Prolazimo kroz hlad Uskog prolaza iza Riječkog nebodera, slijepu uličicu koja svojom neuglednošću i neminovnim krajem uspijeva izbjeći i najslučajnije prolaznike. Gradska vreva nestaje, a ulaskom u atelje riječke umjetnice Melite Sorole Staničić, osjećamo se kao na svetom tlu kakve pustinjačke kolibice u dubokoj šumi. Uz jasan miris čaja od mente, spokoj papira, boja i ostalih materijalnih alata likovnih umjetnika, razgovaramo o Melitinom radu, transformaciji, prijateljstvu i smrti.
Diplomirali ste Likovnu kulturu na Pedagoškom fakultetu u Rijeci, s izbornim kolegijem slikarstvo, a potom i magistrirali na odjelu kiparstva na Univerzi v Ljubljani, Akademija za likovnu umetnost in oblikovanje. Umjetničkim radom bavite se upečatljivom kontinuiranošću i frekvencijom već preko trideset godina. Kako ste se počeli baviti umjetnošću, koji su bili prvi utjecaji, motivi, motori?
Umjetnošću sam se počela baviti kroz ples i na Pedagoškom. Plesom sam se bavila u djetinjstvu i cijelu mladost, ali to nije bilo na profesionalnom nivou, nego čisto zbog izričaja. Kao sto djeca idu na zbor. Ali mi je to ostalo, uvijek sam ja to voljela i bila sam u tome. Sa Senkom Baruškom počela sam surađivati kad se ona vratila iz Londona, možda krajem 80-tih. U Rijeci je držala radionice koje su pohađali glumci i dosta mladih u profesionalnom smislu. Ja sam tu dolazila kao na neki trening, kao da idem u gym, a zapravo sam plesala. Na kraju se vise nisam izražavala plesno, nego sam sudjelovala likovno – radile smo performanse njezinog plesa i mojih likovnih radova. Meni je to bilo jako interesantno i inspirativno, tako da sam početkom 90-tih napravila izložbu Okvir za ples. Dakle, počela sam od figure, tijela u pokretu, plesu. To su figure na granici apstrakcije, a željela sam izraziti energiju fizičke geste na papir.
Paralelno, na akademiji mi nije odmah baš bilo kliknulo. Mislim, radila sam i u potpunosti uživala u cijelom tom svijetu. Tada je Pedagoški bio jedino mjesto za likovno obrazovanje i tamo smo radili sve – crtanje, slikanje, grafiku, kiparstvo… Iako mi je bilo super, kroz sve četiri godine nisam došla do nečeg svojeg što je postalo evidentno kad je trebalo napraviti diplomski. Imala sam jako puno radova, imala sam tu priču sa tijelom i pokretom, ali je to likovno bilo neartikulirano. Bila sam malo pogubljena. Tada mi je pomogao Mauro Stipanov. Živjela sam u Voloskom, blizu njegovog ateljea, pogledao je moje radove i dao mi par savjeta – na sto da obratim pažnju i u kojem smjeru da radim. Na neki jednostavan način zapravo mi je otvorio put. Počela sam raditi nešto što mi je pomicalo granice, istraživanje je bio glavni smisao. Kad sam se s tim radovima vratila kod profesorice Ksenije Mogin, od koje smo puno naučili, bila je baš iznenađena, imala sam radove za diplomski.
Jeste li nastavili svoju priču s plesom, odnosno kako se je dalje razvijao vas umjetnički interes? Vas rad najčešće povezujemo sa suptilnošću, prirodom i bilježenjem vremena.
U biti nisam nastavila s plesom jer sam već bila izrazila taj dio koji mi je bio bitan. Inspiracije su mi postale vrijeme, duhovnost, priča o pet elemenata koja ide iz budističke tradicije. U jednom periodu obilježavala sam datume nastanka svega sto sam izražavala. Povlačila bi poteze kistom na papiru ili ucrtavala linije i obilježila bi kad je to nastalo. Imala sam dojam da stvaram sliku vremena, da modeliram s vremenom dnevnim taloženjem segmenata.
Inspirativno je bilo i jer sam mogla koristiti različite medije – mogla sam snimati vani, mogla sam skupljati objekte i reciklirati ih slaganjem na drugi način. To je bio meditativan proces usmjerenosti na trenutak, na svaki pokret. Kad rukom napraviš potez kistom, i to ponavljaš, moraš biti stalno prisutan u tom trenutku. Radila bi pola sata, koliko sam mogla držati tu pažnju i vraćati pažnju na tu aktivnost. Onda bi zabilježila kad je to nastalo. Tako sam svaki dan taložila slojeve vremena.
