, usmjeravanje ide na potrošnju; tako trgovački centri nude filmove, igraonice, izložbe, sve na jednom mjestu kako bi se što više trošilo.
U Istri postoji drvo, zovu ga ladonja, živi dugo i daje veliku sjenu. Ispod njega se okupljalo i provodilo slobodno vrijeme. U Puli je prva filmska projekcija održana 1896., samo godinu dana nakon prve svjetske izvedbe u Parizu. Stanovnici su se brzo prilagodili tom trendu i počeli posjećivati kino redovito. U mjesto Rakalj je dolazilo putujuće kino u Rakalj. Dolazak televizora također mijenja provođenje slobodnog vremena. On je također predstavljao mjesto okupljanja i druženja, ali je s vremenom stvorio izolaciju jer ga je osamdesetih godina posjedovalo 95% stanovništva. Sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća također je rastao veliki interes za stripom pa su zaljubljenici pratili avanture Dylan Doga, Zagora, Alana Forda.
Nedjelja je dan koji je i službeno u nekim zemljama postao dan u kojem se ne radi i odmara, a jutro je prvenstveno služilo za odlazak na misu. Žene bi bar malo odmora našle na misi i vraćale se kućanskim obavezama, dok su muškarci, nakon što bi izveli blago, uglavnom kartali.
Dok seoske sredine nisu imale taj običaj jer su ga smatrali gubljenjem vremena, gradska sredina je iskoristila nedjelju popodne za šetnju. Postojali su i hobiji različitih usmjerenja; tako je redovito bilo pletenje, šivanje, kukičanje, ali i skupljanje sličica, salveta.
Godišnji odmori su se tek iza 1945. počeli provoditi izvan mjesta stanovanja i ta se navika brzo usvajala. Godišnji odmori su se koristili i za rad u vrtu pa su takvi radnici pobili naziv „polutani“ jer su nakon rada također nastavili obrađivati zemlju. Puležani su bježali od svakodnevice na Fratarski otok.
Zbog neimaštine i velike udaljenosti od mora, stanovnici Istre nisu imali običaj ljetovanja na moru. Ta navika se stječe tek krajem 19. stoljeća kada se otvaraju i prva kupališta.
Zbog nedovoljnog broja automobila na kupanje se odlazilo svim prijevoznim sredstvima uključujući i kamione.
Sportske aktivnosti su s druge strane bile razvijene od antičkih vremena pa se tako početkom 20. stoljeća osnivaju i prvi sportski klubovi. Među njima se našao i Savez izviđača Hrvatske koji postoji 110 godina. I trčanje je sve više popularno. Prije petnaestak godina krenule su i prve škole trčanja zahvaljujući sve većoj popularizaciji tog sporta.
70-ih godina su osnovana i prva planinarska društva koja okupljaju različite generacije. Slobodno vrijeme djece u ruralnim područjima i gradu se razlikovao. Djeca na selu su morala čuvati „blago“ tako da im je odlazak u školu bio vrsta odmora. Gradska djeca su slobodno vrijeme provodila na ulici, a ljeti na kupanju. Primijeti se i razlika slobodnog vremena djevojčica i dječaka, djevojčice su morale biti nečim okupirane.
Današnje razlike gradske i seoske djece u slobodnom vremenu su nestale, a tome je pridonio i Internet.
Savez socijalističke omladine u Jugoslaviji je okupljao mlade organizirane u brigade koje su odrađivale radne akcije. Mnogima su bili prilika za iskoristiti ljeto izvan doma u putovanjima, a rad je pao u drugi plan.
Zabave, plesnjaci i čajanke su bile popularne 1950-ih do 1980-ih, ali prije braka jer se u braku odlazilo na svadbe i ondje družilo. Plesnjaci su rašireni od Buzeštine do Labinštine, a sastavni dio je bila harmonika. Vlasti na ples nisu uvijek gledale blagonaklono.
I kavane se otvaraju krajem 19. stoljeća da bi se kroz 20. stoljeće taj broj naglo povećao. I oštarije u Labinštini su dobro poslovale. Preko radnog vremena se moglo otići i kod frizera ili popraviti auto jer je postojao dovoljan broj zaposlenih koji koji su mogli pokriti produkciju, iako nisu baš sva zanimanja mogla pokriti takve aktivnosti.
Namjera izložbe je istražiti kako ljudi u Istri provode slobodno vrijeme unazad stotinjak godina. Sve gore navedeno je potkrijepljeno izjavama sudionika, predmetima, kratkim filmom te fotografijama. Nekad je bilo sramotno reći da ljenčarite, vjerujemo da je i danas tako to jest da nitko ne provodi vrijeme zapravo ne radeći išta, nego su se okolnosti promijenile. Ova izložba to propituje, možemo li svoje slobodno vrijeme doista poimati kao slobodno.
#Ča delamo kad „niš“ ne delamo #Etnografski muzej Istra #Etnografski muzej Split #Mirjana Margetić #Nikolina Rusac
