Tamo gdje je Igor Mirković stao sa svojim populističkim novovalnim pogledom iza ramena, s druge strane medalje i po klasičnom produkcijskom retro maniru Puhovskog, nastavlja kultni pisac proze u trapericama i pod jesenje životne dane nagrađivani dokumentarist u nacionalnim okvirima – Pero Kvesić.
„Kuća na Kraljevcu“ je dugometražni dovitljivi stilistički storytelling prisjećanja dotičnog „Poletarca“ na dane ponosa, mladosti, hedonizma i slave. Sličan po postupku autorovom autobiografskom prvijencu „Dum Spiro Spero“. Odakle promatra ogranke sedamdesetih i start osamdesetih na obroncima povrh Zagreba. One kojih se ljudi u poznim godinama i jesenima života vole prisjećati s viškom ili manjkom patine, listajući po kolekcijama sjećanja, albumima crno bijelih fotografija, video zapisa VHS kamerica u boji. Kamo će se u kadrovima pronaći markantni mladci i prelijepe djevuške s vrlo drčnim i buntovnim pogledima 70.-im i 80.-im varijantama poze „fuck you“ živote. A sve povezano jednom nimalo misterioznom ni starozagrebačkom gradnjom.
U konkretnom slučaju, kućom kazališnog redatelja i ratnog zločinca Slobodana Praljka. Onog koji je pred koje ljeto teatralno iskapio čašicu otrova pred (časnim) Haškim sudom, ne bi li pokazao gestom koliko drži do suđenja mu za sve točke optužnice u Domovinskom ratu. Po njima, ubijao je nepotrebno, po njegovom – branio je domovinu. Domovinu. Domovinu. Kako to nimalo gordo zvuči, čak i ne uzimajući u obzir haške distance. Ne ulazeći u vaganje i mjerkanje ispravnosti odluke, cijela je scena bez emotivne distance izgledala prije groteskno nego veličanstveno, ali kao i svaka povijest ona će imati svoje interprete. I dok se producent Puhovski često sa svojih ljevičarskih doktrina, zbog kojih nije trebao puno intervernirati u narativ sad više ne toliko mladog Pere Kvesića, u svojim produkcijama nerijetko znao doticati sve besmisli i osuda režima od devedesetih naovamo, tako se nije libio ni ponosom doticati i veličati tih zagrebačkih slobodarskih i pop kulturno naprednih sedamdesetih i osamdesetih. Zvečkinih. Kraljevačkih. Kvasićevih. Praljkovih. Bilo čijih. Pa makar za to rabili jednu gradnju do koje se narator i autor pentra sto stepenica. Jednom i nikad više.
Stilistika dokumentarca je jednostavna. U nepunih sat i pol razlaganja teme, red naracije povremeno šuškavog no s riječima vještog Pere K., lika za kojeg odavna ne treba uvod. Red razgovora sa tadašnjim suvremenicima koji su opijanja, hedonizam, drogiranja, tulumarenja, karanja s Kanađankama u „komuna kući“, trčanja golih niz podolje brijega, prozivali i shvaćali idejama slobode il ultimativne zabave.
S više ili manje sjete i odstojanja te pažnje u biranja riječi na mladost odnosne „kulturnjačke komune“ na stolac, fotelju, kauč i druge vrste sjedaljki nasuprot Pere su sjeli novinar i književnik Goran Babić i kći mu Nataša, Davor Gobac, fotograf Gorana Pavelića Pipe koji kao i kod Mirkovića ponavlja rolu onog koji bilježi foto sjećanja, strip crtač Igora Kordej, glumac Vilim Matula, animator-novelist-filmaš Milan Trenc, grafički dizajner Mirko Ilić, scenarist Abdulah Sidran i tada i navijeke brčićima prisutni lik koji se potpisuje kao samostalni umjetnik Pjer Žardin. Svi oni koji su u nekom periodu života tamo tek tulumarili, spavali ili pokušavali živjeti. Kroz redove anegdota prava se pozadine priče raspetljava tragajući za emotivnim klimaksom i poantom značaja kuće na Kraljevcu. Mimo zgodne novovalne, točnije Poletovske slikovnice, film ima za cilj ostaviti trag jednog vremena i skice kruga ljudi nehotice povezanih ratom koji će uslijediti. I kako će se isti reflektirati na njihovu prošlost bez da su imali najmanje ideje i pojma da bi se to moglo dogoditi.
„Na kraju ispada da je kuću u koju stanujem izgradio ratni zločinac… doduše u vrijeme kad je gradio kuću bio je kazališni režiser“ govori narator u zadnjem poglavlju filma sublimirajući cijeli bitak i filozofiju filma. I dok je nekim sugovornicima taj period ostao s okusom the best of-a, nekima je više teren zaborava i nesjećanja s razlogom. A Pero K. im pritom ne odmaže, tek platonovski ne zapisuje već svjedoči. Nema mjesta patetikama. Prozi ima. Uzdravlje, nek ostane shakespearijanski.
Ocijena: 8/10
Autor fotografija: Aleš Suk
#Anđelo Jurkas #Kuća na Kraljevcu #Liburnia film festival #Nenad Puhovski #Pero Kvesić
