Preslušala sam novi album riječke glazbenice Linde Uran nazvan po njezinom alter egu Violetta Pepermint i mogu reći da se radi, mada to nije bila autoričina intencija, o pravom ljetnom bombončiću. Album je to koji se sluša negdje uz more ili u autu dok se voziš na ljetovanje. Prevladavaju motivi mora, soli i slobode koji se vežu uz Mediteran, a cijeli album djeluje kao igra autorice.
Prateći rad Linde Uran ovim albumom je pokazala raskoš svoje kreativnosti i spremnosti da žanrovski luta. Glazbu, tekst, aranžman i izvedbu potpisuje Linda Uran, a za mix i master zaslužni su Deni i Damir Ključarić iz studija La notte. S Lindom sam razgovarala o svim pjesmama na albumu te motivima i pojavnostima koji su je nagnali na stvaranje.
U prvoj pjesmi na albumu „Naše udaljenosti“ osjeća se utjecaj odrastanja na Mediteranu, a taj osjećaj prati i dobar dio albuma.
Pa i da i ne. S obzirom na to da sam se rodila u Rijeci, a završila sam Osnovnu školu u Buzetu. Uvijek mi je bilo napeto nevrijeme i oluje. Na tu temu se uvijek može dati neki novi input. Pjesma „Naše udaljenosti“ je rađena za potrebe radio drame još 2020. Tekst je za tu dramu napisala Dorotea Šušak i onda sam ja po tom njezinom tekstu kojeg sam djelomično i preuzela napravila tu pjesmu. Nekad se još uvijek pitam o čemu ova pjesma govori, ali ima tu dozu nostalgije, nekih minulih vremena koja se neće vratiti, a bilo je dobro. U drami radnja prati dvije lezbijke koje je društvo udaljilo zbog svojih „kockastih“ stavova.
Druga pjesma na albumu „Ona se budi“ nazvana je po poznatoj pjesmi novovalnog benda Šarlo Akrobata. Slučajnost ili intencija?
Znala sam za tu pjesmu, ali sam je nazvala po zemaljskoj kugli jer se ona budi. Taman se bio dogodio potres u Zagrebu i bilo je doba korone i mislila sam: Okej, zemlja nam sigurno ima nešto za reći. Idemo protiv njezine prirode i mislim da je to bio znak da nas zemaljska kugla čuje.
Meni se čini kao da si se igrala s cijelim albumom i radila ga sebi za gušt.
Jesam. Apsolutno sam radila album sebi za gušt. To je bilo nekakvo moje putovanje kroz taj period u koroni. Sve misli sam sabrala u taj album. Nisam se vodila s idejom da ću napraviti rock ili pop album. Svaka pjesma je bila napravljena tako da izađe ono što osjećam.
To se vidi. Pjesma Izabela je vrlo melodična i djeluje mi kao himna ženskoj slobodi.
Je. Pjesma je plastični disco pop. Sad pazi ovo – u pjesmi se radi o tome da se strejt djevojka zaljubi u lezbijku. Iako bih rekla da nitko nije skroz strejt. Svi imamo malo jednog i malo drugog.
Fluidnosti?
Tako je. Živimo u takvom vremenu.
Meni se najviše svidio stih odnosno kitica najslađe zrno u gradu od soli/zašto si brod bez jarbola?
Hvala ti. Meni je to isto najdraži stih. Bila sam u Salzburgu na master classu iz pjevanja i upoznala sam Izabelu.
I htjela si je jebati?
Hahahaha daj mama će mi ovo čitati. Ali u Salzburgu je, moram reći, ona bila najslađa u gradu od soli.
Idemo na četvrtu pjesmu „Dao bi za nju“. Morala je pasti jedna romantična?
Naravno. To tako biva.
E sad, da se referiram na tekst pjesme. Gdje su ti muškarci kod kojih je ženska čarolija sigurna? Gdje je taj metauniverzum?
Mislim da ni s jednim frajerom nije sigurna.
Onda je ta pjesma kao romantična komedija. Lažeš nam da postoji nešto što ne postoji?
Tako je haha. Inspiracija mi je bila ona glupa serija „Čarobnice“. Ona će dati sve da spasi prijatelja koji je detektiv, a on bi dao sve da nju spasi. Na kraju ga je neki demon ubio zbog njezine magije.
Ti si baš jedna maštovita djevojka.
Ma ja sam čudakinja.
Pa dobro, naš portal voli čudake. Inače ja vjerojatno ne bih pisala. Dolazimo do pjesme „Mi smo kraljice“. U njoj podsjećaš na žensko pravo da kaže – ne. Koliko to tebi uspijeva i je li ti teško reći ne?
