Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci od svojega se preseljenja na novu, do sada već dobro znanu adresu u Krešimirovoj ulici može pohvaliti nizom značajnih izložbi u kontekstu avangardnih i suvremenih umjetničkih aspiracija u Hrvatskoj, ali i relevantnih za inozemnu umjetničku scenu. O tome svjedoči i izložba prostorno-plastičkog oblikovanja, Zaželi želju / Make a wish, Nikole Ukića (Riječana koji već godinama živi i stvara u njemačkom Dusseldorfu). Sama izložba pripremala se nekoliko godina, od 2019. godine kada se suradnja prvi puta trebala ostvariti, a zanimljivo je i to da umjetnik u Rijeci nije izlagao dvadeset i pet godina. Već sam naslov izložbe sugerira pojam igre, posebice (biološki gledano) dječje igre. Riječ je o tri posebno osmišljene i još nikad predstavljene skulpturalne instalacije (Fuga, Cijevi i Kolo) koje od riječke publike zahtjevaju igru zamišljanja novih načina bivanja u zajednici, a ovaj osvrt će upravo kroz prizmu pojma igre pokušati približiti značaj i značenje konceptualno/kiparske izložbe s kojom će se posjetitelji muzeja suočiti. Jedan od najznačajnijih filozofa svih vremena (Aristotel) definirao je igru kao neprestano kretanje, mogli bismo dodati kako se to kretanje događa na razmeđi imaginacije i stvarnosti što ‘dječju igru’ čini relevantnom za čovječanstvo u cjelini. Zadržat ćemo se još na pojmu igre. Uloga igre i imaginacije je kako u umjetnosti, tako u stvarnom životu od iznimnog značaja. Ona posreduje otpuštanju negativnih emocijalnih stanja, osjećaja gađenja prema drugima i drugačijima te pomaže u zanemarivanju društvenih stereotipa. Jednom riječju, igra zahtijeva narativnu imaginaciju (empatiju) koja je u službi čovjeka i putem međusobnog razumijevanja stvara duh demokratskog društva. Igra je također temeljni pojam u teorijskim razmišljanjima o svijetu i umjetnosti. Njemački filozof, hermeneutičar, Hans Georg Gadamer smatra je ontološkom strukturom umjetnosti sa svojim vlastitim pravilima i zakonitostima, dok je u razmišljanjima o industrijaliziranom i komercionaliziranom svijetu politička filozofkinja Martha C. Nussbaum vidi važnom za ‘pravilan’ razvoj građanskog društva kroz humanističku i umjetničku naobrazbu. U Ukićevu je umjetničkom habitusu prisutna igra; igra s materijalom, duhom mjesta za koje priprema izložbu kao site-specific odnos umjetnosti i lokaliteta na kojem se nalazi te igra s konceptualnim i filozofskim implikacijama, kao i promatračima koje ne shvaća kao pasivne konzumente umjetnosti. Ovo kretanje između igre i imaginacije Ukić ostvaruje i u samome skulpturalnom procesu koji predstavlja (su)odnos izbora materijala i krajnje forme djela, a nastavlja se nakon završetka istoga u zajedništvu kojeg čine promatrač i ‘strukture’ velikih dimenzija koje ga postavljaju u svojevrsnu mizanscenu prostora muzeja. Skulpturalna (zvučna) instalacija u prvoj prostoriji (Fuga) postoji kao veliki betonski poligon koji podsjeća na temelje gradnje struktura za život ljudi (kuće). U isto vrijeme ona postaje poligon za interakciju i igru, a ta interakcija događa se na nekoliko razina. Riječ je o interakciji s radom u kojoj se posjetitelji slobodno kreću betonskim artefaktom koji zauzima veći dio prve prostorije ali i zvukom kojeg stvara aukustični rezonator. U isto vrijeme ovaj rad direktna je referenca na povijest zgrade Muzeja koja se jednom davno nalazila u industrijskom kompleksu i služila kao tvornica duhana, zahtijevajući od promatrača promišljanje o urbanim prostorima koji utječu na kvalitetu ljudskog života. U stvaranju, umjetnik upotrebljava industrijske materijale (koje prerađuje i testira industrijskim procesima); PVC, beton ili poliuretan postaju forma, ali i vizual komercijaliziranog “phatosa” današnjeg svijeta dok u isto vrijeme ove ‘strukture’ pred promatrače postavljaju zahtjev da zažele želju i (ra)zamisle svijet kakvog bi željeli vidjeti. Upravo ova transformacijska moć Ukićevih radova (koji puni značaj zadobivaju tek u interakciji/igri s publikom) mijenja (ili pokušava potaknuti) svijest svojih ‘promatrača’ tražeći od njih da umuju o aktivnoj kreaciji društva za bolje sutra. U intervjuu s umjetnikom za riječki Novi list Ukić potvrđuje: “U mojem radu još od samih početaka postoji interakcija između materijala i predmeta; za mene su osnovne kiparske komponente materijala i forme često neraskidivo povezane, pa koristim različite materijale, neke koji tek nastaju u umjetničkom procesu i neke koji imaju potencijal da se mijenjaju kiparskim procesom”. Ovaj performativni moment Ukićeva rada vidimo u srednjoj prostoriji (Cijevi) u kojoj izobličene PVC cijevi (podvrgnute eksperimentima s različitim temperaturama)bude podsvjesni registar značenja. Cijevi i njihova trodimenzionalna montaža sugeriraju trenutak refleksije na svijet koji nas okružuje, svijet sazdan od plastike, jednom davno materijala koji je puno obećavao. Vidimo da se pitanja koja izložba postavlja tiču identiteta (ljudi i mjesta), materijala koji su s jedne strane sveprisutni i sačinjavaju naš svakidašnji habitus, dok s druge strane u muzejskom prostoru započinju igru s percepcijom promatrača. Upravo ova pitanja kulminiraju posljednjim radom, skulpturalnom instalacijom ruku (Kolo) repetitivno postavljenih u arhaičnu formu kola (tradicijskog plesa). Izbor materijala i tehnike izrade posljednjeg rada (3D tehnologija i lijevanje poliuretana) u direktnoj su opreci s referencom na tradiciju, provocirajući pitanje solidarnosti koja je opet proizvod specifičnih kulturno povijesnih momenata. Ova igra u kiparskim strategijama, odnos strukturalnih objekata i zamišljaja, kao i reference na modernistička i postmodernistička strujanja u umjetnosti i skulpturi prisutne su već nekoliko stoljeća. Ukićeva igra s konceptima zajednice, identiteta i prostora čine ovu izložbu suvremenom i relevantnom za društvo u kojemu živimo. Uz trud i stručnost kustosica Sabine Salamon i Ksenije Orelj, izložba je otvorena za posjetitelje sve do 21. svibnja 2023. godine.
