Kata Mijatović, hrvatska je multimedijalna vizualna umjetnica, ujedno jedna od glavnih predstavnica nacionalne suvremene scene performansa, izražavajući se još u mediju umjetničke instalacije i prostorne intervencije. Katin umjetnički koncept „Između neba i zemlje” izložen na Bijenalu u Veneciji 2013. godine, zapamćen je kao jedan od vidljivijih projekata hrvatskog paviljona, a osim umjetničke karijere, angažman u kulturnom sektoru ostvarila je i kao voditeljica Galerije AŽ – Atelijeri Žitnjak u Zagrebu, u razdoblju od 2005. – 2017. godine. Povodom posljednjeg umjetničkog angažmana u Rijeci, uslijed izvedbe „Buđenje“ na riječkom Korzu, a u okviru projekta „Crta za beskraj: Ritual“, razgovarale smo o prošlim i aktualnim projektima, odnosu uvjeta na umjetničkoj sceni nekad i danas, ali i senzibilitetu institucija u kulturi spram otkupa novomedijskih radova.
Svoje umjetničko djelovanje, započinjete u rodnoj Baranji, kao članica neformalne grupe Močvara, aktivne još od 80-ih godina prošlog stoljeća. Godine 1985., u Batini na Zelenom Otoku, Baranja je bila i mjestom omladinske likovne kolonije na kojoj se ondašnja baranjska likovna scena, spojila s onom riječkom i opatijskom, a u okviru djelovanja Likovne radionice Opatija. Kako komentirate likovnu i vizualnu scenu perifernih hrvatskih gradova prije raspada Jugoslavije u odnosu na stanje danas? Tko je ili što je, prema Vama, najviše utjecalo na centralizaciju kulturnog „kapitala” u suvremenoj RH?
Močvara je započela s djelovanjem krajem 80-ih, kada kreću i neki moji umjetnički počeci. Pamtim događaj o kojem pišeš, kao jako značajan i formativan za neke od nas iz buduće grupe Močvara. No to je bio sretan izuzetak, a nikako ponavljajuća situacija. Baranja u kojoj sam odrastala i živjela bila je i ostala rub kulturne periferije. S onim što zovemo kulturni turizam danas su se stvari samo pomakle prema ponavljajućim stereotipima projekata koji „spajaju“ baštinu i lokalnu gastronomiju pa se tako osnivaju Kuće kulena, Fišijade, Vinski putevi isl. Međutim, Baranja je mislim jedina regija u Hrvatskoj u kojoj ne postoji niti jedna galerija, što ne mora biti presudno, ali je dobar pokazatelj. S druge strane Drave, Osijek koji je prije 20-ak godina bio grad s jednom galerijom i nekoliko važnih autorskih pojavnosti na vizualnoj sceni (no s jakom alternativnom scenom u tadašnjem SC-u), danas ima Akademiju za umjetnost i kulturu na razgranatom Osječkom sveučilištu, iz koje izlaze nove generacije mladih i talentiranih umjetnika, s nekoliko važnih izlagačkih prostora koji obogaćuju hrvatsku vizualnu scenu. Nevezano za tu usporedbu, mislim da je centralizacija o kojoj govoriš kao rezultat pogrešnih kulturnih politika naslijeđena iz bivše države, iz mog iskustva sve što je važno dešavalo se i onda u nekoliko velikih gradova, ostalo je bila periferija. Imam dojam da se u Hrvatskoj unazad 10-ak godina, u domeni kulturne de-centralizacije, stvari ipak polako mijenjaju na bolje, i to prvenstveno zahvaljujući jačanju nezavisne scene i u manjim gradovima.
Nakon što ste kao diplomirana pravnica upisali studij na prestižnoj Academia di Belle Arti u Firenci, svoje ste umjetničko obrazovanje dovršili na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Đure Sedera, diplomiravši slikarstvo. S druge strane, Vaš se umjetnički opus, ponajviše veže uz akciju, performans i instalaciju dok je tržište umjetnina u Hrvatskoj, pretežito usmjereno k štafelajnoj umjetničkoj produkciji. Kako komentirate odnos tog tzv. tržišta prema medijskoj i performativnoj umjetnosti? Čine li što u tom vidu, institucije u kulturi otkupom suvremenih medijskih radova u svoje zbirke, ne bi li uspostavile kakav takav balans? Koliko je Vaših radova pohranjeno u zbirke hrvatskih muzeja suvremene umjetnosti?
Ne postoji u Hrvatskoj nešto što bi se moglo ozbiljno nazvati tržište umjetnina, osobitu ne u suvremenoj produkciji koja uključuje nove medije. Takve radove možeš prodati jedino muzejima, i to naravno jednom u životu ako imaš sreće, u tih nekoliko muzeja. Neka od mojih videa i instalacija otkupili su MSU Zagreb, MMSU Rijeka, Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu i MLU Osijek – dakle ispunila sam kvotu :). Performans kao izvedbeni format se uopće ne otkupljuje niti institucionalno, osim kao video dokumentacija, a o digitalnim medijima da i ne govorim.
