Početak osamnaestog stoljeća bio je za članove prejasnog vladarskog habsburško-lorenskog doma, svojevrsni „la situation commande“, kada treba učiniti ono što trenutačna situacija nalaže. Imperator Karlo VI je pod utjecajem merkantilističke znanosti pokazivao izuzetan interes za Primorje te za pomorsku trgovinu uopće. Shvatio je dalekosežnost nauka nizozemskog pravnika Huga Grotiusa o moru slobodnom za plovidbu svim narodima bez ograničenja (mare liberum) te je za Jadransko more i za obalno područje svoje države proglasio slobodu mora. Sljedeći korak bio je dodjela statusa slobodne luke gradovima Trstu i Rijeci dana 18. ožujka 1719. godine. Potom imperator predlaže godine 1722. izgradnju lazareta, a 1726. daje sagraditi cestu do Karlovca (Karolina), koja je i otvorena u rujnu nakon dvije godine. Prometnice, akumulacija kapitala, industrijsko poduzetništvo i trgovina bili su učinak imperatorovih pothvata. Nakon spomenutog patenta iz 1719. godine, uslijedio je i prvi pokušaj pomorskog poduzetništva, osnivanjem državnog poduzeća „Orijentalna kompanija“, koja je trebala povezati Trst, Rijeku, Bakar i Kraljevicu s lukama Europe i Azije. Od tada je Rijeci i riječkim trgovcima i špediterima svaka roba postala dostupna, a manufakture su prerasle u industrijska i veleindustrijska poduzeća. Prema riječima poznavatelja, nesumnjivo najtraženiji prehrambeni proizvod, što danas kao roba u međunarodnoj trgovini i apsolutnom iznosu, količinom i mjestom zauzima drugo mjesto, odmah nakon crnog zlata nafte, jest kava. Uz pomoć fragmentirane građe pokušat ćemo rekonstruirati povijest kave u Rijeci, kao artikla svjetske trgovine i prehrambenog proizvoda.
Kava kao hrana zapremila je gotovo sve kuće civiliziranog, svijeta. Domovina joj je Etiopija, gdje su je konzumirali pripadnici nomadskih plemena. Legenda kaže da je Muhamedu, koji je bolestan ležao u teškom stanju,u san došao sam Alah, pa zabrinut za vjernog slugu poslao (po anđelu Džibrilu, tekliću koji mu je mnoge zadatke obavljao) napitak crn kao Kaaba u Mekki, vruć kao pijesak u pustinji i gorak kao smrt. Prorok je odmah ozdravio iz prostog razloga jer je „gahwah uzbuđujući“. Ovakva božanska reklamna poruka s najvišeg mjesta nije mogla ostati bez odaziva među milijunima pravovjernih pa se kult pijenja kave brzo širio islamskim zemljama. S „božanskim napitkom, koji razbija melankoliju, suši suze, smiruje i stišava gnjev i njeguje prijateljske osjećaje“ upoznali su se i trgovački putnici. U Carigradu Hakim iz Aleppa i Sehen iz Damaska otvaraju prvu kavanu 1544. godine. Iz Turske u Veneciju godine 1615. dolazi kava, koja potom osvaja cijelu Italiju. Prve prodavaonice kave otvorene su u Veneciji 1645. godine, da bi dolaskom u Pariz i London, metropole tek nastajućih velesila, kava dobila propusnicu za obje Amerike i Daleki istok. Najraniji spomen kave u Rijeci svrstava naš grad među pionire štovatelja kave. Riječani su prije mnogih u Europi posvećivali dobar dio svog života kavi i kavanama.
