Duodrama “Gidionov čvor”, američke autorice Johnnae Adams uzbudila je i emotivno pokrenula riječku publiku 29. Međunarodnog festivala malih scena. Malo tko sinoć nije osjetio svoj teret odgovornosti u procesu sazrijevanja današnjih generacija teenagera, koji u najosjetljivijoj dobi prolaze traume nerazumijevanja.
Generacije njihovih baka i djedova – imale su sasvim drugačije djetinjstvo. Televizija je bila na samim počecima i njezin utjecaj na odrastanje djece rođene pedesetih, pa i početkom šezdesetih godina, bio je – nježan. U vidu emisija “Laku noć djeco”… Tadašnje generacije mlađih teenagera još su uvijek čitale knjige, odlazile u biblioteke, čitale uzbudljive dječje romane kao što je Sienkiewiczev “Kroz pustinju i prašumu”, plakale za Nemečekom iz Pavlove ulice, a kultni su im pisci u završnim razredima osnovne škole bili Karl May, Zane Grey i Fenimore Cooper. Kao djeca igrali su se u dvorištima i na ulicama. I što je možda najvažnije, znali su se igrati. Sami. Bez pomoći odraslih.
Već njihova djeca u teenagerskoj dobi živjela su s ratom na našim prostorima, a na općem planu s mnogo agresivnijim prisustvom televizije, koja je – bez cenzure ušla u sve domove. Djeca rođena krajem sedamdesetih i osamdesetih godina već su bila pod utjecajem satelitskih kanala i programa poput MTV-a, od najranije dobi gledali su crtiće (bez empatije za žrtvu), a čitanje je prestao biti užitak. To je bilo ono što se moralo, za školu. Takav odnos prema čitanju kod većine je ostao prisutan i u zreloj dobi – ako se i čita, onda je to nešto što ih opušta ili im treba za posao. Potrebe za užitak u čitanju više nema.
Kad takvi ljudi postanu roditelji, njihova odgovornost za djecu je najčešće samo materijalna: djeca moraju pratiti modu, odlaziti na mjesta gdje će provoditi vrijeme u zabavi, ali gdje će se i roditelji zabaviti.
Zabava je u odrastanju novih generacija postala ključna riječ!
Uostalom, i na jednom našem televizijskom kanalu stalno čujete slogan “Samo zabava!” A iza toga slijedi dječji vapaj: “Meni je dosadno!”
Odgovor roditelja, nespremnih na bavljenje svojom djecom je – paljenje ekrana. Dok čekaju red u pedijatrijskim ordinacijama, bebe u kolicima – bulje u mobitele. Njihov nerazvijeni mozak izložen je neprimjerenim podražajima, a oči titranju koje se dalje prenosi tijelom i navikava djecu od najmlađih dana na – brzu izmjenu slika. Djeca postaju ovisnici o takvoj zabavi i – ništa drugo ne može zamijeniti uzbuđenje koje ona proizvodi.
I onda dođe vrijeme za školu!
mladih i “Intermezza” iz Sarajeva
Škola je, barem na ovim prostorima, nepromijenjena više od jednog stoljeća. Čitajući “Jučerašnji svijet” Stefana Zweiga u dijelu gdje piše o svom školovanju krajem 19. stoljeća u Beču, prepoznat ćete i vaša iskustva iz gimnazijskih dana, s tim što se današnje obrazovanje više svodi na zabrane nego na širenje znanja. Da bi učenici što manje “gubili vrijeme na čitanje”, školske su knjige napisane u vidu šturih informacija, od djece se očekuje učenje napamet, ne širenje teme već štrebanje natuknica, koje u njihovoj svijesti ostaju potpuno apstraktne činjenice koje nemaju dodirnih točaka sa stvarnošću! Sve im je u školi naporno i “smara” ih…
S druge strane, ekrani ih privlače ne samo zanimljivim pričama i brzinom radnje, s čime se ni jedna škola ne može natjecati, već i mogućnošću umrežavanja i stjecanja prestižnih pozicija na virtualnim listama, što za sobom povlači nesagledive posljedice …
Pozicija roditelja danas teška je i komplicirana.