Godine 2013., predstavljali ste Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu s radom „Između neba i zemlje”, kustosa Branka Franceschija. Za čitatelje i publiku koja možda nije upoznata s vrijednošću ovog umjetničkog rada, potonji je, u svoj koncept uključio i participativni „Arhiv snova”, projekt stvaranja viralne baze podataka, kojemu se upisom vlastitih snova, i dalje mogu uključiti i svi zainteresirani internetski korisnici. Važnost i doseg veličine projekta u okviru Bijenala, opravdan je činjenicom da je u postojeći arhiv, svoje snove neposredno unijelo više od 2300 posjetitelja/-ica ove ključne umjetničke manifestacije, a na samom otvorenju izveli ste i performans „Nesvjesno: Canal Grande”, gestom spavanja u bijeloj gondoli, kojom Vas je, u trajanju od dva sata, venecijanskim kanalima proveo gondolijer u crnome odijelu. Na koji je način zapisan i evaluiran ovaj ključni moment suvremenog umjetničkog stvaralaštva u Hrvatskoj? Gdje se danas nalazi „bijela gondola”?
Postoji video zapis samog performansa, i video koji je naknadno montiran iz sekvenci video zapisa.Video je 2014. uvršten u kolekciju MLU Osijek. Gondolu sam prvi put koristila kao artefakt 2013., u navedenom performansu i pratećoj izložbi. To je jedna od zadnjih ručno rađenih venecijanskih gondola koju smo za potrebe rada otkupili i pobojali u bijelo. Ona je u nekoliko narednih godina nastavila svoje umjetničke seobe kroz daljnje predstavljanje venecijanskog projekta (Umjetnički Paviljonu Zagreb 2014; MLU Osijek 2015; MSU Banja Luka 2013.), a 2017. u MMSU Rijeka u intervenciji Cargo Transfer. U svim tim umjetničkim preobrazbama i promjenama lokacija, gondola je zadržala svoju osnovnu namjenu iz prvog performansa izvedenog u Veneciji, ona je prijevozno sredstvo/plovilo koje komunicira i prenosi sadržaje iz nesvjesnog. U performansu i videu prenosi tijelo sanjača „na drugu stranu“, u različitim postavima izložbe „Između neba i zemlje“ ona je alegorija sna, a u Cargo Transfer/Rijeka ispunjena je ugljenom, materijalom koji u svim mojim prethodnim radovima funkcionira kao sadržaj iz kolektivnog nesvjesnog. Njezin teret su ljudski snovi, čiji je ona istovremeno i nositelj i označitelj. Gondola je trenutno još uvijek na čuvanju u MMSU Rijeka, gdje je ostala nakon privremene intervencije iz 2017. No evo, ovih dana do kraja mjeseca selim je s novim projektom (koji je u svari nastavak njenih preseljenja/izmještanja) pod nazivom Cargo Transfer/Pustara Kozjak. U ovoj prostornoj intervenciji premještam njezin umjetnički i civilizacijski teret u jednu od baranjskih pustara u blizini Kopačkog rita, u pustaru Kozjak, odlažem ga u beljski hangar koji služi za smještaj poljoprivrednih strojeva prije i poslije žetve. Nekoliko riječi o baranjskim pustarama: baranjske pustare su jedinstvena napuštena bivša beljska poljoprivredna gospodarstva s manjim proizvodnim pogonima (ugl. stočarskim) i naseljima za radnike koja su izgrađena sredinom 19 st., krajem 70-ih je započelo njihovo odumiranje i sada su to mjesta (osim pustare Mirkovac) prepuštena prirodi i godišnjim dobima, a možda je bolje da tako i ostane… Osim nadrealnog sraza bijele gondole i zapuštene ljepote baranjskih pustara (prizor se može vidjeti s ceste uz hangar), poticaj za projekt je i jedan autobiografski detalj, naime djetinjstvo sam provela u jednoj od takvih pustara.
Angažman u kulturnom sektoru, ostvarili ste ne samo kroz umjetničko stvaralaštvo, već i kao voditeljica Galerije AŽ – Atelijeri Žitnjak u Zagrebu, koju ste vodili u razdoblju od čak 12 godina, od 2005. – 2017. godine. Možete li s te perspektive, detektirati ključne probleme djelovanja prostora nezavisne kulturne i umjetničke scene u Hrvatskoj?
Nezavisna scena u Hrvatskoj snažno se razvila unazad 10-ak godina, kad se uspoređujemo sa susjedstvom, no uvijek su prisutna dva ključna problema, prostor i sredstva. Mi smo imali sreću da nam je 2005. dodijeljen prostor bivše osnovne škole u kojoj su učionice prenamijenjene u atelijere, a hodnik smo preuredili u galeriju. Iste godine osnovali smo umjetničku organizaciju i krenuli s umjetničkim programom zbog kojeg su Atelijeri Žitnjak vrlo brzo prepoznati kao nezaobilazni punkt kulturnih događanja na hrvatskoj suvremenoj sceni. Taj smo status zadržali do danas, a to su prepoznali i Grad Zagreb i Ministarstvo kulture koji podržavaju naše programe svake godine. Dakle osim ova dva problema tu je uvijek i problem osmišljavanja i organiziranja kvalitetnih i pametnih programa, no mislim da taj problem u Hrvatskoj nije na prvom mjestu.
