Zadnja dramska premijera 71. Splitskog ljeta koja propituje temu kulta i vođe odnosi se na dramu Williama Shakespearea „Julije Cezar” u režiji Qendrim Rijanija. Bezvremenska priča o moći, izdaji i borbi za ideale, premijerno je izvedena 8. kolovoza na ambijentalnoj pozornici u propugnakulu Srebrnih vrata Dioklecijanove palače.
Topla kolovoška noć u centru grada koji vrvi turistima te grandiozna pozornica s neobičnom scenografijom koja će oživjeti svaki trenutak je obećavala.
Predivan uvod u kojoj nas kombinacija svjetla i glazbe koju je pratio limeni puhački orkestar priprema na sadržaj nagovještava savršen spoj različitih umjetnosti objedinjenih na kazališnoj pozornici.
Julije Cezar oslobađa Kreaturu, nevidljivi svevremenski lik koji predstavlja tiraniju i autoritarizam koji će biti prisutan na pozornici do samoga kraja. Svojom pojavom podsjeća na filmski lik Agathe (koju je utjelovila Samantha Morton) u Minority Reportu, simbol koji biva pušten u stvarnost i koji se saživi s prostorom i likovima. Najbliži Cezarovi suradnici postaju „zabrinuti” za svoj grad Rim koji se prepušta čovjeku koji bi mogao postati bog. Grad slavi jer je Cezar porazio Pompejce premda se to baš i ne smatra osvajanjem. Naređuje se i uklanjanje sveg ordenja koje je stavljeno na Cezara kako bi se time umanjio njegov doprinos i utjecalo na javno mnijenje. Brut se boji da bi Cezar mogao postati novi kralj jer ga voli, ali ga ne smatra nadređenim. Kasnije se slaže s njim prisjećajući se trenutka kad ga je spasio od utapanja. Cezara su pokušali i okruniti, ali se kruna jednostavno tri puta odbijala od njega. Svejedno narod to nije doživio kao neko odbijanje i vjeruje mu. Među najužim krugom se odvija plan ubiti Cezara (Kasko, Kasije, Brut. Cina). Cezarova žena u svojim snovima predviđa muževu smrt. Decije ga uvjerava da to nije istina i da se Senat sprema okruniti ga. Postavlja se i pitanje treba li ubiti i Marka Antonija, ali se od te ideje odustaje. S leđa ga strijelama ubiju svi, zadnji Brut. Dolazi Monika i traži pomilovanje za svog muža što on odbija. Marko Antonije nakon Cezarove smrti traži milost od urotnika u nadi da neće završiti kao Cezar.
Na Forumu nad mrtvim Cezarovim tijelom govor drži Brut koji uvjerava Rimljane da je Cezar bio tiranin i da je to učinio zbog njihove sigurnosti što mu oni vjeruju. Svjetina traži da se pročita Cezarova oporuka i kada shvaćaju da je Cezar sve ostavio građanima promijene mišljenje naspram ubojica. Posvojeni Cezarov sin Oktavije se kune da će osvetiti očevu smrt. Brut na bojišnici počinje shvaćati da mu se smrt približava, posebno nakon Kasijeve smrti. Pred kraj se ukazuje Cezarov duh i Brut shvaća da je gotovo.
Qëndrim Rijani, mladi i renomirani sjevernomakedonski redatelj je zamislio da se taj komad donese u vremenskoj crti od 1. do 21. stoljeća, do sadašnjeg vremena kad gledamo hoće li pred našim očima niknuti neka nova oligarhijska tiranija. Od Cezarove smrti djelo se pretvara u kaotičnu i realističnu sliku sadašnjice u kojoj se stalno ponavljaju sintagme kao „Republika”, „Nacionalni interesi”. Predstavu vidi kao onu koja istražuje nesigurnosti, strahove i sjene koje se kriju iza velikih ideala, a često služe i za prikrivanje vlastitih ambicija. Ovim djelom Shakespeare stvara novu republiku na pozornici i do kraja je ruši te nam na taj način pruža ogledalo svijeta koji uporno ponavlja greške . Predstavu vidi i kao pouku nama da ne budemo pasivni promatrači već oni koji kritički promišljaju.
U predstavi igraju: Trpimir Jurkić (Julije Cezar), Mijo Jurišić (Marko Brut), Goran Marković (Marko Antonije), Donat Zeko (Kasije), Petra Kovačić Botić (Kreatura), Nikša Arčanin (Kaska), Zorana Kačić Čatipović (Kalpurnija), Ana Marija Veselčić (Porcija), Zdeslav Čotić (Ciceron), Stipe Jelaska (Decije Brut), Luka Čerjan (Oktavije Cezar), Zdravko Vukelić (Cina), Monika Vuco Carev (Livija, Porcijina pratilja) i Lara Jerončić (Kornelija, Kalpurnijina pratilja).
Osim redatelja Rijanij i dramaturginje Leko, koji potpisuju i adaptaciju drame, autorski tim čine: scenograf Valentin Svetozarev, kostimografkinja Marija Pupuchevska, skladatelj Trimor Dhomi, koreograf Staša Zurovac, dizajner videa Dragan Đokić, dizajner svjetla Srđan Barbarić, oblikovatelj zvuka Ivan Šušnjara, kipar Teo Baučić, te jezična savjetnica Anita Runjić Stoilova.
