Po čemu ćete pamtiti Olimpijske igre u Parizu? Hajka na Imane Khelif, nevjerojatna meme sprdnja s nevjerojatnim strijelcem Yusufom Dikecom, možda po porazu košarkaša Srbije od Dream Teama u utakmici u kojoj su najbolji košarkaši svijeta imali i očitu naklonost sudaca? Ili po uspjesima hrvatskih sportaša, recimo senzacionalnom finišu braće Sinković, onaj trenutak u kojem Martin i Valent do očaja tjeraju komentatora BBC-a sigurno će ući u sportske anale, malo je ove godine u Parizu bilo tako velikih sportskih priča, kakvu su na svojoj stazi ispričala braća Sinković.
Svaka priča hrvatskog sporta u Parizu je bila posebna, svaka osvojena medalja je bila posebna, od prvog dana i Mirana Maričića, do posljednjeg dana i sjajnih vaterpolista, koji u finalu ipak nisu uspjeli nadmašiti Srbiju i trećim zlatom stavili točku na „i“ hrvatskih pariških nastupa.
Među izabranicima Ivice Tucka jedno je ime minulih dana dospjelo u fokus svjetske javnosti svojom igrom i pojavom, Riječanin Josip Vrlić pravi je div s Kvarnera, na leđima 198 centimetara visokog i 135 kilograma teškog centra hrvatske vaterpolske reprezentacije, koji je zašao u svoje 39. ljeto, uvelike je iskovana i ova pariška medalja, Josipova prva s Coubertinovim krugovima.
Pariška medalja Josipu jest prva olimpijska, ali daleko od toga da je ovo prva riječka vaterpolska olimpijska medalja. Znate li možda u kojem su sportu Riječani osvajali medalje za čak šest različitih zemalja? U vaterpolu, naravno. Mađarska, Jugoslavija, Hrvatska, Srbija i Crna Gora, Srbija i Italija. Vaterpolo je, neka ne zamjere sve ostale riječke sportašice i sportaši, najrječkiji od svih sportova. Ako se takav sport uopće može birati.
Mihovil Mićo Dorčić, nekad istaknuti sportski djelatnik, plivački olimpijac iz Rima 1960. godine, otac modernog hrvatskog plivanja, uvijek je tvrdio da riječko Primorje nije klub, da je u pitanju pokret. I ova vaterpolska medalja Josipa Vrlića, kao i sve one do sada osvojene s pečatom Vaterpolskog kluba Primorje, odnosno Sportskog društva Primorje, to najbolje dokazuju.
Rijeka ima Trg riječkih olimpijaca, nalazi se ispred Sportsko-rekreativnog centra Zamet, na trgu je i ploča s imenima onih koji su zadužili riječki sport, u predvorju bazena na Kantridi, za izgradnju kojega su uvelike zaslužni baš Primorjevi vaterpolski i plivački velikani, nalazi se ploča s čak osamdeset imena različitih osvajača olimpijskih, svjetskih ili europskih medalja poniklih u riječkom klubu ili onih koji su u riječkom klubu ostavili upečatljiv trag, među njima su i oni koji su i danas prisutni u Primorjevoj svakodnevici, Zoran Roje, Samir Barać, Igor Hinić, Damir Glavan…
Pa zar nije ova medalja Josipa Vrlića pravi povod da Rijeka dobije i Trg vaterpolista, možda da se negdje podigne spomenik vaterpolu i vaterpolistu, zašto Rijeka ne bi bila jedini hrvatski grad koji ima službeno proglašen svoj vaterpolski dan, zašto šetalište ispod bazena nije posvećeno tim sportskim divovima, ako je neki sport u Rijeci zaslužio dužno poštovanje, onda to vaterpolo svakako jest. U čast svima onima koji su se u minulih gotovo pa stotinu godina u bazenu trudili da Rijeka bude prisutna i zastupljena na sportskoj karti svijeta.
U riječkoj vaterpolskoj aleji velikana imena su Georgyja Cutasija, Ivice Jobe Kurtinija, Zdravka Ćire Kovačića, Karla Stipanića, Frane Nonkovića, Zorana Roja, Zorana Mustura, Damira Glavana, Igora Hinića, Samira Baraća, Damira Burića, Danijela Premuša, Vladimira Vujasinovića, Ivana Krapića, Bože Grkinića, Dejana Dabovića, Daniela i Denesa Varge, Petra Muslima, Anđela Šetke, Sandra Sukna, Paola Obradovića, Xavija Garcije, Frane Vićana. Do sada Josipa Vrlića. I tu popis staje. Ali samo privremeno. Bravo, Josipe!
Naslovna ilustracija Aleš Suk
#Josip Vrlić #Kantrida #medalja #Olimpijske igre Pariz #vaterpolo
