Gordana Brkić Žagar, riječka je novinarka, radijska voditeljica i spisateljica, rođena 1972. godine. Pohađala je srednju školu u Delnicama i studirala na Filozofskom fakultetu u Rijeci, na Odsjeku za kroatistiku. Njezine priče objavljivane su u online časopisu „Književnost uživo”, dok je sam ulazak u književnost označen objavom skupne srednjoškolske zbirke „Sretne riječi”. „Akvarel u očima”, njezina je prva samostalno objavljena zbirka pjesama. „Netaknuti listovi gline” njezin je prvi roman predstavljen 2023. godine. Aktivno sudjeluje na riječkoj književnoj sceni kao članica neformalne književne skupine Ri Lit.

Razgovarale smo u antikvarijatu Mali Neboder, a osim što smo raspravljale o predstojećoj književnoj večeri, proširile smo temu na izazove s kojima se pisci danas suočavaju, njezino vlastito stvaralaštvo te razlike između muških i ženskih perspektiva u književnom svijetu.

Gordana, kako biste Vi opisali priču Ri Lita?
Cijeli koncept Ri Lita je tako – riječki. Ri Lit je neformalan ali funkcionalan, zajednički no individualan. Sama Noć velikog čitanja je Vavin izvrstan koncept prezentacije književnosti. Oblikovana je kao svojevrsni koncert, gdje se glazba i pozornica stapaju u zajedničko iskustvo. Iz moje perspektive, to je rokerski pristup književnosti i Ri Lit ga u Noći velikog čitanja nastoji prenijeti riječkoj publici. Osobno uživam u svakoj minuti Noći velikog čitanja.

Priču koju ćete čitati, jeste li je pisali uoči Ri Litove večeri ili je ona već dio vašeg stvaralaštva?
Ova je priča pisana za Noć velikog čitanja. Naime, kada pišem priču koju ću interpretirati, radim to sa sviješću o interpretaciji, o tome kako ću joj udahnuti dušu čitanjem jer pisanje i interpretacija priče dva su odvojena trenutka koja nikako nisu istoznačna. Pazim na to koju ću riječ upotrijebiti, kako ću je izgovoriti, pazim i na dužinu rečenica. Noć velikog čitanja je više od čitanja. To je nastup u kojem koketiramo s glumom. A mi nismo glumci. Stajati pred publikom i interpretirati svoj tekst zapravo znači pokazati srce i hrabrost, što naposljetku, nije jednostavno.

Postoji li referentna publika Ri Litovih večeri? Što veže ljude koji prisustvuju večerima književnosti, pored samog interesa za književnost?
Po mome mišljenju, to je opet – riječka priča. Rijeku od ostalih gradova razlikuje to što se ovdje ljudi bez obzira na dob, okupljaju oko zajedničkih interesa. Tako je i s Noći velikog čitanja – publici i autorima je zajednička poveznica književnost. Kako se ovaj nastup događa jednom godišnje, vjerujem da i to ima utjecaja na činjenicu da je dvorana uglavnom puna.

S kojim se izazovima susreću pisci danas?
Milan Zagorac, jedan od Rilitovaca koji iza sebe ima pozamašan broj naslova, nedavno je skrenuo pozornost kako u Hrvatskoj po struci ne možeš biti pisac odnosno možeš biti samo hobist. Našim piscima nedostaje stimulacija, nedostaje institucionalnih sredstava za prijevod knjiga što bi rezultiralo i širenjem tržišta jer domaće tržište nije dovoljno. Pri tome ne mislim da ne čitamo, već da u manjoj mjeri kupujemo knjige. Ali, da se razumijemo, ne krivim nikoga. Sve što nisu hrana i režije prisiljeni smo tretirati kao luksuz, a samim time i kao nešto što si ne možemo priuštiti svaki puta kad to i poželimo. Također, držim i da je promocija autora jako važna osobito u današnjem vremenu u kojem smo preplavljeni informacijama do te mjere da ih više ne možemo niti procesirati, a kamoli u njima raditi neku trijažu, prepoznati ono što bi nam moglo biti važno od onog što nas ne zanima.