Iščitavanje Shakespearea na Rijanijev način je zaista monumentalno, uz njega stoji cijeli tim ljudi koji su dali veličinu ovakvom postavljanju. Glumački dio je zaista zahtjevan i traži veliku fizičku i mentalnu spremnost. Trpimir Jurkić se s lakoćom kreće po pozornici u vidu velikoga diktatora koji lagano u određenim trenutcima klizne u osobu koja nije sigurna u svoje postupke tražeći pomoć viših sila. Mijo Jurišić je još jednom pokazao izvanrednu snagu kako u fizičkom tako i mentalnom smislu kao glumac koji doslovno može prebacivati vreće za izradu rovova i s jakim intenzitetom tečno izgovarati stihove u jampskom pentametru (što mlađoj generaciji i nije baš pošlo za rukom).
Petra Kovačić Botić kao Kreatura u uvodu je privukla svu našu pažnju, ne samo fizičkom izvedbom već i mimikom lica, i emocijom koju prenosi kroz cijelo djelo. Goran Marković na Cezarovu pokopu malo odlazi u filmsku glumu s daškom više patetike, ali čvrsto nosi svoju ulogu kukavice koja se u jednom trenu morala i otkriti. Donat Zeko je fino isprofilirao ulogu Kasija koji zna biti jako srčan oko svoga stava, ali i jako nesiguran kad iz njega provali ponašanje koje nije u skladu s njegovim viđenjem. Obraćanje sebi u trećoj osobi otkriva nesigurnog pojedinca koji se da zavesti. Ana Marija Veselčić u više navrata je kroz ulogu pokazala sklad pokreta i glume (senzualna igra u bazenu s Brutom). I ostali su dali svoj doprinos dajući ulogama dostojanstvo i jačinu nastupa.
Scenograf Valentin Svetozarev je pomno osmislio prostor igrajući se pomičnim stolom kao predmet na kojem se veseli, ali i tuguje, na kojem se donose presudne odluke. Bazen koji služi kao prostor u kojem se utapaju frustracije, bježi od odluka. Stepenice koje se razdvajaju i u kojoj se donji dio pretvara u bojište. Kostimografkinja Marija Pupuchevska predivno je osmislila odjeću onog vremena koja u svakom činu po radnji dolazi do izražaja. Skladatelj Trimor Dhomi uz pomoć duhačkog orkestra stvara glazbu koja je na tragu filmske i koja ocrtava stanje likova. Jedino glazba za stolom, za vrijeme slavlja s mandolinom u pozadini koja podsjeća na klapu je stvarno nepotrebna jer tim podsjećanjem asocira na nešto trivijalno. Koreograf Staša Zurovac u nekim trenutcima dovodi ples u čistu poeziju. Kreatura kroz cijelo djelo, ples Porcije i Bruta, završna borba. Dizajner videa Dragan Đokić svojim slikama curenja krvi, fetusa i ostalih pomalo naturalističkih elemenata pojačava dojam radnje. Dizajner svjetla Srđan Barbarić upotpunjuje dojam uz sve prije spomenuto zaokružujući vizualno savršenstvo. Oblikovatelju zvuka Ivanu Šušnjari nije bilo jednostavno s obzirom na kretanje likova, kipar Teo Baučić je kip Cezara postavio u maniri vođe koji stoji postojano u svojoj pojavi, te jezična savjetnica Anita Runjić Stoilova.
Sve navedeno ipak nije pomoglo da se Shakespeareovo djelo doživi u punini i da redatelj prenese sve ono što je najavljivano prije izvedbe. Raspad sistema dolazi poslije Cezarove smrti gdje se sve pretvara u jedan kaos. U redu bi bilo da taj kaos predstavlja nekakav smisao zbog čega je i nastao, ali na postavljeni način nije imao smisla. Usred borbe Cezarovih pristaša koje sada vodi Marko Antonije i Brut s druge strane, više se ne može išta iščitati pa ni kaos sam po sebi. Glumci su iscrpljeni do samoga kraja, ukoliko je htio izbjeći i katarzu i to je u redu, ali ne na ovako postavljen način. Ukoliko je ovo neka moderna metoda postavljanja gdje se od logičnog predloška ide u kaos, poštujem i to, ali kaos mora imati nekakvu estetsku vrijednost. Ovdje je izostao iako je predstava na toliko mnogo razina predivno postavljena.
Ostao je nedorečen Cezar, je li on zaista tiranin ili individua koja je voljela svoj narod, ali izvana je morao biti jak autoritet? Što je s Brutom, od lika koji diže ruku na svog vladara u ime viših ideala do lika koji zna da mu smrt dolazi? Osim kaosa koji je prouzročio niti jednog odgovora nema. Čak ni na ona pitanja koja bi ova predstava po redateljevim riječima trebala zrcaliti- tko smo mi? Narod koji u 21. stoljeću pati od „stockhlomskog sindroma” prema vlastitim vođama, nastaje li nova oligarhijsko- politička tiranija koja ugrožava cijeli svijet, imamo li danas uopće ideala i koja je njihova cijena?
Ovaj Shakespeare nije ponudio odgovor.
#71. splitsko ljeto #Dioklecijanova palača #Julije Cezar #Quendrim Rijani #Wiliam Shakespear
