Konceptualno jedan od najinteresantnijih dokumentarnih filmova ovogodišnjeg LFF-a je sedmominutni intimni prikaz VHS sjećanja sniman iz ruku oca koji je pred tridesetak godina po prvi puta koristio kameru u životu obilazeći i bilježeći srušene, spaljene i ratom uništene ostatke njihove obiteljske kuće. Kroz telefonski razgovor s kćeri pokušavajući se sjetiti što je sve bilo na snimci oni prolaze kroz nimalo poetične a opet vrlo intimne i lirske detalje zabilježene njegovim kadriranjem. Od CCCC simbola preko krave u dvorištu i bake dok kopa, do snimaka divljeg cvijeća u pink koloru.
Kao što sama autorica navodi u objašnjenju njenog standpointa filma: „Moj otac je koristio kameru samo jednom u životu. Nakon 30 godina tražio je od mene da digitaliziram VHS materijal koji je snimio. Pitao sam se čega se sjeća. Stvoren iz poticaja za promišljanjem i ponovnim gledanjem osobnih arhivskih snimaka, film istražuje sjećanje i njegov odnos s dokumentacijom i izvaninstitucionalnim arhivskim praksama. Povezujući politiku s intimnim prostorima, film propituje utjecaj rata na privatne arhive i ulogu vrtova kao mjesta novih početaka“.
Odličan kratkometražni pristup drugačijem listanju arhive i stereotipnom pristupu reminisciranja tragova Domovinskog rata čiji ožiljci u pojedinim obiteljima dan danas mogu podražiti i podsjetiti na mržnju. Toleranciju. Ili umjetnost.
8/10