U tom periodu ste se počeli baviti i fotografijom?
Fotografiju sam koristila kao još jedan medij u smislu bilježenja… radila sam točke kistom na papiru i sve točke sam obilježila datumom, a potom bi točki dodala fotografiju koju bi napravila tog dana. Zabilježila sam tako uspon na Snježnik, stvarala sam s planinama dvije mandale – jedna koja se sastoji od fotografija predjela kojima sam s kretala, a druga od točaka – puštanje energije na papiru. Kod motiva koje fotografija ne može prenijeti, točkala sam. Na primjer, moj rad Skidanje zvijezda je veliki papir, s točkicama različitih debljina i veličina i olovkom zapisanih datuma.
Kako ste se u ovom kontekstu odlučili na magisterij iz kiparstva? Kako je to dalje utjecalo na vas rad?
Magisterij u 40 i kojoj godini bio mi je izazov. Htjela sam napraviti neki pomak. Jože Barši, profesor s kojim sam se dogovarala, formalno je na odjelu kiparstva. Njegova umjetnost nije klasično kiparstvo, a tako i mentorira. Znači, išla sam u principu ne na kiparstvo, nego kod profesora Baršija. Njemu su moji radovi bili interesantni i pristao je. Magistaski rad Staklena kuća bio je vezan za prostor, ali to nije klasični kiparski rad, tu sam propitivala iskustvo vezanosti za određeni prostor koji doživljavamo kao dom i na koji način nas to određuje (…dom nije mjesto, dom je prostor gdje ti jesi…Lise Gundensen).
Rad s Baršijem pomogao mi je raščistiti i uobličiti bilježenje vremena. Na neki način sam ustvari kroz taj postdiplomski prošla kroz jednu introspektivnu retrospektivu. Posložila sam u svom postdiplomskom sav svoj dotadašnji rad i pisala o tome. To je poslužilo kao pregled koji mi je omogućio da krenem dalje.
S jedne strane intenzivno djelujete individualno, na meditativan način, a s druge strane ste od Vaših početaka vrlo aktivna članica umjetničkih grupa i kolektiva: Klub Mladih Rijeka, Grupa mladih, Udruga URA (Udrugu riječkih artista), Umjetnička organizacija P.A.L., grupa Underground, KUD Ponton…
Puno smo se družili na Pedagoškom… Jasna Šikanja, Klas Grdić, Predrag Todorović, Damir Božić Pišta.. Družili smo se i sa starijima, s Zrinšćakom, Štimcem, Blažinom, Laginjom, Gusom… puno ljudi je zajedno funkcioniralo i u biti smo dalje učili jedni od drugih. Jasna je vrlo brzo otišla u Ljubljanu, a kako smo mi svi bili jako dobri prijatelji, svaki put kad je došla ili smo mi odlazili kod nje, otvaralo se puno toga, odmah bi to nekako iskomunicirali, svatko je nešto tu radio.
Ustvari se sve skupa pokrenulo jer smo si željeli stvoriti scenu koja je nama interesantna. Znači, da mi organiziramo i pozovemo ljude koji su nam ok da tu rade izložbe, da s njima zajedno nešto radimo. Tako smo i izmjenjivali informacije i surađivali. Onda nije bilo interneta. Netko dođe, donese katalog od negdje, to je bilo super.
Nakon što smo se malo uhodali, nazvali smo se URA. Ali mijenjali smo imena… Zvali smo se Klub Moderne galerije, pa Klub mladih – da bi jednostavnije mogli izlagati u tadašnjem prostoru HDLU-a. Prilagođavali smo se. Nas ime uopće nije zanimalo, nismo mu pridavali neku pažnju, nama je bilo samo bitno da se možemo organizirati praktično i da funkcioniramo.
Klub Mladih Rijeka djelovao je u Rijeci od 1995. godine do kraja 90-tih. Osim Vas, kljucni članovi grupe su Jasna Šikanja, Lara Badurina, Predrag Todorović, Damir Božić Pišta i Damir Šegota. Članak na web stranicama MMSU-a navodi da ste doprinijeli sirenju interdisciplinarnosti na lokalnoj umjetničkoj sceni “estetskim senzibilitetom i proširivanjem medija vizualne umjetnosti, uvođenjem umjetničkih akcija u specifičnoj formi dijaloga s publikom, multimedijalne umjetnosti i aktivističkim djelovanjem“. Gdje ste se okupljali, odnosno gdje ste izlagali?
