I zvijezde umiru, kako one na nebu tako i ove na Zemlji. Robert Redford je zadnja velika filmska zvijezda koja je okončala zemaljsko trajanje u svojoj 90. godini. Don¨t worry, Clint Eastwood is still alive, doživio je stotu (između ostaloga i zato što nije slušao „Bijelo dugme“). Mi, ovdje na Balkanu, starimo brže, naročito kao anonimci, ali i naše zvijezde se brže postaraju od američkih (radi pojačanog nesebičnog sebe-trošenja u ovom sebičnom vremenu i na ovom sebičnom (i osebujnom) prostoru gdje svatko u svojoj sobici/državici vodi brigu samo o sebi, a u krušku u susjedovoj bašti gleda preko oroza puške. Balkanski Hamlet bi se mogao tako parodijski pitati: „Kruška ili puška, pitanje je sad“! Pretpostavljam da bi mu antikvarski kor (da i njega redatelj stavi u predstavu) jednoglasno odgovorio „Puška“!
Sjećam se susreta mog pokojnog oca s ratnim drugom i vršnjakom kojeg nije vidio 40-ak godina. Nje ni mogao jer taj je bio emigrirao u Ameriku, dok je moj Stari ostao ovdje, što ga je brže postaralo: njegov vršnjak je izgledao 20-ak godina mlađi od njega. Drugim riječima, Vrijeme niti teče istom brzinom, niti ima istu težinu na svim mjestima zemaljske kugle. Negdje je ono manje, a negdje veće specifične težine. But sooner or later, svaka zvijezda sagori svoje unutarnje gorivo pa umre. Amerikance to ne brine puno jer imaju najviše zvijezda na zastavi od svih država na svijetu i sve su odreda crvene. Hrvati bi trebali biti zabrinuti jer nemaju nijednu zvijezdu na zastavi, ali izgleda da su baš zbog toga bezbrižni pa ne drže mnogo do svojih zvijezda (osim onih sportskih, ponajviše i ponajprije nogometnih). Tako da kada umre neka književna ili neka druga umjetnička zvijezda, oni ne osjećaju neku tugu i prazninu jer, božemoj, nisu baš ni gledali u nebo prema njihovom sazviježđu.
Painstream & mainstream
To što mi najviše od svih piva prija „Stella Artois“ valjda ima vezu s mojim nastojanjima „per aspera ad astra/preko trnja do zvijezda“, a kako je ovo trnovito tlo (kamen, drača i, tu i tamo, neki poskok) moje tijelo ima potrebu da mu hladim ubodne rane baš ovim pivom. Dobro, rado ću popiti i neki dobar craft, u rasponu od riječkog „Morskog prasca“ do splitskog „Kareta“, ali „Stella“ ostaje Antina konstanta. Prija mi i dobro crno vino, a par boca takvog se našlo na stolu u dvorištu Galerije umjetnina, na after partyu po završetku 30. Split Film Festivala, a bilo je i meze (kruha, dalmatinske pancete sa zelenom salatom). Kod nas svako, mikro i makro povijesno kretanje ide ovako: teza – antiteza – meza – sinteza. Kada se meza preskoči te ostane samo hegelijanska trijada teza-antiteza-sinteza, onda (halo, Huston!) imamo veliki problem: čujemo stupanje strojnim korakom neo/fašističkih de/formacija. Nismo mi Nijemci pa da možemo bez meze doći do sinteze.
Pa ću ja, iz mezanina, sada iznijeti sintezu dojmova i mišljenja o netom završenom splitskom Festivalu kojega možemo smatrati antitezom Festivalu lakih nota u Splitu budući da je to festival teških filmova. Širokoj mainstream publici su oni teški za gledanje budući da dolaze iz painstreama. Zato što su njihovi narativi uglavnom rođeni u maternici osobne i kolektivne patnje i traume koje iznose iz tame nevidljivoga i nečujnoga (čitaj: potisnutoga) na bjelinu velikog ekrana. A to je proces individualnog i socijalnog pročišćenja i iscjeljenja. Istine koje tako, u stvaralačkim procesima, izrone na površinu veći su odbojne jer ih plaše pa šira publika uvijek izbjegava suočavanja s istinom jer ona boli ego, a on se održava na tronu upravo izbjegavanjem istine o sebi, koristeći pri tome sva moguća sredstva, uključujući i dronove (što smo nedavno imali priliku vidjeti dva puta na dva konjska trkališta).
Festivalske filmove gledao sam homeopatski; preobilje naslova, na koje sve nije moguće stići, navela me na ovaj zdrav model konzumiranja bogate ponude. Dva sam filma odgledao do kraja: „Exit Medea“ Tonya Paraskeve i (Grand Prixom nagrađeni) „Krasna i uredna soba“ Marie Petshnig. Žiri u sastavu Sanja Grbin, Daria Dunatova i Mario Kokotović je potonji nagradio zbog „iznimno čiste narativnosti dobivene uspješnim spajanjem dokumentarnog i igranog, posebne senzibilnosti, autentičnosti te uvjerljivog vizualnog izraza“. Taj je autofikcijski, dokumentarno-igrani film posve zasluženo nagrađen, a publika, koja je popunila kino, posve ga je dobro primila. Broj gledatelja je, inače, rastao svakim danom Festivala, što je very good news koja najavljuje njegovu bolju budućnost, prema kojoj je festivalska ekipa usmjerila svoj filmski brod, čvrsto se držeći kursa autorskog filma.