Koliko se kava početkom ovog stoljeća udomaćila u Rijeci govori nam hrvatski prirodoslovac, zemljopisac Dragutin Hirc (1853. – 1921.) s botaničko-fiziološkog zavoda kraljevskog sveučilišta Franje Josipa l u Zagrebu. On je u „Prosvjeti“ iz 1905. godine objavio sljedeći zapis: „Tko je došao na Rieku pije dobru kavu u svirfi kavanama, ali ju pije i u kućama. U mnogom primorskom selu naći ćeš bolju kavu, nego u prvoj gospodskoj kući u Zagrebu. U Primorju je kava nuždna hrana, pa ju Primorke umiju i prirediti, odnosno pržiti… što je kraj ljepši to nam je zajutrak slađi, a svakako najslađi onda, ako boravimo u čamim krajevima našeg Primorja ili na „hrvatskoj rivijeri“, bilo u Opatiji, bilo u Lovranu. Koga podjaruje more i priroda, taj neće jutro prespati, već će uraniti i poći uz more, da se nadiše zdrava zraka, da se nagleda morske površine, i da uživa primorske care. Vraćajući se domu, veseli se kavi, koju će sladko uživati na verandi ili u vrtu pod smokvom, ili u ‘hladu masline ili u šumici lovorike.” . Adolf Veber Tkalčević je 1858. godine u jednom svom članku pisao: „…tko nije pio hrvatske kave ne zna što je telovna strast na svetu.“. Budući da je u svom tekstu koristio riječ nektar, može biti da je pijući „hrvatsku kavu“ doživio iskustvo poput derviša koji su tvrdili da svatko, tko u sebi ima bar malo tog vina Islama, odlazi u raj.
Prema znanom nam povjesničaru Giovanniju Kobleru i njegovoj velebnoj „Povijesti Rijeke“ iz 1896. godine; u Rijeci je 1784. godine uvoz kave bio na trećem mjestu, iznosio je 67.000 fiorina, što je bilo 7,7 posto od ukupne vrijednosti uvezene robe u riječkoj luci. Gradsko vijeće Rijeke odlučilo je 1779. godine otvoriti u atriju „Palaca komuna rečkog“ (zgradi koja se danas nalazi na sjevernoj strani današnjeg Koblerovog trga) patricijski Casino, tu su se po uzoru na „Edward Lloyd’s Coffe House“ okupljali predstavnici trgovačkog stališa, trgovački putnici i merkantilisti svake vrste, koji su se u Rijeku slili sa svih strana. Porast stanovništva u Rijeci najbolje će svjedočiti statistički podaci; 1717. godine 4000, 1822. godine 8384, 1880. godine 21273, 1890. godine 30337 te 1910. godine 49806 stanovnika.
Vratimo se na 1715. godinu, tada u Rijeci nastaje kolonija švicarskih doseljenika iz kantona Grigioni. Doseljenike su Riječani prozvali prema njihovom zavičajnom kantonu, stoga se današnja ulica Petra Zoranića u Starom gradu, u periodu do 1945. godine, zvala Via dei Grigioni. Grigioni su u Rijeci otvorili jedan od prvih „caffea“ i to u prizemlju zgrade koja je nosila naziv „Domus Aurea“. Nalazila se na spoju Užarske ulice (Via Canapini), Koblerovog trga (Piazza delle Erbe) i Medulićeve ulice (Via Ca’d’oro). Prema „šturim“ podacima, izgleda da su Grigoni držali kafeteriju od 1715. godine pa do 80-tih godina devetnaestog stoljeća, kada je ova preseljena u kuću Diminich, na današnjem Koblerovom trgu. U gradu Rijeci 1787. godine postojalo je šest kafeterija. Kava koja se konzumirala uglavnom je bila „Arabica“ i dolazila je kopnenim putem iz Trsta, koji će kako piše Gianni Stuparich „ući u povijest zahvaljujući svojim brodovima, pristaništima i vrećama s kavom“. No, da ne bismo stekli dojam da su sve riječke kavane bile mondena mjesta, spomenut ćemo „caffe“ koji se nalazio podno Starih vrata. „Ultimo soldo“ bio je doslovce odvratno prljavo mjesto, otvoreno tijekom cijele noći, gdje su kavene žličice bile okovane lancem za tanjurić ili šalicu. Ovaj posljednji podatak jasno govori o kakvim je gostima bila riječ.
