Nije uvijek easy komentirati povijest koju odlikuju mnogobrojne promjene kao što je to za vrijeme 20.ere ovdašnjih prostora. Ere utjecaja Austrije, Mađarske, Italije, Hrvatske te onda još kojeg usputnog, promjenjivog. Stanovnici gradske sredine, jednostavno su na mnogobrojne alternativne načine počeli postavljati nazive prostora, i to redom po zgradama, područjima, češće i po kojim institucijama nego je to po uobičajenim imenima ulica i trgova, ponekad su po četiri do pet puta mijenjali svoje ime slijedeći direkcijske promjene. Samim stanovnicima grada, kako je to barem povijesno poznato, preostaje zapravo tako većinski najneutralnije opredijeliti se za domaće autonomaše, te koristiti kao službeni jezik talijanski. To je tada važilo i za Hrvate koji ne obitavaše na Sušaku, već stanuju na jednom multikulturalnom prostoru jedne antikno povijesne urbane komponente.
Grad predstavljaju dvije većine, ona hrvatska te talijanska, s time da nije baš definicijski jasno kako su se one mijenjale. Grad je svakako na početku, nakon pripojenja te zapravo asimilacije Liburna postao latinski, koji je kasnije nakon pojave Hrvata trgovinom te razmjenama poneko razdoblje i administracijski, hrvatski, austro-hrvatski, no s time da je uvijek i latinski, zapravo talijanski, prepoznatljiv i sa svojim dijalektom, nastao vulgarizacijom prijašnjeg, kao i drugdje na prostoru Italije. Dokazuje se to ovdašnjim zapisom iz 15. stoljeća, zapravo tako kažu koji gramatiku tog doba poznaju, na prostoru Habsburške vlasti. Najznačajniji povjesničar Rijeke Giovanni Kobler registrira – 1599. godine latinski se za grad službeno zamjenjuje s onim Toskanskim de Dante, tako da bude razumljiv stanovništvu. To su povijesni prijelazi koje je dobro poznavati za pojavu ovog aktualnog filma koji kako interpretira lik poete i osvajača žena tako i kompozitora svoje države, Gabrielea D’Annunzija.
Možda je upravo to za početak jedna kritika, film s obzirom na tematiku ne daje objašnjenje tog povijesnog segmenta, uvoda, zapravo ne jednog nego svih tih prijelaza. Možda baš zato što to nije ovom filmu bio cilj. Postavljeno je to većinski za komediju i satiru što je svakako dobro za izbjeći segmente povijesne naracije te pitanja pojedine korekcijske naravi.
Film je zanimljiv, dobar, kvalitetan, za nas velika novost. Uradak je to koji pokazuje tadašnji ambijent i likove te oblikuje povijesna događanja koja do sada nisu, barem za Hrvate, predstavljena. Aktualizira se povijest koju su često kasniji akteri prešućivali za cilj da sve ono što nije sastavni dio aktualne vladajuće postave, prepuste zaboravu. Za razliku od takvih, prijašnjih, u filmu se daje prostora autohtonom Fiumanskom dijalektu te tako zbilja autentično gradi narativ tog doba te ostvaruje nešto što je originalno.
Kasnije, prema završnom djelu, nekoliko scena predstavlja današnjicu, što do danas od toga ostaje te ono što su donijele kasnije promjene. Kod spomenutih je korektnije da je stilski upravo satiričan, s obzirom na to da i nisu baš sve relacije tako liberalne, neutralne, kao što se to hoće često prikazati, zapravo su to nepotrebno dodana naizgled opredijeljena, suvišna mišljenja redatelja.
Kako god, Fiumani su se zalagali i kasnije većinski za autonomiju, a onda dobivali različite druge uloge. Ono što preostaje je barem dati dostojne vrijednosti onome što do danas od svega toga gradu ostaje, tome se ovim filmom ne daje prigode. Traženje svojih prava postao je svojevrsni zaštitni znak i danas, etno-stilske vrijednosti, koje nisu samo jednom godišnje za vrijeme karnevala pa je možda još potrebno istaknuti tradicijskih vrijednosti, kako u gradu, tako i s kojim narednim kino projektom.
#Fiuman #Fiume o morte! #Kritika #Osvrt #Rijeka