Pored kratkih priča i nedavno objavljenog romana „Netaknuti listovi gline“ pisali ste i poeziju?
Pisala sam ju kao srednjoškolka, u emotivnom razdoblju. U mom slučaju, pisanje poezije bila je igra, i to igra s književnošću i njezinim značenjem. Što točno znači pojam hermetičke poezije? Je li to samo nešto što nam netko podvaljuje kao nešto lijepo, a zapravo nitko ne može protumačiti? Što predstavlja sam zvuk, a što slika? Bio mi je zanimljiv i aspekt recepcije i tumačenja kod čitatelja, kao i karakter onoga koji tumači. Tako da sam se naposljetku okrenula istraživanju njezine svrhe, onoga što ona jest i može biti. Znala sam kako sam je pisala, zašto sam je pisala i zašto je takva kakva jest, dok mi je njezina recepcija potencirala interes. Zanimljiva mi je bila reakcija drugih ljudi. Sada, s vremenskim odmakom od 20 godina, kad sam malo zaboravila sebe iz tog vremena, čitanje te poezije kao da ima neku drugu dimenziju. I stari i mladi su je čitali, svatko je tražio nešto drugo u njoj. Kad se ljudi osvrću na moje stvaralaštvo, često imaju veoma različite reakcije. Svatko se fokusira na nešto drugo.

Koliko vremena je trajalo pisanje prvog romana? Je li Vaš posljednji roman nastao u trenutku inspiracije?
Roman je nastao iz inata. Šalim se malo, ali ta priča o inatu veže se uz događaj koji se odigrao davno na fakultetu, kada je moj Dražen, kojeg više nema među nama, a s kojim sam dijelila i klupu i pauze i svjetonazore i kavu, odgovorno tvrdio kako nisam sposobna napisati roman jer nemam živaca za to, vremena, volje ni koncentracije. I onda mi se, nakon cijelog životnog ciklusa, otvorilo vrijeme, a i prostor, te se nešto „zavrtilo“ u glavi. Radila sam kao novinarka, pišući isključivo kratke forme i stvarno nisam bila sigurna da li ću moći pratiti svoje misli u pisanje jednog romana. U početku je bilo zahtjevno i trebalo dosta napora. Na kraju sam na romanu radila samo četiri mjeseca i to tako da bih uz tipkovnicu sjedila doslovno svaku noć upravo kako bih se prisilila da ne odustanem. Slijedila sam savjet jednog iskusnog pisca koji mi je rekao kako je svaki dan sjedao za pisaću mašinu i otipkao makar dvije-tri rečenice koje bi možda drugi dan i obrisao. Naglašavao je princip rutine. Upala sam u tu rutinu i negdje na polovici romana, imala sam osjećaj kao da je roman počeo pisati mene ili kao da se sam pisao. Tako je to onda krenulo. Druga polovica više nije bila problematična.

Postoje li primjetne podjele ili razlike između muškaraca i žena u književnoj praksi?
Ne volim stereotipe ili „smještanja u ladice”, čak i moje kolege iz književnosti znaju reći „ah, to je ljubić, apriori ćemo ga maknuti”. No, to ne bi trebalo biti tako. Primjerice, volim pročitati pikarski roman i mislim da je važno razgovarati o tome zašto je dobar ili zašto nije. S jednakim guštom čitam i autorice i autore književnih djela, da budemo politički korektni (smijeh). Različitost pristupa određenim temama iz muškog i ženskog kuta postoji i jer nas različite stvari opterećuju na različite načine. I samoj mi je lakše staviti se u ženske cipele, jer želim biti životna u književnosti, kada pričamo o stvarnim stvarima. Ipak, smatram da se muškarci, barem u jednom razdoblju svog života, mogu lakše od žena intenzivno posvetiti nečemu pa i pisanju. Govorim isključivo iz svoje perspektive, no činjenica je da je, uz punu podršku mog supruga, trebalo proći poduže vrijeme kako bih između smjenaškog posla i majčinstva pronašla prostor za pisanje. Razlike u objavljivanju između spolova, prema mom mišljenju, isto ne postoje. No, možda se varam. Svjesna sam da izvan mog kruga istomišljenica i istomišljenika postoji svijet u kojem se žene teško probijaju, u kojem ih se tuče i ubija, u kojem im se otima djecu. Taj svijet postoji i problem je u tome što ja ne znam koliki je on stvarno jer sam od njega odvojena upravo tim istim krugom ljudi koji vjeruju i žive ravnopravnost. Sad si mi dala temu za razmišljanje, zaključila je Gordana sa smijehom.