S preko stotinjak prijava na događaj, Gradska knjižnica Rijeka najavila je potencijalno rekordnu posjećenost današnje Knjige na jutarnjim mjestima. I upravo je tako i bilo – Marina Vujčić i njen roman „Sigurna kuća” privukli su zaista veliki broj zainteresiranih, i gotovo nijedna stolica u dvorištu Benčić nije ostala prazna. Razgovor je moderirao autoričin kolega i prijatelj Zoran Žmirić, i premda nije imao lak zadatak, uspio je ući u dubinu knjige. U uvodu je pokrio autoričinu biografiju, ili barem neke dijelove, jer u suprotnom bi to potrajalo mnogo duže. Od objavljivanja romana „Tuđi život” 2010. godine, Vujčić niže dostignuća i impresivne književne trenutke, za to dobiva i brojne nagrade, a mnogi njeni romani postavljeni su kao kazališne drame i monodrame. Marina Vujčić je već ostavila neizbrisiv trag na suvremenoj hrvatskoj književnosti, ali kako je rekla u jednom trenutku razgovora, „Sigurna kuća” je prvi roman za koji osjeća da je doista važan. Roman progovara o nasilju nad ženama i femicidu, a to čini izvrtanjem česte priče u kojoj ubijaju muškarci – ovdje je ubojstvo svog muža počinila žena, nakon godina psihičkog i fizičkog zlostavljanja i suočavanja s realnošću sustava koji je kad su u pitanju sigurnost i prava žena krajnje neučinkovit.
Žmirić je priču o glavnoj junakinji i načinima na koje je Vujčić njena iskustva učinila izuzetno stvarnima započeo razgovorom o autoričinom odustajanju od mjesta ravnateljice drame Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Ona je na to rekla da se radilo o impulzivnoj odluci i reakciji na situacije koje se kose s njenim moralnim načelima, a unatoč neizvjesnosti koja se tada pojavila, zbog te odluke nije nikada požalila. Sada živi u blizini rodnog Trogira i radi kao voditeljica novog centra u za kulturu „Kantun kulture”. O temi femicida i obiteljskog nasilja razmišljala je i ranije, ali trenutak u kojem se nešto prelomilo bilo je gostovanje Mare Tomašević u jednoj televizijskoj emisiji. Na pitanje novinarke o tome što bi poručila onima koji sada proživljavaju obiteljsko nasilje, zlostavljana žena požeškog župana tada je rekla da bi im poručila da trpe i šute. Činjenica da se Mari Tomašević sve što je proživjela nakon prijave nasilja činilo gorim od samog zlostavljanja potaknula je Vujčić da započne s prikupljanjem građe za roman. „Kad se ljudi pitaju zašto žena nije prijavila nasilje, evo zašto nije – zato što društvo to uvijek dočeka na nož. Uvijek je žena kriva. U mom romanu postoji rečenica: žena je žrtva samo ako je mrtva. Međutim čak ni onda nije baš do kraja žrtva jer i kad se dogodi femicid imamo stotine komentara: zašto je bila s njim, zašto ga nije ostavila, zašto nije otišla… Opet je ona kriva što je on nju ubio”, rekla je Vujčić. I iz samog naslova se da naslutiti da roman tematizira obiteljsko nasilje, ali je na neki način taj naslov i sarkastičan, rekao je Žmirić, jer za ženu sigurna kuća zapravo i ne postoji. Autorica je potvrdila da ima puno ironije u tom naslovu, a glavna junakinja je fizički bila na sigurnom tek kad je završila u zatvoru. No da bi napisala roman, Vujčić je morala ući i u um lika Ladinog supruga – zlostavljača, narcisa i psihopata – a taj joj je proces olakšalo ozbiljno istraživanje koje je prethodilo pisanju, osobito razgovori sa zatvorenicama i zlostavljanim ženama. Uzimajući u obzir to da pisac neko vrijeme živi u koži svojih likova, pisanje ovog romana bilo je teško. Unatoč tome, Vujčić je priču uspjela iznijeti vrlo uvjerljivo, toliko da je čitatelji znaju pitati je li i sama proživjela neki oblik obiteljskog nasilja. Ona to doživljava kao svojevrsnu pohvalu njenog pisanja, mada je roman počela pisati da i sama shvati žene koje ne odu nakon prvog znaka nasilja. Na koncu su joj se nakon izlaska romana javile mnoge žene, među njima i njene prijateljice i poznanice, i rekle da ih je nakon čitanja knjige puno manje sram jer im je zapravo ona objasnila zašto nisu tada otišle.