Ako spadate u srednji građanski sloj, nastojite svojoj djeci u odrastanju dati sadržaj, pa svakoga dana nakon obavezne škole, vodite ih po glazbenim i baletnim školama, onima za strane jezike i sportskim klubovima. Računate da će im plivanje, nogomet, pjevanje, ples, strani jezici, kvalitetno ispuniti vrijeme i biti dobar start za budućnost. U toj trci za ispunjavanjem vremena svoje djece, svaka komunikacija s njima izostaje. Nema vremena za razgovor, djeca se zatvaraju u svoj svijet pa nemaju o čemu ni razgovarati s roditeljima u trku i jurnjavi, a kad iskrsnu problemi – ne znaju ih, ili ne žele artikulirati.
Nisu u boljoj poziciji ni roditelji koji prekomjerno rade – njihova su djeca podjednako prepuštena sama sebi… I ekranima čiji su sadržaji nasilni i potiču agresiju… Odatle nezdrava kompetitivnost, mobing, udruživanje u zlostavljanju najčešće jačih nad slabijima. O čemu roditelji ništa ne znaju, dok se ne desi neka strašna priča.
A škola?
Njezina je odgovornost na svakom pojedinom nastavniku. A i nastavnici su ljudi. Kao u svakom poslu, imate odgovornih i manje odgovornih, onih koji će se pozabaviti problemom ako ga uoče, i onih koji će problem nastojati pomesti pod tepih. Nadajući se da neće eskalirati, barem ne na njihovom satu…
Današnje generacije teenagera, odgojene na mobilnim telefonima i igricama, nažalost – izgubljene su u prostoru i vremenu. Žive u svijetu zabave i neprimjerenih interesa, u razdoblju života kada najbolje uče – njih učenje ne zanima. Sjede i gledaju kroz prozor, zamišljajući se na nekom drugom mjestu…
Kakve to veze ima s kazalištem?
I te kakve!
Predstava “Gidionov čvor” u režiji Selme Alispahić, govori o odgovornosti roditelja i škole kad se dijete nađe pred (za njega) nepremostivim problemom.
Za odrasle, školski sustavi, vršnjačko nasilje, nemogućnost uklapanja u društvo i posljedična usamljenost – ne predstavljaju problem. Ili – čak i ako im se dijete povjeri – sve to minoriziraju. Riješit će se to već nekako, misle odrasli.
A kad nezrelo mlado biće digne ruku na sebe – svi odbacuju odgovornost.
Ali bol ostaje.
O tome govori predstava u kojoj petnaestogodišnjak, Gidion, odrastao na pričama iz povijesti i mitologije, zaštićen podrškom samohrane majke intelektualke koja podržava njegove esejističke pokušaje – nailazi na osudu i nerazumijevanje u školi. I – kako piše u oproštajnoj poruci majci: Odlazi na brdo da stoji s pjesnicima…
– Ovo je predstava koja bi trebala biti na repertoaru kazališta u svim gradovima i nakon nje bi trebalo razgovarati s publikom. Pogotovo s teenagerima, koji se u ovom tekstu prepoznaju, rekla je Selma Alispahić (Gidionova majka), koja uz Helenu Vuković (Profesorica), igra u ovoj emocionalnoj i provokativnoj duodrami.
Izvodeći “Gidionov čvor” za srednjoškolce, redateljica i glumica upravo od te adolescentne publike dobile su potvrdu da su mnogi među njima usamljeni, osjećaju se zanemareni, ugroženi od sustava i društva, nemaju s kime podijeliti svoju muku i prvi su se put javno otvorili – u kazalištu, u razgovorima nakon predstave!
Razgovarajmo s našom djecom, umjesto da im palimo televizor i kupujemo pametni mobitel. S njima je sve u redu, odgovornost kakvi će ljudi postati je na nama!
To je poruka ove predstave.
Publika riječkog festival odgovorila je na predstavu ocjenom 4.81, potpuno jednakom ocjeni koju je dala “Ćelavoj pjevačici” Jagoša Markovića.