Na temelju zapisa turističkog putovanja iz 1843. godine Antuna Nemčića Gostovinskog (1813. – 1849.) možemo se upoznati s atmosferom riječke kavane „Cafe di Nazione“: „…Jedva što otvorimo vrata, nahrupi na nas čitavi oblak dima, pred kojim, osim jednog razgrabljenog marquera u rubači, nikog raspoznati nismo mogli. Mi se odmah uputimo, da je to jedna između onih kavanah, gde su bele rukavice u očih gostiuh satyra; jedno zavedenje koje se tek zorom u četiri sata zatvora, za da se čas opet otvori. Zabavno mesto, gde leti sparina, a zimi studen vlada. Publikum sastojaše se iz fakinah, čifutah, protuhah, prigodnjakah – koji dobro razumiju karte mešati, a jošte bolje, deliti, i podobne verlo poštovane čeljadi, kojega najčestji odziv talianski digo biaše. Ovde smo lepo nabasali, al i berzo se kvake hvatali. Na veću smetnju jošte obkoli nas pred vrati jedna gomila prodavaocah sapuna, koji je po loju udarao, elastičkih upretah, britvah, srećakah i podobnih redkostih.“. Zanimljivo je da se konobara pozivalo riječju „Bottega!“, kao reminiscenciju na prvotne „Bottega del caffe“, trgovine kavom, koje su se nalazila na istim javnim mjestima. U riječkim dućanima prodavala se pržena kava i mnoge domaćice, da si prištede trud, rado su ju kupovale. „Na Dante trgu opažaju se još lijevo i desno lijepe, velike i dosta skupe kavane i restauracije gdje putnički svijet blaguje i počiva, čekajući svaki na odlazak i povratak koje lađe“, tim riječima je N. E. Lončar u vodiču iz 1911. godine „Izleti po Kvarneru i Dalmaciji“ opisao središnji riječki trg, danas Trg Republike o kojem je svoj opis dao dvije godine kasnije Guido Depoli u „Guida di Fiume e dei suoi monti“ (“Vodič kroz Rijeku, i njene planine”): „…Kao polaznu točku za razgledavanje grada izabrat će svatko sigurno Piazza Dante, pravi centar grada, trg dobrim dijelom okružen palačama, u čijim podnožjima su otvoreni najotmjeniji caffei i kavane.“. Spomenuti trg nosio je u prethodno doba naziv Adamićev, kao takvoga zapamtio ga je već vrli Dragutin Hire, pa je shodno tomu i on morao izreći svoj sud: „Trg Adamićev srce je grada Rijeke. U istinu je to duga i asfaltovana široka ulica, u kojoj se stiže gradski život. Osim hotela „Lloyd“ stoji tu i „Restaurant hotel Europe“, ogromna zgrada od tri sprata, okružena s tri ulice, i spomenutim trgom. U istoj je zgradi i kavana, a sučelice „Kavana Schenk“, tu je na trgu i „Kavana Europa“, a blizu nje „Caffe mercantile“, stolovi su pred hotelima i kavanama poredani na pločniku u više redova, dvorišta i vrtova, tu ne ima zato s prozora svaki putnik lahko gleda, što tko uživa i troši.“ („Prosvjeta“, godina 1905.).