Krenuli smo na stepeništu Moderne galerije, tamo bi pozvali jednog autora da postavi svoj rad i imali razgovor o tome, radili smo izložbe u staroj galeriji Klović HDLU-a. Snalazili smo se. Radili smo i Akciju obilježavanja Dana planeta Zemlje, 1995., u Parku Vladimira Nazora, pothodniku na Piramidi, na Rječini, ispred Riječkog nebodera, u klubu What u Opatiji…Mislim da smo to održavali 3 ili 4 godine za redom. Tu su se uključili i studenti, to su organizirali Jasna Šikanja i Žarko Violić. Događanja su bila uglavnom na otvorenom. Prve godine bili smo i ispred Konta, tu su sudjelovali Medo i Šarar, oni su bili studenti na psihologiji. U tim akcijama sudjelovali su kao studenti i Maljković, Stojnić, Ćurković – mlađa generacija.
Poslije smo imali atelje na Pašcu pa smo i tamo radili kao grupa, nas 4-5, manje stvari, radili smo i na Rječini. Taj dio je uglavnom bio vezan za prirodu.
Kako radite kao grupa kad odete u prirodu? Imate li dogovorenu temu, postoje li bilo kakve zadatosti?
Pa to se nekako nikad nije dogovaralo i nismo radili kontinuirano, ali smo uvijek nastavljali. S tim da su dolazili novi ljudi. Zadnje smo radili u Lovranskoj Dragi, prije dvije godine. To je bio jedan malo veći projekt, bili smo gore tri dana, bilo nas je možda sve skupa 10, ali smo isto pozvali nove ljude – glazbenike, Majstorovića, Žaka Valentu i neke ljude iz stare ekipe. Uvijek postoji tema, ali ništa nije fiksno definirano. Svatko se pripremi za svoj dio, ima neku svoju ideju što bi radio, dođemo na lokaciju, vidimo tko što može i onda se to tako nekako počne vrtjeti, stvari nastaju. Radili smo npr. na temu četiri godišnja doba.
Neko vrijeme ste u Palachu imali Galeriju URA.
Ne mogu se sjetiti koja je to bila godina…’97./’98.? To je bilo užasno kratko. Tamo smo radili dok se taj prostor još sređivao. Na Pašcu smo držali radionice sa srednjoškolcima i napravili smo s njima stvarno super stvari pa smo to izložili u tom derutnom prostoru, poslije je krenulo. Peđa (Predrag Todorović) je oko toga bio najviše angažiran. Imali smo i Brajnovića i, sad kad se sjetim, bilo je tamo dobrih izložbi.
Onda se je krenulo u sređivanje Palacha. Sabina Salamon je s nama radila kao kustosica. Branko Cerovac je godinama pisao i pratio cijelu scenu, kao i Nataša Šegota Lah brojnim člancima u Novom listu, ali Sabina je bas bila naša neko vrijeme, iz URA-e. Pisala je tekstove, imali smo izložbe u Novigradu, u Kortilu… Izgledalo je kao da ćemo mi voditi taj prostor, međutim, kad je došlo do tog formalnog dijela, tko će što potpisati, mi ustvari formalno nismo bili ni osnovani. U tom periodu svatko je imao i svoje osobne aktivnosti, interese pa već i poslove i nismo se vidjeli u toj priči. I tako smo se ustvari povukli.
Kako ste kroz godine intenzivnog umjetničkog rada funkcionirali financijski? Jeste li se morali zaposliti?
Od mladosti sam u braku pa sam imala tu sreću da smo živjeli od prihoda od mog muža, a ja sam se snalazila tu i tamo i povremeno pomagala ocu u urarskoj radionici. Zapravo sam sve te godine od 1994. do danas članica HZSU-a kao samostalna umjetnica. Tek prije pet godina sam angažirana na vođenju programa Galerije Laurus u Lovranu, kroz umjetničku organizaciju P.A.L.