Apsolutno ne. Hoću li zbog toga dobiti odjeb uopće se ne sekiram. Rekla mi je jedna draga kolegica s posla da uvijek imam izbor. I to zaista jest tako, ali to naučiš s godinama. Ovisi dosta i o karakteru. Pjesma je nastala kada se je 2020. održao Hod za život dok Hod za slobodu nije.
Pjesmu „Paukova mreža“ također prati taj prizvuk Mediterana i hommage nekoj slobodi.
Tu mi je dosta EKV bio utjecaj. Imala sam jedan okršaj sama sa sobom, jedan pad nakon kojeg sam puno o sebi naučila. A to je bilo kada sam ostala bez glasa i kada sam odlučila upregnuti svu snagu da vratim glas. Vježbala sam kao manijak i izronila iz te kaljuže.
To se vidi u stihovima „…bježi od svijeta i vrati si sebe.“.
Mnogi profesori su mi govorili da nisam sopran nego da sam mezzo sopran. Postoji razlog zašto će to neki reći, neki ne, ali nikad ne bi trebao reći vokalu zbog boje glasa što je nego bi se valjda trebalo gledati po opsegu glasa i po prijelaznom tonu iz prsnog registra u ton glave. Zato u pjesmi kaže „Bježi Violeta, bježi od svijeta Carmen nije tvoja uloga“ jer ulogu Violete uvijek pjeva sopran, a Carmen mezzo sopran. Ima dosta slojeva u toj pjesmi. Mentori su uvijek dobrodošli, naravno…
Ali zadnja je tvoja?
Zadnja je moja. I ako mogu, uvijek ću reći „da“ sebi.
Pjesma „Ponoćne kontemplacije“ je totalno razigrana. Zamišljala sam žene u točkastim haljinama dok sam je slušala.
Pa više sam ih ja zamišljala u bademantilima bez donjeg veša, s masnom kosom dok si rade kavu i motaju cigaru na balkonu.
Sve sam fulala, ali više mi se sviđa tvoj opis. Ima tu parišku boemu. U pjesmi „Vještica i anđeo“ čuvar mi se dopala rečenica „…moje misli imaju jednosmjernu karu za pakao“. Mislim da bi se u njoj mogli pronaći ljudi koji se bore s anksioznošću. Što ti misliš o tome?
Slažem se. Mada ta pjesma nema veze s osjećajem tjeskobe iako je došla iz osobnog iskustva. O anksioznosti pak treba što više pričati. Što ti misliš o tome?
Znaš što? Reći ću ti kao Bago Sanaderu – ja ovdje postavljam pitanja. Haha. Pjesma „Krinolina“ najviše žanrovski odudara od svih pjesama i sad da ne ispadne da te hvalim cijelo vrijeme moram reći da mi je tu pao cijeli taj vibe koji sam imala dotad. Nekako mi je najviše sumorna. I neočekivana nakon ostalih pjesama.
Kao opera. Tragedija. Haha. Što reći o toj pjesmi? Radi se o kurtizani.
Kraj albuma se završava s pjesmom „Pahulja na dlanu“ koja također ima tu neku sumornu, melankoličnu nit. Premda ima i rockersku notu svejedno je teška u odnosu na ostatak albuma. Zanima me zašto si odabrala da album baš tako završi?
Nisam razmišljala o tome. Htjela sam da se album završi sa zvukovno najsnažnijom pjesmom. Inače pjesma govori o našoj postsocijalističkoj generaciji i o tome kako se mi osjećamo danas u odnosu na te priče o Jugoslaviji koje su nam prenosili starci.
Je li onda ta pahulja na dlanu koja se topi metafora za Jugoslaviju?
Točno.
Stih „…kada mećava stiže sa zapada, moje oči u led pretvara…“ momentalno me podsjetio na trenutno propalu Ameriku i Europsku uniju.
Drago mi je da si to ubrala i nadam se da će ostali slušatelji obratiti pozornost na to.
Za kraj da te pitam kao jednu mladu, obrazovanu ženu koja ima svoj stav – na koji način danas mi mladi možemo kritizirati zapad a da to automatski ne znači da smo rusofili i desničari?
Nabijaju nam osjećaj krivice da ne smiješ nešto reći, a onda kada se nađeš u društvu svi misle isto – što je ovo? Ali treba reći što misliš. Ja nisam ni lijevo niti desno. Ja sam Violetta!
Istaknuta fotografija: Matija Zanoškar
#album #lINDA uRAN #razgovor #Rijeka #Violetta Pepermint