Nagrade i grad
„Exit Medea“ je naglašeno artificijelan film, vizualno atraktivan i glumački ekspresivan, koji klasičnu Euripidovu dramu smješta u suvremenost na dojmljiv autorski način. U svakoj ranjenoj ženi koju je izdao i prevario njen Jason spava jedna Medeja, kao oličenje arhetipske ženske osvetoljubivosti. Ona će ubiti oba Jasonova sina koja mu je rodila da bi u njemu izazvala patnju kakvu je on nanio njoj. Osvetoljubivost, kako ženska tako i muška (dakle, kao takva) tu se p/r/okazuje kao „loss-loss“ kombinacija jer u njoj svi gube. Zato se kasnije ljudima i javlja Jahve porukom: „Osveta je moja“ (što je naslov filma Lordana Zafranovića, snimljenog 1995. u Češkoj produkciji, a podnaslovljenog „Lacrimosa“). Tu je temu ženske osvetoljubivosti grčkoga tj. tragičnoga tipa obradio i Danis Tanović u filmu „Pakao“ iz 2005.
U kategoriji kratkometražnog filma žiri u sastavu Vlado Zrnić, David Lušičić i Thomas dodijelio je Grand prix filmu „Let¨ş pretend“ Diega Fossatija zbog „snažnog i uznemirujućeg uvida koji nadilazi sliku dječje nevinosti kako bi otkrio sirove korijene ljudskog ponašanja“. Žao mi je što ga nisam stigao pogledati ali budem, na ovaj ili onaj način, kao i sljedeće filmove koji su me privukli zbog svojih naslova: „Nomadic Impulses“, „Heidegger“, „Anatomija izgubljenog zvuka“ i „Hypnagogia“. Zbog istog razloga sam otišao gledati animirani film „Memory Hotel“ Heinricha Sabla, ali nisam mogao ostati dulje od 30-ak minuta zbog vizualnog i verbalnog preobilja iznešenog u prebrzom ritmu koje je bombarderski djelovalo na moje oči, dodatno opterećene čitanjem titlova, a svi su mnogobrojni dijalozi bili na njemačkom. Pa sam morao izaći iz dvorane na ulicu, da bih se na njoj osjetio kao da sam u filmu „Stranger in his own city“: nepoznata strana lica u turističkom hodanju (kao da su na traci), koktel mirisa njihovih naparfumiranih i nasprejanih tijela (kao da su aromaterapeuti), ulomci rečenica na raznim jezicima (bez osobitog značenja) i – nijedno domaće, poznato lice! Poželio sam nakratko da se vratim u kino jer tamo se ipak odvijao smisleni narativ.
SFF ima smisla, ima svoj raison d¨ëtre: u ovakvom svijetu šarene površnosti i plitkosti nužno je podržavati autorski, beskompromisni film koji otvoreno progovara o onom što većina zatvoreno šuti, koji hrabro eksperimentira s perspektivama i percepcijama, koji postavlja pitanja bez kojih ostajemo samozadovoljni u neodgovornosti i koji govoreći iz dubine vlastitoga „ja“ obraća se našima „ja“ u plićaku, potičući nas da zaronimo dublje u sebe, kako bismo došli do odgovora na pitanja koja nas muče i izronili s biserima koje na dnu pronađemo. Kad ima smisla, SFF ima i budućnost. Nema još svoga adekvatnog prostora, kako radnog tako i onog društvenog gdje bi se ljudi okupljali, družili, upoznavali i razmjenjivali ideje i informacije, zabavljajući se i učeći istovremeno. Pa se festivalsko pleme kreće nomadski, iz interijera nekog kafića (a oni rade do ponoći) u eksterijer lučice Matejuška, na čijem dugom mulu mogu sjediti, piti i razgovarati do dugo u noć.
Tu je riječ o autorskom spajanju, na koncu o spajanju dana i noći, bez čega se ne može dobiti cijela, zaokružena slika nikoga i ničega. Valja nam se spojiti i s prošlošću, kako vlastitom tako i ovog Festivala, odati joj zahvalnost na imenima koja su je obilježila i lekcijama kojima nas je naučila, što su organizatori i učinili na lijep način, dodijelivši posmrtno nagradu „Ivan Martinac“ splitskoj autorici Tatjani Dunji Ivanišević za njen film „Žemsko“ (1968.). Organizatori najavljuju pravi, novi početak Festivala dogodine, a ja se nadam da pri tome neće primijeniti preoštar split cut nego pretapanje. Konačno, Split je na moru i jest grad skroz drugačiji od drugih i kao takvom ne treba mu da bude „totalno drukčiji od drugih“ jer svaki totalitarizam je opasan.
Istaknuta fotografija: isječak iz filma “Memory Hotel”
#30. Split Film Festival #Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #Split #Split Film Festival