Vaša generacija umjetnika dobro funkcionira i individualno i kao grupa u obliku, očito, cjeloživotne prijateljske i skladne suradnje. Izgleda kao da s mlađim generacijama to više nije slučaj? Koliko je tome doprinijelo rasipanje mladih ljudi po svijetu zbog ratnih uvjeta i poraća, koliko pojava interneta?
Mi smo bili tu, oni koji su otišli imali su inspiraciju i kulturnu situaciju tamo, a nama su baš zato trebali ti kolege, ljudi, prijatelji. Bile su nam važne te dvije cure koje su otišle u Ljubljanu (Jasna Šikanja i Lara Badurina) jer je to nama otvaralo svijet. Isto tako smo upijali od starije generacije (Mirko Zrinšćak…). Odlazili smo u tim vremenima u Veneciju na Bijenale, odeš jedanput u dvije godine i stvarno doživiš nešto, nešto ti se pomakne… nekada nam je to bio prozor u svijet.
S internetom su se stvari dosta promijenile, proces se je promijenio. Mlađi ljudi i moje mlađe kolegice, kad imaju neku ideju ili neko nadahnuće u nekom smjeru, prvo idu na internet vidjeti što je tko sve napravio do sad. Meni je to potpuno nezamislivo.
Zašto mislite da imaju potrebu za takvom vrstom istraživanja?
Ne rade svi tako, ali zato sto je puno toga i konceptualno jako bitno, sve mora biti posloženo pa onda moraš prvo vidjeti sto su drugi napravili ili da je to već napravljeno prije dvadeset godina…
To je reduktivno, već imaš neki obrazac koji ti uvjetuje što ćeš raditi, rad je uvijek uvjetovan time tko je i što napravio prije. Nemam taj analitički element, mene to samo umori. Ili bi me totalno smutilo pa ne bi znala što ću raditi. Ne bi mi nikad palo na pamet da tako radim. Kažem, to nekad nije bilo ni moguće. Mogao si po knjigama malo vidjeti sto je netko napravio, ali sad ukucati neku temu pa da vidiš što je sve bilo…
Galerija Laurus konstantno donosi kvalitetne, zanimljive izložbe. Trenutno možemo posjetiti “VIDLJIVO/ NEVIDLJIVO” – izložbu novih radova Predraga Todorovića i Daniela Kovača. Kako je voditi Galeriju Laurus?
Dobro mi je. Imamo savjet galerije, to su Jasna Šikanja, Darija Žmak Kunić i Nadežda Elezović. One odlučuju o programu, odnosno, pozivamo ljude za koje znamo da imaju nove stvari, da bi htjeli imati izložbu ili koji nisu toliko vidljivi, nisu toliko promovirani a imaju dobre stvari. Hvala bogu, sve poznamo jako puno ljudi iz tog kruga tako da uvijek znaš tko bi volio imati izložbu. Pozivamo te ljude, ali kako se taj program vrti već par godina, već su nam se počeli javljati i samostalno.
Od Vaših mnogobrojnih suradnji, koju biste u ovom trenutku posebno izdvojili?
S Darijom Žmak Kunić surađujem jedno petnaestak godina, kao umjetnica mlađe geracije otvorila mi je drugačije perspektive i bilo nam je jako inspirativno razmjenjivati iskustva i zajedno izlagati. U jednom trenutku smo proširile priču I pozvale naše prijateljice umjetnice da izlažemo zajedno u smislu davanja pažnje, brige i podrške jedna drugoj u, kako umjetničkoj, tako i privatnoj sferi. Naša priča se vrti oko intuicije koja je blago ženske psihe i koja nije nijema na arhetipsko, intuitivno, seksualno i cikličko.
Kako je ženino zdravlje zaista do korijena isprepleteno s kulturom iz koje potječe, njezinim položajem u društvu te načinom življenja, odlučile smo njegovati jedna drugu vlastitim stvralaštvom. Do sada smo napravile 4 skupne izložbe u kojima su sudjelovale naše kolegice različitih generacija – Jasna Šikanja, Mirna Kutleša, Nives Žarković, Ela Štefanac, Adela Miloš, Sara Salamon, Liberta Mišan, Andrea Knežević, Sandar Kordić, Celestina Vičević, Silvija Đolonga, Izabela Peculić, Nadija Mustapić, Lara Badurina, Iva Gobić, Ivana Butković i druge. Izložbe se bave bezvremenskom povezanošću žena i arhetipskog, ponire u tajne životnog ciklusa od rođenja do smrti.
