Jezivu konstrukciju na početku omiljene gradske šetnice Molo longo, agresiju koju mora podnijeti svaki čovjek s imalo smisla za lijepo i neumobolno, objekt užasa kojeg vidi svaki nesretnik koji siđe sa svakog kruzera, Riječani su, kao i svako drugo ruglo grada, dobro prihvatili.
U luku, iz koje se kreće ka horizontu, suncu, vjetru, otocima, najboljem što imamo, postavljen je, u ova gruba vremena, crni, hladan, zašiljeni komad brutalnosti, artefakt koji kao da je izbjegao iz najgore inkvizicijske noćne more. Mediteran nikada nije stigao u neke od nas.
Žedni, uzimamo bocu za vodu i približavamo je špini, oprezno, nadajući se da nam ova voda neće izgrebati grlo, da nije obogaćena strihninom. Bocu ne možemo napuniti, prostor koji je za to predviđen dizajnom špine nije dostatan. Kakva je ovo špina? Piti ili ne piti? Čak i kakva kič fontana s dupinom primjerena zacementiranom predgrađu zabačenog mještanceta na moru ulijevala bi više povjerenja.
Žedni, pružamo ruku otvorenog dlana, kao prosjaci. Klanjamo se špini i pijemo. Skrhane duše. Voda je topla, špina je crna, hoće li nam i srce pocrnjeti?
Turistima i putnicima namjernicima nismo rekli “Dobrodošli u Mordor!”. Nismo im rekli da je Nepresušni grad, Indeficienter, ovim šestokrakim crnim špinolitom označen kao Sauronova prijestolnica, do posljednje kapi vode. Lagali smo: “Ovo je hommage našega grada velikoj trilogiji Petera Jacksona, crni buzdovan vješca-kralja od Angmara, najmoćnijeg Nazgûla.”