Performansom „Buđenje”, nedavno ste participirali i riječkoj ediciji projekta „Crta za beskraj”, nastalom u organizaciji Centra KNAP, kao homage-u Marijanu Crtaliću, sisačkom multimedijalnom umjetniku, nenadano preminulom 2020. godine. Zanimljivo je to da je „Buđenje”, prvotno izvedeno upravu u Sisku 2017. godine, u okviru Festivala Željezara kojeg je vodio sam Crta, čiji je osnovni cilj bio vratiti Sisku status kulturnog i tranzitnog središta, kojeg je uživao prije raspada Jugoslavije. Koji su, prema Vama, uspješni mehanizmi buđenja, i možete li navesti aktualne primjere dobrih praksi u Hrvatskoj, kojima se važnost umjetničkih i kulturnih sadržaja vraća na zasluženi pijedestal?
Jedan od tih primjera je upravo Festival Željezara, sudjelovala sam na Festivalu i 2016. i 2018., a 2017. izvela sam „Buđenje”. Nadam se da će netko nastaviti taj Marijanov projekt, pokazao je koliko Sisku (pa i drugim gradovima) trebaju upravo takvi kulturni projekti koji se bave industrijskim nasljeđem. No mislim da je jako teško provesti u Hrvatskoj uspješne mehanizme buđenja, uglavnom su to uspješni pokušaji koji u najboljem slučaju duže traju, a konačno buđenje negdje uz put izostane. Jedan od takvih pokušaja u kojem sam sudjelovala je i BUK/Baranjska umjetnička kolonija, likovna manifestacija koja je u Baranji imala dugu i respektabilnu tradiciju. Od 2004. – 2010., na poziv organizatora, Zoran Pavelić i ja sudjelovali smo u novom osmišljavanju kolonije i pozivanju umjetnika. U tom razdoblju BUK-u je uveo suvremenu umjetnost u Baranju, gostovali su umjetnici koji su obilježili suvremenu scenu, BUK je bio izvrsno medijski popraćen, uz prateće izložbe u Osijeku/galerija Waldinger i u Zagrebu/Galerija Miroslav Kraljević. No nakon što je preminuo načelnik Općine Draž Marko Barišin (s kojim smo izvrsno surađivali), kolonija je promijenila smjer i mi smo prekinuli suradnju. Buđenje uvijek kreće od pravog čovjeka na pravom mjestu.
Posljednji projekt kojeg ste predstavili umjetničkoj i široj publici jest „Stellarium, kometi iz REM faze” u Kozmološkom centru u Križevcima, a u organizaciji i produkciji Umjetničkog paviljona u Zagrebu. „Arhiv snova” ponovno je služio kao temelj za razvoj koncepta križevačke site-specific umjetničke instalacije, koja je u slučaju potonje intervencije, svedena na gotovo čistu umjetničku gestu. S obzirom na to da je za razumijevanje konceptualne umjetnosti nužno ne samo poznavanje povijesti, već i teorije umjetnosti, ujedno misaonih alata filozofije, semantike i lingvistike, koji su prema Vama, potencijalni modeli edukacije odnosno razvoja publike, kojima će se premostiti mišljenje, da je suvremena umjetnost jedan naprosto zatvoren i isključiv konstrukt, utoliko i „opravdano” zanemariv na ujedno lokalnoj – perifernoj, ali i onoj nacionalnoj razini? Ovim se pitanjem, na neki način, vraćam i onom prvom upućenom pitanju. Zašto su konceptualna umjetnička previranja 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća, iako u razdoblju bez Interneta, lakše dopirala do željene umjetničke publike?
Dobro osmišljenim osuvremenjenim programima u osnovnoj školi, i edukacijom koja kreće od vrtićke dobi, nešto bi se promijenilo. Mislim da djeca danas imaju u Hrvatskoj 2 sata likovnog odgoja mjesečno, s tim ne idemo nikuda i nikuda nećemo stići. Sam termin likovna umjetnost zapravo je zastario i uglavnom ne uključuje u školske programe i širu vizualnu kulturu, posebice digitalnu uz kojoj se djeca danas rađaju, a koja bez pravodobne edukacije, ima svoje etičke i estetske implikacije, uglavnom pogubne za razvoj kreativnosti. Vezano za drugi dio pitanja: ako misliš na nezainteresiranost umjetničke publike, rekla bih da je to donekle rezultat sveopće entropije koju nam je donio internet, sve su informacije dostupne svima, jednim klikom. Otići na koncert ili neku važnu izložbu, domoći se neke važne knjige, nema više onu ekskluzivnost i težinu kakvu je imalo prije interneta. Danas umjetničkim previranjima eventualna publika pristupa puno relaksiranije, bez pretjerane euforije, što je i dobro jer se izbjegava mistifikacija.
Naslovnica: Aleš Suk