Budući da se dio romana odvija u kaznionici, proces pripreme uključivao je i odlazak autorice u požešku kaznionicu; iako joj ipak nisu dozvolili da tamo provede nekoliko dana i iz prve ruke iskusi život u zatvoru. Dopustili su joj da umjesto toga sa zatvorenicama održi radionicu pisanja, i premda joj to iskustvo nije bilo korisno koliko je mislila da će biti, iz njega se izrodilo poznanstvo koje joj je kasnije u stvaranju romana bilo od iznimne pomoći. Roman je autorica na kraju odlučila napisati u drugom licu, odnosno iz perspektive junakinje koja sve samoj sebi prepričava jer si mora objasniti kako se sve to uopće dogodilo.”Danas mi mnogi čitatelji kažu da je upravo to neki najmoćniji aspekt romana. Kada čitaju imaju osjećaj kao da se i njima obraćam, pa svatko to doživi malo osobno”, rekla je. Za one koji nisu čitali roman, Žmirić je napomenuo da „Sigurna kuća” raskrinkava i predrasudu o tome da se nasilje događa isključivo u socijalno nižim slojevima društva. Vujčić je tijekom istraživanja došla do podatka da 17% izvršitelja femicida ima visoku stručnu spremu, magisterij ili doktorat. Najviše ih je zapravo sa završenom srednjom školom, ali ipak postoji predrasuda da se to drugdje ne događa. Ovdje se javlja i problem srama, a ono što žene najčešće spriječi u prijavi nasilja je i strah. Važan faktor je i osuđujuća okolina – u „Sigurnoj kući” se tako Ladina želja da ostavi muža doživljava kao pretjerivanje – a nezaobilazna prepreka je naravno i sustav. Ako policija nasilnika kući ne zatekne u trenutku izvršavanja nasilja, taj posjet najčešće prođe u razgovoru u kojem se nasilje nastoji umanjiti ili racionalizirati. „Ono što je meni najfascinantnije u romanu je način na koji si ispisala bešćutnost i hladnokrvnost sustava”, rekao je Žmirić. Osim toga, u Hrvatskoj nema dovoljno mjesta u sigurnim kućama, centri za socijalnu skrb su podkapacitirani, i unatoč tome što na takvim mjestima ima onih koji nisu ravnodušni, teško im je u praksi nešto napraviti za žrtve nasilja. Ni mediji obično ne pomažu poboljšanju situacije, a Žmirić i Vujčić su za primjer dali slučaj Ane Magaš – jer njeno ime, za razliku od brojnih muškaraca koji su ubili svoje žene i djevojke, ipak svi znamo. Osim toga, mnogi mediji se uopće ne pridržavaju Medijskog kodeksa o izvještavanju o slučajevima nasilja u obitelji i femicida. Unatoč tome što je Medijski kodeks potpisalo dvanaest medijskih kuća, i dalje se prenose izjave susjeda – iako se to po jednoj točki kodeksa ne bi smjelo, istaknula je Vujčić – a često znaju osvanuti i naslovi koji opravdavaju nasilnike. Tom vječitom okrivljavanju žene ne pomaže ni manjak ženske solidarnosti, što je Vučić i pokazala iskustvima junakinje Lade Lončar. Autorica ne vjeruje da je žena ženi vuk, ali istodobno smatra da nam je potrebno veće međusobno podržavanje. Lada Lončar nije nitko koga ona osobno poznaje već je hibrid iskustava koje je prikupila tijekom istraživanja za roman. Utoliko se više mnoge žene s njime mogu poistovjetiti, a i kako je Žmirić zaključio na samom kraju, nakon ove se knjige više nitko neće pitati zašto ga nije ostavila.
Istaknutai ostale fotografije: Klara Stilinović