Recentno se češće bavite instalacijom? Dnevnik skrivenih trenutaka izlagali ste u dubrovačkoj galeriji Flora u svibnju ove godine, a i u galeriji Kortil krajem 2022. na izložbi Posve prirodno bila je izložena instalacija Zlatna sjena.
Instalaciju koju sam izložila u Dubrovniku i Kortilu radila sam sedam dana na sedam papira. Legla bi u papir i sama sebi skinula obris ležeći na podu. To je meni bila kao terapija. Skinem tu ugljenom svoj obris i na njemu napravim zlatni krug u sredini. Rad se zove Zlatna sjena. Fotografirala sam taj proces i izložila tri fotografije na kojima se vidi kako obris radim po sebi direktno. Sam taj čin je ostavljanje energije na papiru tog dana. To je priča o psihološkoj transformaciji, a ta zlatna sjena suprotnost je tamne sjene. Zlatna sjena su sve dobre stvari koje te privlače, kojima si fasciniram, a ne vidiš ih u sebi, nego ih vidiš vani. Zadnjih par godina mi je to bitan motiv.
U instalaciji Dnevnik skrivenih trenutaka bavim se pismom kao sredstvom izražavanja, u smislu otpuštanja energije. Šest mjeseci sam pisala na papiru s jedne i druge strane, o emocionalnim iskustvima transformacije, ali i svakodnevnim zbivanjima. Nije smisao u čitanju dnevnika, nego u kanaliziranju energije. Ne radi se o pisanju i prenošenju sadržaja, nego gledanju na procese iz više perspektive, u sklopu kojeg pokušavaš procese spojiti ne samo sa sobom, nego sa svim. Energiju emocije iskoristiš za uzdizanje na višu perspektivu. Proces je bitan, a ne sadržaj.
U ovoj fazi ste naglašenije inspirirani energetsko-duhovno-emotivnim temama.
Bilježenje vremena mi je bilo interesantno i jer sam mogla mijenjati medije, ali u toj fazi nisam propitivala nešto dublje, bila sam usredotočena na bilježenje. Zadnje dvije godine fokusirana sam na mogućnosti vezane za emocionalni sadržaj – kako to uobličiti i kako transformirati te energije. Možda sam svjesnija u zadnje vrijeme ili vise pažnje dajem svom emocionalnom životu. Kužim da sve to naše unutarnje gibanje ima nekog smisla, vodi duhovnoj promijeni, transformaciji… U biti smo odradili komad života, da ne kažem da smo na onom zadnjem…
Nipošto, uvijek smo u najboljim godinama.
Jesmo, jesmo (smijeh), ja imam za godinu dana 60. Jednostavno, puno je prošlo, puno velikih iskustava si imao u životu, sve se nešto događalo, i davao si se tu i djeci i porodici i poslu i ludostima i zabavama i ne znam čemu, ali duhovnost je uvijek bila prisutna… Možda je to nekako jače krenulo kad mi je prije tri godine umro otac. To je jedno iskustvo koje ti pokaze da ta smrt zbilja postoji. Ona je stvarno tu. I tu je u biti svaki dan. Svaki dan je tu. To mi je dalo drugačiju perspektivu.
Taj doživljaj, odnosno osjećaj da je to tu, da je dio nas. Ne možeš stalno iz toga živjeti, ali nije samo stvar smrti, to je stvar svake promijene. Jer se uvijek u životu čuvaš promjene, paziš hoće li doći, neće li doći, najradije bi, ali najradije ne bi. A smrt je neka generalna promjena, to je nešto što stvarno više nije malo ovako ili malo onako. Kad to osjetiš, onda skužiš da se stvarno sve može promijeniti, i da se to dešava stalno, stalno se sve mijenja. Mi volimo misliti da je svaki dan isti, da ćeš se sutra opet ustati, da će opet sve biti ok.
Sve te promijene, većina njih, ostanu u mentalnoj sferi, ali duboke promjene te baš promijene. I nisu reverzibilne.
Bilježenje vremena je isto na neki način povezano s tom promjenom, s tim ponavljanjem nečega. Ali to ponavljanje uvijek u sebi ima malu promjenu. I to je tako u biti i u životu, tako se stvari događaju. Uvijek je mala promjena. Svaki dan nije isti, nije ni svaki sat isti, male su promijene i puno je ponavljanja. Mala promjena i ponavljanje rade pomake.
Fotografije: Aleš Suk