Zapravo, svaki „caffe“ i kavana imali su svoj „kunst“; poput „Fiumare“ na Piazza Scarpa (Jelačićev trg), gdje bi u sjeni platana, za malim stolićima na otvorenom, mlade mame predahnule nakon promenadne šetnje s djecom koja bi se ovdje osvježila sladoledom. Vlasnik spomenutog caffea bio je na prijelazu stoljeća Domenico Bazzel. Na trgu pred kazalištem nalazili su se „Caffe Patriotico“, gdje su dolazili obrtnici i trgovci, zatim „Caffe Bukuonig“, posjećivan od onih višeg staleža. Na mjestu nekadašnje kavane „Učka“ nalazila se kavana „Europa“, koja je bila, kako su zli jezici govorili, glavni stožer onih koji su željeli podijeliti svijet, kako su nekoć definirali politikante. U vrijeme najžešćih sukoba vlasti i oporbe na staroj Rijeci red nije remećen. Stoga mi u Rijeci nismo imali slučaj tršćanskog „Caffe Chiozza“, koji je bio pozornicom protalijanskih manifestacija u Trstu. Na vijest o objavi rata Kraljevine Italije Austro-Ugarskoj monarhiji 1915. godine austrijske oružničke i redarstvene vlasti kavanu su sravnile sa zemljom. U Rijeci protivno tršćanskom slučaju nalazimo slučaj kada urednik Novog lista, Frano Supilo, često napada vođu riječkih autonomista Riccarda Zanellu, iznoseći o njemu sasvim neistinite stvari, no ipak, Supilo je gotovo svakog dana sjedio za istim stolom u kavani „Fiume“, poznatom stjecištu autonomista, šalili su se i smijali poput najboljih prijatelja. To je odgovaralo duhu vremena i grada Rijeke. Riječki Hrvati odlazili su u kavanu „Panachoff“ na Fiumari ili u „Caffe Grande“ na mjestu današnje Gradske biblioteke. Onamo su zalazili i časnici 79. Jelačićeve pukovnije. „Caffe Maritimo”, koji se nalazio podno postaje Radio Rijeke bio je stjecište pomoraca, brodovlasnika: „…amo se navraćaju i kapetani nadošlih brodova, tuj traže svoga znanca ili prijatelja, da ga pozdrave, ili da se s njim izljube. Ovdje vidiš ponajviše ozbiljna lica, bila ona mlada ili stara. Tuj’ su pomorski časnici u raznim uniformama, a govore hrvatski, francuski, engleski, talijanski, grčki; ovdje se raspravlja i govori o moru i pomorstvu…” (Dragutin Hirc: „Hrvatsko primorje“, 1891. godine).
Od ondašnjih starih Riječana bio je na dobrom glasu restoran „Schenk“, što se nalazio u prizemlju „Palazzo Modello“, sa zapadne strane. Nekoliko godina kasnije se u prizemlju „Palače Rinaldi (danas zgrada Croatia Linea) otvorio caffe istog imena, koji je 1910. „kršten“ u „Caffe degli specchi“. Spomenimo da je svaki hotel imao svoju kavanu, pa bi se tako u kavani Grand hotela Europa, prije svog vikend izleta u planine, riječki planinari okupili u kompletnoj opremi, s „alpenstockom“ u ruci.
U pravcu željezničkog kolodvora, u ulici Franje Deaka (danas Krešimirova ulica) nalazio se niz hotela; „Bristol“, „Hungaria“, „Imperial“ i „Dela Ville“ – ovaj posljednji se nalazio na mjestu današnjeg „Indexa“ i bio je uz „Sasso Bianco“ mjesto u koje su zalazili uglavnom stranci, inozemni gosti na proputovanju, vojni časnici, državni službenici, jednostavno svi oni a kojima „vero Fiuman“ nije imao nikakve odnose, a nije ih niti tražio. Za kraj spomenimo da su godine 1896. u Rijeci, na potezu od Fiumare do Kantride, bile 22 kavane, 70 krčmi i pivnica, 170 gostionica, 10 slastičarnica, 7 hotela. Dakle, to bi bila uža Rijeka, bez prigrada i Sušaka, čije kavane dakako zaslužuju posebnu „Priču o gradu“. Stara promidžbena poruka iz 1905. godine glasila je „Ponos svake kuće domaćica jest valjana kava”, a za konac priče bismo rekli „Ponos svakog građana jest valjana kavana“.
Naslovna fotografija Cafe Grande, Fiume
#Brajda #Kava #riječka luka #Riječke kavane #Saša Dmitrović
